Izdanje:
Zamrzavanje i donacija embrija, kao i šansa da žene bez partnera koje imaju problema s plodnošću rode dijete uz pomoć medicine, novi Prijedlog zakona o pomognutoj oplodnji čine suvremenijim i liberalnijim od aktualnog Zakona o medicinskoj oplodnji. Ali, kao što je bivši ministar zdravstva Darko Milinović zazivao, tražio i, na kraju, dobio podršku struke za zabranu zamrzavanje zametaka i tako učinio veliki korak natrag uvažavajući rigidne stavove Crkve umjesto dokazanih dostignuća medicine i potreba pacijenta, tako i ministar zdravlja Rajko Ostojić čini sve kako bi narod zaključio da se u pisanju zakona oslanja samo i isključivo na dosege struke te da podržava raspravu i uvažava mišljenje nevladinih udruga.
Iz svega ipak proizlazi da su pacijenti ostali u drugom planu, da Crkva i dalje uspješno nameće svoje stavove. Politika, koja ima i zadnju riječ, kompromisno je, umjesto prvog prijedloga o oplodnji do osam jajnih stanica, prema konačnom prijedlogu velikodušno dopustila, Z 20 bolje reći ograničila, oplodnju na najviše 12 jajnih stanica, a donaciju spermija i jajnih stanica praktički spriječila odredbom o neanonimnosti donora. K tome, kako se ne bi dodatno izazivale vjerske zajednice, nije određeno što će se događati s neiskorištenim zamrznutim embrijima nakon deset godina pohrane i čuvanja, Prijedlog zakona, na očaj parova koji ga čekaju dvije i pol godine, umjesto u žurnu ide u redovnu saborsku proceduru. I poput rakovih koraka, Ostojić je, metaforički, učinio dva koraka naprijed i jedan natrag.
Individualni pristup
Ginekolog prof. dr. Hrvoje Vrčić, koji je kao član Nacionalnog povjerenstva za medicinski pomognutu oplodnju bio među glavnim kreatorima novoga zakona, nije ga okarakterizirao ni liberalnim, niti restriktivnim, već kaže da je “zakon dobar”. Jer, obrazlaže, dostupnost medicinski pomognutoj oplodnji je pojednostavljeno i besplatno u šest postupaka do navršene 42. godine žene, osnovat će se banke gameta. - Zakon omogućuje najvećem broju bračnih drugova roditeljstvo u našim ustanovama. Smanjit će se broj višeplodnih trudnoća i neće se bitno povećati broj slučajeva sindroma ovarijske hiperstimulacije. Minimalni stručni i tehnički uvjeti koje moraju zadovoljiti ustanove, Državni registar i nenajavljeni inspekcijski nadzor omogućuju kvalitetnu uslugu i sigurnost pacijentima – kaže prof. Vrčić i vjeruje da će se u kratkom vremenu uspješno privesti kraju javna rasprava o zakonu i možda ga učiniti još boljim.
Napominje da se ograničenjem oplodnje na 12 oocita žele izbjeći komplikacije izvantjelesne oplodnje koje su češće i teže kod žena kod kojih se postigne veliki broj folikula. – Više od 12 jajnih stanica ne znači veću šansu za rođenje djeteta. Studije su pokazale da je za rođenje jednog djeteta kod stimulacije do pet jajnih stanica potrebno u prosjeku devet jajnih stanica, kad se dobije šest do 11 jajnih stanica potrebno ih je 25, a čak 51 jajna stanica je potrebna kad ih se dobije 16. Dakle, osim većeg rizika za teški oblik ovarijskog hiperstimulacijskog sindroma, veći je rizik za prijevremenu perimenopauzu zbog iscrpljenosti zalihe folikula. A i ne stvara se višak embrija – argumenti su prof. Vrčića kojima opravdava ograničenje oplodnje na 12 jajnih stanica. Zbog raznih tumačenja ističe: – Zakon predviđa da se medicinski pomognuta oplodnja omogući neplodnim ženama bez partnera, primjerice ženi koja nema jajovode. Koliko mi je poznato, zakon se odnosi na medicinsko liječenje neplodnosti, a ne na istospolne zajednice.
Osim u neospornim činjenicama o kvalitetnijem liječenju uz mogućnost zamrzavanja zametaka i većim brojem oplođenih jajnih stanica, s prof. Vrčićem u mnogo čemu se neće složiti Jelena Koprić koja u ime Udruge Roda iznosi stavove većine neplodnih parova. - Ako se izglasa ovaj Prijedlog zakona ponovo ćemo imati skupinu pacijenata koji će biti zakinuti zbog ograničenja oplodnje do 12 jajnih stanica. Predlažemo oplodnju svih jajnih stanica, među ostalim, za pacijentice s velikim rizikom za sindrom hiperstimulacije, za pacijentice s višestrukim izostankom implantacije zametka, za žene starije od 38 godina, kod dijagnoza neplodnosti muškaraca, za pacijentice koje trebaju donaciju organa ili su već bile na transplantaciji i kod niza drugih teških dijagnoza – ističe J. Koprić i posebno naglašava da ograničenje u oplodnji broja jajnih stanica nema ni jedna europska država te da takve smjernice ne postoje ni u Europskoj udruzi za humanu reprodukciju i embriologiju. Smatra da kvalitetno zakonsko rješenje podrazumijeva individualni pristup svakom pacijentu i pacijentici prema dijagnozama te da stručnjacima - subspecijalistima humane reprodukcije, biolozima, embriolozima, genetičarima - treba prepustiti da odlučuju o protokolima i smjernicama liječenja kao što se to radi i kod liječenja drugih bolesti. Ginekologinja dr. Romana Dmitrović i biolog Alfred Kniewald također ističu da zakonsko ograničenje broja jajnih stanica za oplodnju nema ni jedna zemlja u svijetu.
Bez razumljivog opravdanja
- Želimo da zakon uvjetuju medicinske činjenice i dobrobit pacijenata, a ne politički i svjetonazorski stavovi. Naše prijedloge i zahtjeve, uz obrazloženja, uručili smo ministru Ostojiću – zaključuje J. Koprić. Iako, tu nije i kraj nezadovoljstvu. Zakon je, kaže naša sugovornica, “djelomično poboljšan i liberalniji od aktualnog”, ali očekivalo se, također, da će neanonimnost biti izmijenjena u anonimnost donora gameta. Jer, ako se i osnuje banka spolnih stanica, donatora neće biti! Gdje je tu razumljivo opravdanje? Posebno u kontekstu činjenice da je Hrvatska lani potrošila 42,5 milijuna kuna za inozemno liječenje parova, najviše onih koji su za oplodnju trebali donaciju jajne stanice. No, prof. Vrčić, pak, primjećuje da se piše samo o problemu neanonimnosti, a ne i suportivno o darivanju gameta kao pomoć ljudima s teškoćama u plodnosti u zajednici u kojoj živimo. U svjetskom smo vrhu po transplantaciji i donaciji organa, a zaslugu za to imaju i novinari koji su to poticali, napominje prof. Vrčić. - Stoga se nadam da će uz navedene zakonske regulative biti ljudi koji žele pomoći. Postoji i mogućnost pronalaska gameta izvan Hrvatske, jer su se do sada za naše pacijente u heterolognoj oplodnji izvan zemlje koristile gamete takvog porijekla.
Članica Nacionalnog povjerenstva za medicinski pomognutu oplodnju Dubravka Šimonović čiji stavovi i tumačenja nose posebnu težinu ne samo zato što je doktorirala bioetiku u području medicinski pomognute oplodnje već i zato što je članica UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije nad ženama, ističe da su nove zakonske odredbe bolje nego dosadašnje jer bolje omogućuju željeno roditeljstvo, ali neke odredbe nisu dovoljno dorađene i treba ih izbrusiti. U pravnom smislu apsurdno je da država koja neku uslugu zabranjuje za istu snosi troškove ako se obavi u inozemstvu kao što je to pravo na oplodnju donirane jajne stanice. - Svaka osoba nakon punoljetnosti treba imati pravo saznati tko su joj biološki roditelji, no postoje razni modeli kako i kada ostvariti ovo pravo. O tome još ne postoji opće prihvaćen međunarodni standard. Prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, dijete odmah nakon rođenja mora biti upisano u matične knjige, mora mu se jamčiti pravo na ime, pravo na državljanstvo i, koliko je to moguće, pravo da zna za svoje roditelje te da uživa njihovu skrb. Ovako formulirano, ovo je pravo široko određeno i podložno je interpretaciji u pogledu prava na saznanja genetskog identiteta. UN-ov Odbor za prava djeteta koji tumači primjenu Konvencije o pravima djeteta i koji usko surađuje s UN-ovim Odborom za prava žena nije donio tumačenje o primjeni ovog članka na postupke medicinski pomognute oplodnje. I danas, mali broj država koje su potpisnice Konvencije o pravima djeteta omogućuje pravo na saznanja identiteta donora, a većina je za anonimnost – objašnjava. Šimonović. I što je iznimno važno, nastavlja, “nije prihvatljivo da država zakonom prisiljava roditelje da informira dijete, jer se time previše i neopravdano zadire u obitelj i privatnost roditelja i djeteta”.
- Zalažem se za otvorenost i informiranje djeteta, ali u pogodno vrijeme, jer su roditelji odgovorni i za odgoj i razvoj djeteta. Zalažem se za mogućnost svakog da nakon punoljetnosti provjeri u nacionalnom registru svoje genetsko porijeklo, ali bez obveze roditelja da na 18. rođendan obavijesti dijete o genetskom porijeklu neovisno o okolnostima. Informiranje o genetskom porijeklu treba biti preporuka roditeljima, a ne obveza i to u pogodnom trenutku koji ovisi o psihosocijalnom razvoju djeteta – ističe Dubravka Šimonović, a posebnu nejasnoću prijedloga zakona vidi u situaciji u kojima par ne želi dalje pohranjivati zametke, a ne želi ih niti darivati. O tome, kaže, odluka para mora biti autonomna, i, uz nužan oprez, potrebno je predvidjeti da u određenim situacijama prestaje pohranjivanje zametaka. Isto tako treba predvidjeti situacije u kojima se par razvede, te žena želi dalje koristiti zametke, a muškarac ne želi. Prednost treba dati ženi i već nastalom zametku. Posve drugačiji pogled iznosi Suzana Vuletić s Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Đakovu, koja je, među ostalim, stekla i master druge razine kliničkog bioetičara poliklinike Gemelli u Rimu. Bioetiku je specijalizirala i na Keneddy Institute of Ethics/Georgetown Sveučilišta u Washington D.C.-u. Ona izdvaja niz etičkomoralnih poteškoća koje nalazi u Prijedlogu zakona o pomognutoj oplodnji od prihvatljivosti tehnika potpomognute i umjetne oplodnje, upitnosti biološkog, antropološkog i pravnog statusa ljudskog zametka, zaleđivanja viška oplođenih embrija i njihova višegodišnjeg čuvanja i/li uništavanja, posvajanje doniranih jajnih stanica i embrija. - Kriokonzervacija nespojiva je s poštovanjem koje se duguje ljudskim embrijima, jer pretpostavlja njihovu proizvodnju u kušalici, izlaže ih se velikim rizicima od smrti ili štetama za njihovu tjelesnu cjelovitost jer u visokom postotku ne preživljavaju zamrzavanje i ponovno odmrzavanje. Zaleđivanje zametaka povreda je poštovanja što ga dugujemo ljudskim bićima, jer ih se izlaže velikoj smrtnoj opasnosti, lišava ih se, barem privremeno, majčinske zaštite i nošenja te ih se izlaže daljnjim povredama i potencijalnim manipulacijama, a da ne ističem da ih se sve više tretira kao biološki otpad.
Većina embrija koji se ne upotrijebe ostaju “siročad” – naglašava S. Vuletić. Prof. Vrčić odgovara da poštuje stav Crkve i kaže: - Stručnjaci iz bioetike koji pripadaju Crkvi prvenstveno se protive stvaranju embrija koji će biti neželjeni i ostati zamrznuti. I u tome imaju pravo. Zato, u svakodnevnom radu nastojimo razlikovati jajne stanice iz kojih će se razviti embrij sposoban za porod. I u prirodnim uvjetima dolazi do razvitka embrija koji završava spontanim pobačajem. Nadalje, ne treba oploditi više embrija nego što bračni parovi žele imati djece. U protivnom nastaje nepotreban višak embrija, naravno dok se ne rodi prvo dijete. Većina neplodnih parova osjeća se optimističnije ako imaju veći broj zamrznutih embrija. Zamrzavanje embrija je potrebno jer vraćajući samo dva smanjujemo rizik za višeplodne trudnoće, posebno trojke. A oko 30 posto pacijenata s određenim dijagnozama ima veću šansu zatrudniti u prirodnom ciklusu ili s hormonskom nadomjesnom terapijom za razvitak endometrija nego u svježem postupku izvantjelesne oplodnje.