Izdanje:
Anto Magzan/Pixsell
Ni za 20 godina EU neće postati država poput nacionalnih država koje poznajemo, npr. Hrvatske ili Njemačke, ali postajat će im sve više nalik. To znači da će se većim dijelom vrhovništva upravljati na europskoj razini. No, u skladu s načelom subsidijarnosti, sva pitanja koja je razumnije riješiti na nacionalnoj, područnoj ili mjesnoj razini, na tim će se razinama i dalje rješavati. Do srpnja 2013., kada Hrvatska postane članicom, neke će se dodatne ovlasti glede nacionalnih proračuna već prenijeti na europsku razinu. Očekujem da će posebice države kojima je potrebna pomoć, koje ne mogu upravljati vlastitim dugovima, biti pod većim nadzorom no što su to danas.
f: Gdje vidite Hrvatsku kao članicu EU? Hoće li biti među onim zemljama čije će se državne proračune nadzirati? Mislim da neće, mislim da će se Hrvatsku po načinu učinkovita upravljanja državnim teškoćama više moći uspoređivati s Poljskom ili Slovačkom, nego s Grčkom. Između stanja u Hrvatskoj i Grčkoj vidim veliku razliku.
f: U čemu je ta razlika? U samoj Hrvatskoj često možemo čuti upozorenja da bismo se mogli naći u položaju Grčke. Iako naš dug nije ni izdaleka velik kao grčki, on, međutim - za sada se čini, nezaustavljivo - raste...
Kad razgovarate s poljskim ili slovačkim ministrima, odmah osjetite da oni mnogo bolje razumiju stvari, da raščlanjuju troškove, dok u razgovoru s grčkim ministrima vrlo brzo steknete suprotan dojam. A kada razgovaram s hrvatskim odgovornim osobama, osjećam da je njihov način sagledavanja kritičnih točaka mnogo više nalik onome kako se to čini u Slovačkoj ili Poljskoj nego u Grčkoj. Pa već je to što kažete da se plašite da se ne nađete u stanju Grčke jedan od dokaza da vidite gdje bi se opasnosti mogle pojaviti. A drevna europska mudrost kaže da prepoznati opasnost znači suprotstaviti joj se.
f: U kakvome će se položaju unutar EU Hrvatska naći s obzirom na svoju veličinu i broj stanovnika? U EU se stalno mijenjaju partnerstva, ne postoje blokovi. Ponekada ćete neke svoje interese dijeliti zajedno sa Španjolcima i Talijanima, drugi put s Francuzima i Britancima... A ako imate dobre zamisli i znate ih dobro predstaviti, možete uvjeriti i ostale partnere u EU da vas slijede. Evo primjera: iako Veliko Vojvodstvo, Luksemburg je vrlo mala zemlja, s pučanstvom upola manjim od Zagreba. Pa opet, kada luksemburški premijer Jean Claude Juncker govori, svi pozorno slušaju. Ne zbog veličine njegove zemlje, nego zbog njegovih zamisli i njegovih argumenata. Ali i zbog njegove ugodne osobnosti, zbog koje ga svi vole. O kakvoći zamisli, snazi argumenata i osobnosti ovisit će i hrvatski utjecaj u EU.
f: Ni danas, 54 godine od Rimskoga ugovora, EU još nije postao i političkom unijom, pa ni onime što kaže da jest, unijom vrijednosti.
Upravo suprotno, u proteklome je desetljeću prigrlio anglosaski neoliberalizam. Dva su tu važna pitanja. Prvo, na gospodarskome polju EU je zaista pogriješio: povjerovali smo da ćemo dobro zaraditi liberaliziramo li novčarstvo. Amerikanci su nam rekli: “Pogledajte, mi sve naše mirovine financiramo putem novčarskih tržišta, dok vi glupi Europljani proizvodite samo robu, a ne i novčarske proizvode. Stoga za mirovine morate imati previsoke poreze”. I povjerovali smo u tu lažnu teoriju. Sada se, međutim, vraćamo korijenima, usvojili smo zakone za nadzor banaka i obnovit ćemo naše vrijednosti, tj. društveno usmjereno tržišno gospodarstvo. Treba nam učinkovito, dinamično tržište, ali i solidarnost sa slabima, bolesnima, onima koji ne mogu biti tako učinkoviti. Drugo je pitanje treba li nam savezna republika, što znači jačanje moći u središtu a smanjivanje na rubovima. Odgovor ćemo dobiti postupkom pokušaja i pogrješaka. Veliki filozof Karl Popper je rekao: “Pokušaj, pa ako se pokaže dobrim, nastavi! Ako nije dobro, stani!” Tako ćemo i odluke o tome koje ovlasti preseliti na saveznu a koje zadržati ili pojačati na područnoj ili mjesnoj razini donositi kroz trajan nadzor kakvi se učinci time postižu.
f: Tko će taj nadzor provoditi? Mislim da to moramo činiti putem široke javne rasprave u koju će se uključiti pametni novinari, politički teoretičari, sveučilišta... Moramo paziti i na osjećaje građana, o čemu oni smatraju da je dobro odlučivati na europskoj razini. To je veliki postupak učenja za pola milijarde ljudi, koji se razvija. U Njemačkoj, na primjer, nitko do nedavno ne bi bio mogao ni zamisliti da bi netko mogao nadzirati odluke nacionalnoga parlamenta. Danas se uglavnom svi slažu da postoje stanja u kojima to može biti potrebno. Gradimo iznimno složeni projekt. Amerikancima je trebao rat da se ujedine. Za ujedinjenje Njemačke, prostora jednoga jezika, iako su to svi željeli, trebalo je proteći 56 godina od završetka napoleonskih ratova do 1871. Za izgradnju uspješne zajedničke države treba vremena. f: Da se EU uspješno razvija, francusko-njemačka turbina mora se vrtjeti kao podmazana. Trenutačno, međutim, imamo vrlo zaigranoga ali ne i jednako sposobnoga predsjednika u Francuskoj, a u Njemačkoj neodlučnu saveznu kancelarku koja odluke donosi više pod dojmom predstojećih izbora sad u ovoj, sad u onoj saveznoj zemlji, nego državnički sagledavajući “veliku sliku”. Moramo li čekati nacionalne izbore u dvjema zemljama 2012., pa da se stvari u EU počnu rješavati? Demokracija jest zapletena. U Slovačkoj je premijerka Iveta Radičová žrtvovala svoj položaj i vladu ne bi li Europa uznapredovala. Ne mislim da bi gđa. Merkel bila spremna žrtvovati se zbog Europe...
f: Do sada je bila spremnija žrtvovati Europu... Ne, ne! Obvezan sam tvrditi suprotno (smijeh). Ali ona mora pridobiti pučanstvo na svoju stranu, građani moraju imati priliku naučiti da jaz između nužnosti za Europu i osjećaja običnoga građanina nije velik. Njemački građani danas prihvaćaju mnogo više tzv. “prijenosne unije” nego prije tri godine. Tada ne bi Grcima bili spremni prenijeti ni cent, dok danas kažu “OK, ako je neophodno, prenijet ćemo im nešto našega novca”. A plaćati za druge uvijek je teško, ni mi Bavarci ne volimo plaćati za sjeverne Nijemce. Glede Sarkozyja, nije on baš toliko neuspješan. On bi da do novca dođe na lakši način, ali kao i uvijek do sada, Njemačka i Francuska naći će kompromis.
f: Njemačkoj se predbacuje i da pridonosi krizi u ostalim članicama jer je previše srezala potrošnju, pa malo uvozi, a mnogo izvozi.
Priznajem da je i u tome teškoća, i u tome moramo naći kompromis koji je prihvatljiv svim državama članicama EU. Ali što da uvozimo iz Grčke? Maslinovo ulje? Što Grci još uopće proizvode?
f: Kako zadržati konkurentnost europskoga gospodarstva, spriječiti da se radna mjesta ne nastave odlijevati u Kinu, gdje je radna snaga mnogo jeftinija jer ne postoje radni, društveni, zdravstveni standardi? Ili da se naši standardi, zbog konkurentnosti, ne nastave spuštati na kinesku razinu. Ne trebamo li “poravnati polje” i reći Kinezima: Želite li slobodno izvoziti u Europu, počnite ulagati u standarde? Dugoročno, morat će se uspostaviti globalni standardi. Ali već sada moramo pomagati Kinezima da ih uvode korak po korak, počevši s minimalnim standardima, ispod kojih se ne smije ići. Ali ni kineska proizvodnja neće moći neograničeno rasti jer će inače, zbog razaranja i zagađenja okoliša, svi tamo pomrijeti. Unutar same Kine povećavat će se pritisak da se rast uspori, te da se više pozornosti polaže kakvoći življenja. Sjećam se kako smo se nekada plašili da će jeftini japanski automobili uništiti našu industriju. A Japan je danas vrlo pouzdan partner i nitko ga se više ne boji.
f: Što s Britancima? Nisu li upravo britanski analitičari - a svi znaju engleski, pa ih svi čitaju - ti koji su svojim tvrdnjama o slabome euru poticali strahove tržišta? Tečaj eura prema dolaru u ovoj krizi nije, međutim, ni malo oslabio... ? Teškoća s Britancima je da prevelik dio svojega bogatstva ostvaruju u Cityju. Stoga interesima novčarskoga tržišta daju prevelik utjecaj. Također ne žele da se euro pokaže baš toliko uspješnim, kako ne bi morali odustati od funte i preuzeti ga, što među britanskim građanima ne bi bilo popularno. Stoga ni britanske raščlambe o euru nisu objektivne, nego ih moramo čitati u navedenome kontekstu. I Amerikanci imaju svoje interese, koje im euro kvari. Bolji izvor od njih za zamisli o završetku krize naši su dobri novinari, ekonomisti, mislioci... Kao što bismo morali imati i naše, europske, agencije za rating dugova.
f: Londonski je City, zajedno s Wall Streetom, glavni krivac za ovu krizu. Oni su i izmislili “novčarske inovacije”, “izvedenice”, sav taj ni iz čega napuhani balon lažnoga novca koji nam se rasprsnuo u lice. EU još nije odlučio što učiniti s “izvedenicama”... Za to nije dostatna europska razina odlučivanja, vlast za to treba uspostaviti na globalnoj razini. Možemo samo uvjeravati City i Wall Street da se brzina na novčarskim tržištima mora smanjiti. Danas ni stručnjaci za burze ne razumiju što neke od “izvedenica” predstavljaju, niti im je, zbog brzine digitalnoga odlučivanja, često uopće jasno što se na novčarskim tržištima događa! Moramo nadzor vratiti u ruke ozbiljnih ljudi. U EU to upravo usvojenim novim zakonima počinjemo činiti, a nadam se da će i porez na novčarske transakcije, s kojime moramo krenuti iako mu se London protivi, dokazati da je upravljati novčarskim tržištima bolje nego dopustiti im nenadziranu slobodu.
f: Kako je Europa, unatoč iskustvu iz Velike depresije, mogla ponovno nasjesti ekonomskoj “klasičnoj teoriji”, kada bi morala dobro znati da je Keynes taj koji ju je izvukao iz krize? U prvome se desetljeću neoliberalizma činilo da novi “proizvodi” vrlo dobro djeluju, pa smo i mi Europljani poželjeli iskoristiti te nove prilike. Zašto da i mi ne zaradimo poput Amerikanaca, zašto da oni kupuju nove automobile dok mi vozimo stare. Potrajalo je dok nismo shvatili da su ti novi auti zapravo vrlo opasna vozila.
f: Glavna je mantra toga razdoblja bila “Deregulacija, deregulacija, deregulacija!”. To je kao da sastavljate automobil bez kočnica! Upravo tako! Svi su ponavljali: smanjite pravila, dajte tržištima nove prilike za brzi rast, bit će više novca i za građane. Trebalo je proći nekoliko godina da shvatimo da je krajnji učinak posve suprotan. Podsjeća me to na prve godine kapitalizma u 19. stoljeću, kada se činilo da će novi sjajni strojevi radnicima olakšati rad. Dok se nije shvatilo da kapitalisti njima dodatno tlače radnike; da ih morate ograničiti pravilima, kako bi svi građani mogli sudjelovati u novostvorenome bogatstvu.
f: U konačnici, gledate li s optimizmom na budućnost EU? S opreznim optimizmom. EU je do sada bio krajnje uspješna priča. Ta tko je prije 50 godina mogao zamisliti da će se Europa bez granica protezati od Atlantika do Rusije, da će se sovjetski blok i komunistički sustav raspasti, da će se Europa ponovno ujediniti! Osjećam da će se ta uspješna priča nastaviti. Možda će se EU razvijati i širiti malo sporije i opreznije, ali siguran sam da se neće podijeliti, da ćemo ostati zajedno i da će, uza SAD i Kinu, Europa biti ta koja će upravljati svijetom u sljedećih stotinu godina.
3 važna pitanja, 3 kratka odgovora
- Kakav izlaz vidite za Grčku?
Nije ostvarivo povući euro i vratiti drahmu. Oprost polovice duga je neizbježan. Moramo se za to dobro pripremiti. Grcima ćemo tako dati priliku da započnu iznova, stabilizirat ćemo i Grčku, i EU. Mogli bismo uvesti i nekakav Marshallov plan, ulagati u solarnu i energiju vjetra... Slovačkoj smo, na primjer pomogli da, uz njemačku potporu, proizvodi automobile, pa Slovaci sada izvoze njemačke marke automobila u Njemačku. - Može li Njemačka, kao što je pomogla Slovačkoj, pomoći i Hrvatskoj da se ponovno industrijalizira?
Deindustrijalizacija je bila pogrešna zamisao. Prije 15-ak godina mislili smo da ćemo u Europi osmišljati proizvode, a da će ih netko drugi proizvoditi. Sada shvaćamo da moramo i osmišljati, i proizvoditi. A glede Hrvatske, što je bliže ulasku EU, to će više Nijemaca poželjeti ulagati i proizvoditi u zemlji s tako prekrasnom obalom. - Zahvaljujući krizi, u EU jača populizam, prijeti fašizam.
U nizu zemalja dominiraju populistički tabloidi, “revolver-novine”. A u demokraciji se moramo osloniti na inteligenciju naroda, koji, međutim, podpada pod utjecaj takvih glasila. A ako narod izabere pogrješnu osobu, imamo problem. Kao kada su Nijemci izabrali Hitlera - ne apsolutna većina, ali dovoljna da mu omogući preuzeti vlast. Možda bismo morali osnažiti javnu televiziju, kako bi se građani mogli cjelovito i kvalitetno obavijestiti.