Izdanje:
Već prvi susret s Jezičnim priručnikom Coca-Cole HBC Hrvatska otkrio mi je nešto neobično: ni na koricama ni na prvoj stranici nema imena autora. Ovdje je te podatke trebalo potražiti na kraju knjige. Priručnik su priredile Lana Hudeček i Maja Matković u suradnji s Igorom Ćutukom. Knjiga je tiskana u svibnju 2011. Izrazila sam čuđenje zašto autorice nisu ondje gdje im je i mjesto, nego su navedene kao priređivačice, no rekli su mi da su se oni tako dogovorili. Takvo mi objašnjenje nije baš „sjelo“. Na početku knjige Odjel za komunikacije i odnose s javnošću obratio se zaposlenicima svoje tvrtke. Žele poboljšati svakodnevnu poslovnu komunikaciju i podići jezičnu kulturu.
Već je i ovako proklamirana namjena djela zanimljiva i hvalevrijedna, pogotovo ako znamo da je ideja potekla iz velike tvrtke (strane, dakako), ali koja posluje (i) u Hrvatskoj, pa se (među rijetkima) sjetila i 12. članka Ustava Republike Hrvatske, u kojem izrijekom stoji: „U RH u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo“. Toga se malotko i drži. Ne dvojim kakvim su sve nevoljkostima, pa i bojkotu, bili izloženi oni koji su u kompaniju, koja je gotovo sinonim za reklamu, pokušali uvesti hrvatski standardni jezik. Jer poglavito među marketinškim stručnjacima vlada vrlo rašireno mišljenje da se sve one divote oglašavanja i uvjeravanja ljudi u vrsnost nečijega proizvoda ne mogu uopće izreći hrvatskim jezikom, nego da se i tu treba prikloniti sveprisutnom engleskom, još bolje: razgovornom američkom jeziku.
Na bojnome polju
Dakle, jasno je da je i unutar velikih višenacionalnih kompanija hrvatski jezik dobrano u zapećku. Bilo je zacijelo teško da se u vodeće glave, pa onda i u one izvršne, utuvi ideja kako je i hrvatski standardni jezik dovoljno dobar i sposoban da udovolji svim zahtjevima kojima udovoljava i globalno vodeći engleski jezik. Da je to lako, zar bismo imali npr. pune novine raznoraznih coacheva? Osobe koje se bave coachingom ne pristaju ni na koji drugi naziv (trener, voditelj praktične izobrazbe i sl., što je u priručniku riješeno).
No ni mnogi ljudi iz medija često ne razumiju ni značenje ni sadržaj mnogih pojmova, pa radije grabe po nerazumljivom stranom jeziku nego po razumljivom hrvatskom. Ovo pak navodim zato da pokažem širi okvir bojnoga polja na koje su izašle autorice: uvesti hrvatski standardni jezik u službenu komunikaciju među ljudima u samoj tvrtki te s ljudima izvan nje, pa i sa širom javnosti. Autorice Lana Hudeček i Maja Matković imale su iza sebe i prije ovoga priručnika knjige jezičnih savjeta, pa im je metoda sastavljanja takvih priručnika bila poznata. Sada je razlika bila samo u tome što njihovo djelo ne pripada (samo) jezičnim savjetnicima „opće prakse“. Jasno su naznačile opće ciljeve.
I prvi i drugi mogu se sažeti u želju da se podigne razina jezične kulture u komunikaciji i unutar navedene tvrtke i izvan nje. Odmah su se pametno ogradile, naglašavajući kako ovaj priručnik nije ni pravopis, ni gramatika, ni rječnik – dakle, da ne može zamijeniti navedena djela i da mnoge stvari iz općega jezika korisnik u njemu neće naći. Korist od ovoga priručnika bila bi još veća kad bi se najprije dobro naučila baza osnovne pismenosti. Sam priručnik sastoji se od triju osnovnih dijelova – teorijskoga, rječničkoga te dodataka. Istaknule su da svako stvaranje stručnoga nazivlja zahtijeva strpljiv dijalog između stručnjaka raznih struka i jezikoslovaca, jer mnogi misle da to u nekim strukama nije moguće, a one su pokazale da bi to bilo moguće da je više dobre volje i htijenja.
Takvo mišljenje o „nedostatnosti“ hrvatskog jezika posljedica je naše komocije i intelektualne lijenosti, vrlo često neznanja, a i straha (da će takvi govornici ispasti smiješni), jer hrvatski jezik nerijetko je predmet sprdnje, pa kako se onda takvim jezikom služiti u „modernim“ djelatnostima kakve cvjetaju u svim višenacionalnim tvrtkama?! Ovakav stav nije daleko od pretkukuljevićevskih pogleda na hrvatski jezik, da je to jezik konjušara. Uronimo u sadržaj knjige! S obzirom na prirodu tekstova koji kolaju u takvim tvrtkama, dobro je što su se autorice odlučile pozabaviti uglavnom administrativnim funkcionalnim stilom, ne upuštajući se u ostale. Ima tu mnogo praktičnih uputa, počevši npr. od one kako se znak @ izgovara u hrvatskom (hoće li to biti majmun, monkey, at, čitaj et, kod ili pri); zašto e-mail ne bi bio e-pošta, e-poruka, e-adresa?
Zašto u općem imperativu uvođenja emocijskih parova uvijek ističemo i muški i ženski rod, bojeći se da će nam na vrat sjesti razna tijela za ravnopravnost spolova? Ako sam fakultetskom diplomom stekla naslov profesora, jasno je da ću za sebe reći kako sam sada profesorica hrvatskoga jezika, ali naslov ostaje u muškom rodu jer se odnosi i na muškarca i na ženu, pa spol ne treba posebno isticati. Ako Hrvatski sabor može imati najviše 160 zastupnika, nepotrebno je reći „... i zastupnica“, jer bi to moglo sugerirati da u Saboru sjedi ukupno 320 ljudi. Dobro je što se u ovom priručniku naglasila nužnost da reklame ne bi smjele kršiti pravila hrvatskoga standardnog jezika, jer bi time mogle biti i kontraproduktivne. Zaigrani tekstopisci znaju i svjesno kršiti ta pravila, misleći da je to štos i cool, a ne vide u njima i gomilu pučkoškolskih pravopisnih pogrešaka.
Takva je npr. bila reklama: Majćina dušica sprijećava ... Pisanje velikih i malih početnih slova sve je više pod utjecajem engleskoga jezika, pa baš u TV-reklamama često vidimo: Najljepše Bajke Svijeta, najnovije iz Talijanskih kolekcija i sl. ili u naslovima filmova Odbjegla Nevjesta itd. To pokazuje nepoznavanje osnova hrvatskoga pravopisa i slugansko povođenje za pravilima stranoga jezika. Autorice su dobro osvijetlile utjecaj engleskoga jezika pana hrvatski s više gledišta (tu je i pisanje decimalne točke umjesto nekadašnjega zareza, preuzimanje engleskih kratica, pasiv, nepotrebni anglizmi). Nisu preskočile ni rak-ranu svekoliko pismenosti u Hrvata: netočno pisanje č. ć, ije / je, a o zarezu da i ne govorimo. Upozorile su i na najčešće pogreške u izvođenju oblika riječi (npr. oblik infinitiva u futuru I. te oblici kondicionala, sklanjanje brojeva, imena, odnosnih pridjeva na –ski, posvojnih pridjeva na –ov, -ev, -in itd.). Na korpusu, koji je nastao dvogodišnjim praćenjem pisane aktivnosti u spomenutoj tvrtki, pozabavile su se i tvorbom riječi te povezivanjem riječi u skupine i rečenice.
Narušeno civilizirano ponašanje
Tako se tu našao i već uglavnom neiskorjenjiv akuzativ jednine zamjenice koji kada stoji uz imenice koje označuju što neživo (pogrešno: ugovor kojega sam poslala; treba: koji sam poslala). Ili sve rasprostranjenije: Gospođo, jeste li što odabrala? umjesto: jeste li što odabrali (i za muškarce i za žene u uljuđenu obraćanju treba upotrijebiti množinu muškoga roda, koliko god se feministice zbog muškog roda ukopistile). U rječničkom dijelu naći ćemo nazive iz raznih struka, poslagane najčešće po načelu „nije – nego“, stav da
‘naš jezik nije dostatan’,
posljedica je straha da je
hrvatski predmet sprdnje
i da se njime ne može
služiti u modernim poslovima
49 uz kraća objašnjenja, te mnogo „neprevodivih“ anglizama, koje su autorice uspješno prevele. Dobro je što su autorice zorno pokazale kako se i cijeli ustroj takve velike tvrtke može nazvati hrvatskim imenima (Odjel za pravne poslove, Odjel za prodaju, Prodajno područje Zagreb itd.). U vrijeme kada je civilizirano ponašanje u društvu već dobrano narušeno, dobro je što su podastrle obrasce pisanja životopisa i poslovnoga pisma.Jedino čega u knjizi nema jest imperativ da se na svaki dopis i odgovori. To nije nedostatak priručnika, to bi trebalo biti samo po sebi razumljivo.
Isto tako, nitko danas ljude ne uči kako da se predstave, npr. na telefonu. Ustaljuje se: „Ovdje Ivana, Tomislav“, kao da to išta određuje. Ljude treba oslovljavati prezimenom (ono za to i služi), a ne samo imenom. Ovaj dio ulazi u bonton i opću pristojnost, a ne u jezični savjetnik, no kad se već govori o uljuđenoj poslovnoj komunikaciji, i to je njezin neizostavni dio. Ne bih bila, poput kolegica, tako stroga prema uporabi internacionalizama, jer ako ljudima stavite znak bolje (>), oni će to najčešće shvatiti kao samo tako (npr. realizacija > ostvarenje, ostvarivanje; rapidno > brzo, naglo; kontrola > nadzor, provjera; kontrolor > nadzornik i sl.).
Ako je dobro kontrolor karata u javnim vozilima, kako ljudima objasniti u čemu je bolji nadzornik kvalitete od kontrolora kvalitete? Konačno, zašto onda ne bi bio nadzornik kakvoće, ako baš poštopoto želimo izbaciti sve internacionalizme? Reciklaža je prekrižena, a crvenim je istaknuta oporaba, koju ljudi uglavnom ne razumiju, pa za oporabilište misle da je pogrešno napisano oporavilište; zato uz takva dvorišta piše i reciklažno dvorište, da ljudi ne pomisle kako je stara krama neka likovna instalacija ili penjalica za djecu. No šalu na stranu, kolegice Hudeček i Matković, s urednikom Ćutukom, obavile su koristan posao u poboljšavanju poslovne komunikacije u Hrvatskoj, pa ovaj priručnik, izrađen u sklopu jedne velike tvrtke, može poslužiti svim tvrtkama u Hrvatskoj kojima je doista stalo do hrvatskoga jezika u javnoj uporabi. Malo ih je koji uviđaju da je i običan dopis možda njihova prva legitimacija. Kulturno i pravilno napisani dopisi odmah će u moru nepravilnih, pa stoga kupcima i uvredljivih, upasti pismenima oči. Jer još nas ima, još koliko-toliko pismenih (Hrvata, dakako).