Izdanje:
Postao sam apsolutni poklonik ustaša i KNOJ-a. Zapravo, mislim da im svi u ovoj zemlji dugujemo najdublju zahvalnost. Nikako ne stoji da iza njih nije ostajao kamen na kamenu. Tolika im je ostavština da je naša suvremenost očito nezamisliva izvan tog konteksta. Bez njihova predana rada danas bismo bili puno siromašniji i morali bi se baviti nižerazrednim pitanjima životnog standarda, školstva, zdravstva, zaposlenih, privrede i što ja sve znam. Možete li zamisliti Hrvatsku bez jama? Možete li zamisliti jame bez Hrvatske? Na svu sreću ne morate zamišljati niti jedno niti drugo.
Jama je toliko da ispada kako je ova država doslovno i figurativno samo veliko stratište. U onom doslovnom smislu budite sigurni da svaki cvijet kojeg uberete nosi u sebi pokoje krvno zrnce nekog vašeg pretka, a u onom figurativnom ova zemlja je postala stratište svih naših nada da ćemo živjeti bolje i drugačije, da nećemo vrat uvijati pred prošlošću, nego ćemo gledati naprijed. Ali dok je nama ustaša i KNOJ-a... Baš zbog toga je sad posebno važno sve oko Bleiburga. Kažu ukinut ćemo ovu, ali pronaći ćemo već neki novi oblik komemoriranja za sve one koje je netko poklao u proteklih stotinjak godina. Ipak, problem je u tome što je izbor prevelik i kako svima ugoditi. Pokušavalo se proteklih godina pa nije baš najbolje išlo. Pa tako ova država ima najmanje tri dana državnosti, tri do pet dana neovisnosti, četiri dana sabora, četiri božića, podjednak broj novih godina, dva praznika rada, tijelovo, valentinovo, serpentinovo, nekoliko uskrsa, a svaki dan kojeg ovdje uspijemo preživjeti može biti proglašen danom pobjede.
U zemlji u kojoj se svako malo prekraja povijest pa se ona prava stoga nije niti dogodila, sve se svodi na povijesne anegdote koje ispisuju simpatični volonteri što su odavno shvatili da istina u tom kontekstu nije presudna, nego je stvar više u interpretaciji. Zato ćemo lako pronaći neko od novih stratišta i dokazati kako je mala razlika između historije i histerije - tek jedan samoglasnik. I dok sve to bude odjekivalo iz povijesti ono što nam se sada događa bit će u opravdanoj sjeni. To što nam djeca umiru jer liječnici ne znaju što čine, što u ovoj zemlji mladi ljudi nestaju i to više nikoga ne uzbuđuje, što se sve više njih uključuje u program “s faksa u emigraciju”, a zavod za zapošljavanje postaje spomenarom neostvarenih ambicija samo su drugorazredne preokupacije u sudaru s onim bitnim. S ustašama i KNOJ-em, junacima naše mladosti, život je kudikamo lakši no što bi bio da svi naši ratovi poštuju službeno potpisana primirja. Blagotvorno je što ih uspijevamo rastegnuti i po nekoliko stoljeća nakon njihova službenog kraja, a da se borbeni žar ne ugasi, bez obzira što su mnogi u momčadima u međuvremenu višekratno izmijenili dresove. No, ono što mene raspizdi jest činjenica da se tako hladno, podlo i ignorantski totalitarizam traži samo kod tih dečki koji nas gledaju iz svojih rovova, a ne vide se današnje modifikacije za koje se toliko trudimo naći terminološke deminutive da bismo sami sebi opravdali naše mirenje sa zlom.
Originalni članak objavljen je u tisku