Izdanje:
Ova je knjiga dragulj, kuriozitet i zagonetka. Ona je oda Mediteranu, himna u najsvečanijem smislu. Ona je evanđelje pomirbe između dionizijskog i apolonijskog načela, između opijenosti i trijeznosti, između baroka i klasicizma, između poezije i eseja. Ona je časoslov gotovo Božje službe, spram mora za koje ne znamo sa sigurnošću ni dokle seže. Ona je himna u kojoj se suočavaju lirizam, znanje i mit. Ona je knjiga života koja u sebi nosi težinu čovjeka... – sve ove birane i divne riječi govore o tek jednoj knjizi. Jednoj čuvenoj knjizi, “Mediteranskom brevijaru” Predraga Matvejevića. U svojim predgovorima knjizi ili u najprestižnijim svjetskim tiskovinama napisali su ih mnogi svjetski uglednici, a pjesnik Jure Kaštelan njenu je dragocjenost opisao ovako: “Svaka rečenica ‘Mediteranskog brevijara’ neodoljivo raspiruje žeravice naših znatiželja, analogije doživljaja, znanja i saznanja. Slika se dovezuje na sliku, misao na misao, činjenica na činjenicu. Matvejević otvara prozore suncu.” I zaista, nakon čitanja te velike, široke i duboke knjige i nakon ovakvih pohvala sasvim je jasno zašto je ona prevedena na čak 23 jezika. No, nije to sve. Sprema joj se i jedno sasvim posebno izdanje - filmsko! Redatelj te osnivač i direktor producentske kuće Factum Nenad Puhovski još je sredinom 90-ih došao na ideju da Matvejevićevu višestruko nagrađivanu pisanu odu svim mediteranskim vidicima, bojama, zvucima, okusima i dojmovima pretoči u dokumentarni serijal od 13 epizoda, radnog naziva “Mediteranske kronike”. – Projekt “Mediteranske kronike” trebao bi biti istovremeno realiziran kao klasična TV serija od 13 epizoda – dakle u linearnom narativnom diskursu, ali i kao otvorena, interaktivna webplatforma. Međutim, “Mediteranski Brevijar” nije knjiga koju je lako prenijeti u jezik audiovizualne umjetnosti. Naše “Mediteranske kronike” će biti drugačije od konvencionalnih putopisa i televizijskih “traveloga”, standardne National Geographic umjetničke, povijesne ili geografske obrade predmeta. Dok dokumentarne serije obično koriste znanstveni pristup, ili sustav osobnih i neformalnih asocijacija, naš će projekt poštovati “Mediteranski Brevijar” kao vrlo osoban, verbalan ali i pažljivo istražen pristup Mediteranu. Bit će to kombinacija esejističkog i vizualnog. Naša je namjera da se gledatelji osjećaju kao da su u pratnji osobnog vodiča, koji će im omogućiti da sami za sebe otkriju fascinantne detalje koji su gotovo nepoznati u naše doba standardiziranog masovnog turizma i paket aranžmana. TV serija i njena Internet inačica, trebaju biti vizualna interpretacija knjige, a ne njeno doslovno preslikavanje – upućuje nas Puhovski u sam projekt u kojem će onaj već spomenuti “osobni vodič” kroz svaku epizodu biti - sam Matvejević. A serija će objediniti Matvejevićev tekst koji će ostati netaknut, snimke njegovih razgovora s “običnim ljudima“, stare karte, crteže, razglednice i memorabilije te jednostavnu animaciju. Zamišljeno je da svaka epizoda od 26 minuta bude jedna “knjiga”. I tako bi serija bila podijeljena na: Knjigu nad knjigama (počela bi Matvejevićevom potragom za njegovim ranim knjigama u rodnom Mostaru, a nastavila se kartama, atlasima, knjigama, bibliotekama, bibliotekarima, restauratorima, čitateljima i pričama sa starih pergamenata, karata i knjiga), Knjigu života (posvećenu maslinama, kruhu, vinu i soli), Knjigu vjera (kršćanstvo, islam i judaizam na Mediteranu), Knjigu hrane (tržnice, hrana i kuhinja), Knjigu ruku (zanati i alati), Knjigu svjetlosti (svjetionici i samostani), Knjigu mora (vjetrovi i valovi), Knjigu plovila (brodovi, brodogradilišta, luke i pristaništa), Knjigu okruženja (tla, gradovi, rijeke i pustinje), Knjigu kamena (otoci i otočani), Knjigu utvrda (tvrđave i zidovi), Knjigu vode (podvodna prošlost i sadašnjost Mediterana) i na kraju Knjigu smrti (groblja, sveci, festivali i karnevali). I dok su ovaj zahtjevan projekt nakon prvotne ideje Puhovski i Matvejević zajednički razrađivali i dorađivali pripremajući ga za snimanje, cijelo to vrijeme postoji i jedan problem. Zove se Hrvatska televizija. Mada je Kaštelan napisao kako Matvejević svojim Brevijarom “otvara prozore suncu”, na HTV-u su pred idejom snimanja serije zatvorili ne samo vrata, nego i prozore. Naime, od kada je Puhovski 1996. prvi put svoju ideju izložio tadašnjeg vodstvu televizije pa sve do današnjih dana, sve je ostalo samo na lijepim riječima.
Milijun i pol eura
– U svibnju 1996. ondašnjoj glavnoj urednici HTV-a Hloverki Novak- Srzić predložio sam svoju ideju. Ponovio sam je 2003. i tadašnjem glavnom ravnatelju HRT-a Mirku Galiću. O projektu sam potom pričao i bivšoj ravnateljici HTV-a Mariji Nemčić, kao i nekadašnjoj glavnoj urednici programa HTV-a Tanji Šimić. Lani sam na istu temu razgovarao i s vršiteljicom dužnosti šefice HTV-ova programa Gordanom Mrđen. U više od 15 godina o tome sam razgovarao sa svim glavnouredničkim i uredničkim ekipama na javnoj televiziji i uvijek su njihove reakcije bile pozitivne. Uvijek su svi govorili kako je to jako zanimljivo i kako su oni za to zainteresirani, no do dana današnjeg ništa se nije pomaklo. Ništa se nije dogodilo. A na razgovorima i odgovorima s HTV-a inzistirao sam jer ako se ovaj projekt želi raditi u koprodukciji s televizijama drugih, mediteranskih zemalja, onda je potrebno da je matična, nacionalna televizija također u tom projektu. K tome, nismo tražili puno. Tražili smo barem pismo namjere na temelju kojeg bismo se onda mogli obraćati televizijama ostalih zemalja, no ni to nismo dobili. Naime, kada se radi jedan takav projekt podrška nacionalne televizije je bitna – otkriva Puhovski i dodaje da svi dosadašnji vodeći ljudi programa i uprave HTV-a napamet znaju sve o seriji temeljenoj na Matvejevićevu svjetski poznatom djelu, ali jedini odgovor koji stiže je - šutnja i ignoriranje. – Matvejević i ja smo se sve ovo vrijeme bezbroj puta nalazili, razgovarali o seriji, razrađivali je, dorađivali, brusili. I žalosno je da nam s HTV-a nije stiglo nikakvo jasno očitovanje. Mogli su barem poslati pismo da nisu zainteresirani i da se ovom serijom ne žele baviti. I to bi bilo nešto. U vrijeme kada se govori o europskoj integraciji, fascinira me činjenica da nacionalna televizija nije u stanju u ovom projektu prepoznati zanimljiv europski projekt, jer Mediteran jest Europa. Recimo, u lipnju 2003. u vrijeme održavanja Konferencije mediteranskih televizija i radija u Cavtatu - Predrag Matvejević, Vedran Mihletić i ja - prezentirali smo projekt “Mediteranskih kronika” i tada je za njega interes pokazalo niz televizija iz mediteranskih zemalja, poput alžirske, francuske, talijanske, španjolske..., ali uvijek je puno lakše dogovarati suradnju kada je uz tebe i nacionalna televizija. Iako HTV izbjegava ovaj projekt, mi smo se već obratili Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC), a sad sam u pokušajima da s tim krenem i na europskoj razini. Prema HAVC-u imamo obvezu da do ljeta 2013. napravimo kompletan produkcijski plan. Tada ćemo dobiti i odgovore iz Europe i onda ćemo vidjeti gdje smo – objašnjava Puhovski. A o tome tko će se sve i koliko će se sudionika uključiti u projekt ovisi i njegov način snimanja i konačna verzija. Autorski dvojac ima razrađena dva načina rada. Prvi, ujedno i teži, jest da se cijela serija, svih 13 epizoda, snimi u Hrvatskoj. Puhovski ističe da se 80 posto odabranih tema može snimiti na Jadranu, a ta bi varijanta onda značila da je Jadran u seriji zastupnik velikog Mediterana. Matvejević ovu varijantu potkrepljuje navođenjem kako su u nas: otoci, utvrde, horizonti, solane, kalafati, masline, magarci... Ipak, redatelj i producent upozorava da ako se seriju namjerava prezentirati i eventualno prodavati u inozemstvu, onda se mora i znati razlog zašto je Jadran odabran da predstavlja cijeli Mediteran. Drugi je način rada da se obuhvati cijeli mediteranski bazen, što podrazumijeva kružno putovanje i snimanje, a to onda zahtjeva ozbiljne napore i ozbiljan novac. – Kad je zapadni Mediteran u pitanju to se može nadomjestiti samo Hrvatskom, no kad je istočni Mediteran u pitanju, to znači pustinje, beduine..., onda se to ne može supstituirati s Hrvatskom. Ako se hoće raditi ova druga opsežnija varijanta, onda tu svakako trebaju koproducenti. Mi sad imamo gotov popis tema i logističke varijante obiju verzija, a u projekt se uključio i kolega iz Francuske, Serge Gordey, inače jedan od značajnijih dokumentarističkih producenata koji ima veliko iskustvo u ovakvim projektima. Uđe li se u koprodukciju sa stranim televizijama, onda to znači da oni daju i svoje ljude i da se ekipa slaže tako da se odabere tko ima bolje podvodne snimatelje, tko ima ljude bolje u animaciji... Budžete nismo izračunavali, no procjena je da bi za drugu varijantu trebalo oko milijun i pol eura. Uglavnom, mi smo otvoreni za obje varijante i za sve razgovore. Bitno je samo da postoji poštena volja da se to napravi, a da bi se to i dogodilo potreban je partnerski odnos – govori Puhovski nastavljajući da bi za pripreme i snimanje ovog serijala trebalo okvirno tri godine, jer najmanje godinu dana potrebno je samo kako bi se uhvatila sva godišnja doba. Neke se stvari ne mogu snimati brzo, ne smije se juriti, snimati nije moguće ni onda kada su lokacije određene za snimanje prepune turista. Uz to neki su običaji vezani uz razne svece pa se snimati moraju u točno određeno vrijeme.
Matvejević HTV-u nepodoban
– Možda bi nam bilo dovoljno i dvije godine. Sve zapravo ovisi o novcu. Imate li novca, sve ipak može ići brže, jer odletjeti u Afriku možete kad god poželite – svojim karakterističnim blagim glasom domeće Matvejević kojeg pitamo što on misli, zašto se HTV uporno odbija uključiti u projekt snimanja serije prema njegovoj knjizi. – U prvim godinama moje ime nije bilo jako prihvaćeno. Otišao sam i četiri godine bio u Parizu te 14 u Rimu. Nisam se slagao s politikom ni Tuđmana i Šuška, ni s politikom Miloševića, i to su znali oni koji su odlučivali o velikim projektima na našoj televiziji. A danas vjerojatno čitamo mnogo strože sudove od onih koje sam ja iznosio prije 20 godina. To me ne ispunjava ponosom, nego žaljenjem. Mnogo se vremena izgubilo. I ne samo vremena. Pogledajte gdje smo! Premalo je bilo entuzijasta i idealista poput Puhovskog. A sadašnji trenutak krize, koji je zahvatio cijeli Mediteran, nije pogodan za velike i skupe projekte. Ali, možda se pravi projekti rade i ostvaruju baš u teškim okolnostima – uzvratio je naš erudit koji Mediteran nosi u duši pa stoga vrlo nadahnuto govori i o mediteranskoj kulturi i razlikama: – Ne postoji samo jedna mediteranska kultura. Ima ih više u okrilju jednoga Mediterana. Razvijale su se jedna uz drugu, manje ili više povezane ili razdvojene, prema prilikama i razvoju. Po nekim su osobinama slične, po drugima različite. Često su srodne, ali nisu sukladne. Jednom konvergentne, drugi put divergentne. Sličnosti duguju zajedničkom moru i susretu na njegovim obalama naroda, oblika i nadahnuća. Razlike su im uvjetovane porijeklom, vjerom, poviješću. Ni sličnosti ni razlike nisu jednako raspoređene i podijeljene – ovdje prevladavaju jedne, ondje druge. Ideje Mediterana i sam Mediteran rijetko su se uspijevali uskladiti. Mediteranska nagnuća često je pratila nužda izgona. Uzaludno je ponavljati nevolje od kojih trpi naše more, zvano “Unutarnjim”. Ne koristi ih ni prešućivati: zagađeno priobalje, naružen okoliš, nedostatak reda, slabost organizacije, divlja gradnja, potkupljivost u prenesenom i doslovnom značenju, pomaci i selidbe iz zaleđa na obalu, s obale što dalje od zaleđa. Najbolje predaje - one što su nastojale združiti umijeće života i stvaranjasuprotstavljaju se takvoj sudbini. U jednoj od svojih manje poznatih bilježnica Leonardo da Vinci je zapisao: “Od Istoka ka Zapadu u svakoj točki je dioba”. Trebalo se dogoditi sve što se dogodilo nedavno na Balkanu, danas u Sjevernoj Africi, pa da shvatimo težinu takva suda: tolike “diobe”, u kratku razmaku, na tijesnu prostoru! Na Balkanskom poluotoku rođena je antička tragedija. Na Bliskom Istoku nastale su zavjetne knjige triju vjera u jednoga Boga. Rat koji plamti već desetljećima u Svetoj zemlji ne da se sam od sebe ugasiti. Pokazalo se još jednom kako Mediteran nije u stanju, bez suradnje s drugima, osigurati vlastitu sigurnost.