Izdanje:
U Milanovićevoj Vladi kao da je talačka kriza. Svi su u strahu od Čačića. Nadvio se nad gotovo sve što Vlada radi, upravlja milijardama, ne samo kroz svoje ministarstvo, već, slijedom opsega poslova, i kroz brojna druga, ima velik utjecaj na premijera, svakodnevno izaziva reakcije građana - iako sve nepovoljnije sudeći i po njegovom osobnom, ali i po rejtingu HNS-a - i čini mnoge u Vladi nervoznima. Čini im se da je zauzeo sav prostor i da ih drži zarobljenima i da su posve nemoćni. SDP-ovi ministri grizu nokte zbog Čačićevih ispada u javnosti, neki se i srame njegovih “nesocijalnih” izjava, poput one o manje “mobiteliranja” da bi se uštedjelo za struju, ili lakonske, poput “Shit happens”, koju je izabrao da bi objasnio niz kadrovskih brljanja u Vladi.
Strahuju da njegova općeprepoznata bahatost ne baci sjenu i na njih, a sve je više i onih koji smatraju da preveliko vezivanje SDP-ove Vlade uz Čačićev uspjeh ili neuspjeh može doći glave upravo SDP-u. Neslužbeno su puni zamjerki, ali ne vide među sobom nikoga tko bi mu se mogao suprotstaviti. Traje svojevrsni hladni rat, kojeg Čačić u svom zanosu možda nije svjestan, ili mu nije bitan, ali SDP-ovci se osjećaju njegovim taocima, ne samo zbog njegove komunikacije s javnošću, koja za sve SDP-ove ministre, ali i za premijera, objektivno postaje sve veći problem (mada ni njihova nije bog zna kako bolja), već i zbog njegovih poteza. Čačićeve vizije nametnute su i njima, a Čačić, poput rovokopača, čisti svoj prostor, namješta svoje ljude, crta svoje planove i izgleda kao da ne mari za ničije mišljenje. Ako Čačić kaže da je javno privatno partnerstvo najbolji model, nitko iz Vlade neće spomenuti da se to na kraju ipak sruči na leđa građana. Ako Čačić kaže LNG, nema ministra koji će ga podsjetiti da ta priča datira još iz 1962. i da možda sada nije najsretniji trenutak za to. To se može čuti u njihovim žalopojkama izvan Vlade, ali u Vladi ne.
Grčić ne želi sukobe
Potpredsjednik Grčić jedini je pokazao razumijevanje za nezadovoljstvo građana zbog poskupljenja struje i usudio se reći da struja poskupljuje samo zato da bi se na građane prevalilo restrukturiranje HEP-a, što je javnost, iznervirana Čačićevim, rezanjima pozdravila. Čačić se na Grčićevu izjavu nije ni osvrnuo, a oni koji poznaju Grčića tvrde da je to prije slučajnost, nego početak Grčićeva korigiranja Čačića. Iako se spekuliralo da mu je mjesto potpredsjednika u Vladi Milanović dao upravo zato da ga upozori kada i ako Čačić ode predaleko, Grčićevi stranački kolege kažu da je premlad, previše neiskusan i posve nespreman za otvorene sukobe. Čačić ga pojede za doručak, kažu, a sam Grčić dodatno će se čuvati da se ne zamjeri previše Čačiću, jer zna da mu Milanović neće čuvati leđa. Ostali se prave da miješanje u tuđe resore, u Čačićev posebno, nije njihov posao, a jedini od kojeg bi se moglo očekivati suprotstavljanje Čačiću je Linić, koji je međutim na istoj strani i teško da će se usprotiviti Čačiću, čak i ako misli da nešto radi krivo.
Na Liniću je, naime, da napuni državnu blagajnu i on to svesrdno čini, bez obzira na posljedice koje podnosi većina građana, a na Čačiću je da novac rasporedi, i jedan drugome se u dogledno vrijeme sigurno neće naći na putu. Od premijera Milanovića SDP-ovi ministri ne očekuju nikakvo direktno suprotstavljanje Čačiću, jer “on i tako ne razumije tu tematiku dovoljno, a i ne zanima ga posebno, pustio je da ga Čačić vodi, vjeruje mu da zna što treba činiti, Čačić sve njemu na brzinu objasni i on mili da je to tako”, kažu pomalo rezignirano. I ekonomist Ljubo Jurčić, iz svojih druženja s bivšim stranačkim kolegama, izvodi zaključak da u SDP-ovoj Vladi kuha. - Loše je što se Čačić nudi kao rješenje svih rješenja, jer njegovi projekti nisu toliko dobri koliko ih on predstavlja, a nema nikoga tko bi mu to u SDP-u mogao reći. On izvlači projekte, koje smo svi mi imali u ladicama, nema tu ničeg novog, a poseban je problem što je to sve vrlo skupo i vrlo vjerojatno ne rješava ključne probleme, a to su investicije i nezaposlenost. U SDP-u raste svijest da su to šuplji projekti i smeta im što se Čačić nameće kao rješenje problema, jer strahuju što će se dogoditi kada Čačić postane problem.
Takvu situaciju onda može riješiti samo Zoran Milanović, ali čini mi se da Milanović ima blokadu vijuga za rješavanje problema. On ih ne zna rješavati. On samo zna reći nekome drugome: “Riješi to”. Međutim doći će vrijeme kada to neće moći rješavati nitko drugi osim njega i tu će nastati problem - kaže Jurčić. Vlada, međutim, nije talac Čačića, koliko god se oni upinjali objasniti jedni drugima da je tako, već prije svega kompleksnosti odnosa u kojima pozicije nisu od početka jasno postavljene. S jedne su strane to osobni odnosi između Milanovića i Čačića, a s druge politički odnosi između SDP-a i HNS-a. Premijer i njegov prvi potpredsjednik njeguju odnos međusobnog uvažavanja. Milanović je Čačiću dao povjerenje, jer se još od predizborne kampanje činilo da je Čačić jedini koji je u stanju sjesti i nacrtati cijeli mandat Vlade iz svog rakursa, jasno reći: “Ove projekte treba raditi, ovi su glupi, ovo nam ne treba”. Među SDP-ovcima takvoga nije bilo.
Milanović sam, očito, nije imao dovoljno argumenata za drugačiju vrstu razgovora i Čačić ga je dijelom impresionirao svojom odlučnošću, a dijelom time što mu je postao vjeran, iako tvrdoglav, saveznik u pokušaju osvajanja vlasti, te nije čudo da mu se učinio idealnim izborom. Neustrašiv, otporan na kritiku, zagrizao u projekte koje je spreman provesti do kraja, svidio se Milanoviću, koji je, zbog HNS-ovih apetita nakon izbora, morao pokoriti i nezadovoljstvo unutar svoje stranke. Čačić je pak u Milanoviću vidio čovjeka koji, za razliku od njega i njegove stranke, može dobiti izbore u Hrvatskoj, i na taj mu način omogućiti da ostvari ono što godinama planira, preporod Hrvatske na Čačićev način.
Grudobran za bijes javnosti
Njihova je veza još uvijek blizu idilične, iako Milanović nije nesvjestan da mu Čačić jede dio prostora, a i Čačić će, prije ili kasnije, shvatiti koliko je teško biti sam protiv svih, čak i ako mu Milanović čuva leđa. Milanoviću je naime jasno da je Čačić odličan gromobran i pušta da se na njega svaljuje bijes javnosti, kalkulirajući kako od toga on sam ima više koristi nego štete, a to je za Milanovića jedan od vrlo važnih kriterija. S obzirom da je izabrao čudnu politiku rijetkog pojavljivanja u javnosti, medijski prostor, logično, zauzima onaj tko je aktivniji, a to su Linić i Čačić. Komunikacija s javnošću Milanoviću nije visoko na listi prioriteta, ali, kako ankete kažu da Vlada dva mjeseca ide u pogrešnom pravcu, a Svjetska banka prigovara da su prva četiri mjeseca potrošili na kadroviranje, umjesto na konkretne poteze, očito da Vlada ima veliki problem u komunikaciji i to ne samo s građanima, već i članovi Vlade međusobno. Ministri istupaju nekoordinirano oko istih problema, sapliću se o vlastite izjave, povlače krive poteze i loše se za njih opravdavaju i doista je teško vjerovati da silne sate provode u međusobnim razgovorima, kako se pokušava sugerirati u medijskom peglanju slike. Jer da je tako sigurno bi to i prema vani zvučalo malo uigranije.
U takvim uvjetima prvi potpredsjednik Vlade itekako dobro koristi moć, koju je dobio umješnim predizbornim pregovaranjem i silnom energijom koju je upotrijebio da zauzme veliki prostor u Vladi, pri čemu se njega nikako ne može kriviti za njegovu poziciju. Da je nije mogao dobiti ne bi je imao. Njegovi stranački kolege i ministri Vesna Pusić, Ivan Vrdoljak i Andrea Zlatar pokazat će uvijek razumijevanje i naći opravdanje za njegove poteze, ali SDP-ovcima cijela priča sve više ide na živce. Ponavlja se stara mantra iz predizborne kampanje “previše smo im dali” dopunjena danas dodatkom, “ali ipak nismo mislili da će biti baš ovako”. Na lokalnoj razini SDP-ovci nevoljko odmahuju glavom na ideju o koaliranju s HNS-om i boje se naređenje s Iblerovom da u nju moraju ući. “Pada im rejting, ljudi su ljuti na Čačića, a to bi se moglo odraziti na naš rezultat. Ako za godinu dana ne bude rezultata kojim se ova Vlada može pohvaliti, i SDP-u će biti teško progurati se, a kamoli s HNS-om jamraju lokalni SDP-ovci. Upozoravaju da HNS ima samo 15 zastupnika u Saboru, da im je rejting 2,9 posto po novim anketama, da je Čačić najnepopularniji član Vlade i da njihovo članstvo sve više bode u oči neravnoteža između realne snage “narodnjaka” i njihovog utjecaja i moći u Vladi.
Predsjednik ili Premijer?
Po Žarku Puhovskom ključni je problem što se Milanović cijelo vrijeme ponaša kao predsjednik države, a ne kao premijer. - Drži se po strani i nastupa samo kada je neka velika frka. Radi sve obrnuto od Jadranke Kosor, a to nije dobro, jer je krivo nju postaviti kao mjerilo. Čačić i Linić jesu u ulozi gromobrana, dok su neki ministri, poput Rajka Ostojića, javnosti simpatični, i to je legitimna podjela rada u Vladi. No paradoks se mogao vidjeti na aktualnom satu u Saboru. Kada su se pitanja postavljala bivšoj Vladi od njih 30 čak ih je 28 znalo biti za Jadranku Kosor, a na prošlom aktualnom satu je od 40 pitanja svega njih pet ili šest bilo za premijera Milanovića. To znači da njegova funkcija dolazi u opasnost da bude percipirana kao drugorazredna i da se stvori predodžbe da on bez Čačića i Linića ne može - kaže Puhovski. Naravno, razlog za takav odnos snaga u pitanjima može ležati i u izostanku jake opozicije u Saboru. SDP-ovci su dvije godine sistematski nasrtali upravo na Jadranku Kosor i koristili svaku priliku da je izlože poruzi i kritici, a sadašnja opozicija - razbijeni HDZ, nešto HDSSB-ovaca i laburisti - nisu na pik uzeli Milanovića, nego njegove ministre, pri čemu opet Čačić iskače, i, ako ne znaju što bi mu rekli o projektima i planovima, uvijek se mogu sjetiti nesreće u Mađarskoj.
A upravo je sud u Mađarskoj bio za mnoge SDP-ovce pritajena nada da će se riješiti Čačića. No, Puhovski tvrdi da je Mađarska praktično prekinula postupak protiv Čačića. - Proces je odgođen na nepoznati period i to je dosta čudna igra - smatra Puhovski. Ako je tome doista tako, i zadnja nada SDPovaca, da bi se u nekoj fazi svoje vladavine mogli riješiti Čačića, pada u vodu. Viša sila im u tom slučaju neće pomoći i morat će se sami nositi s njim do kraja. Čačić je od utega SDP-ove Vlade, kako su ga krstili cijelo vrijeme kampanje, nadajući se da neće dugo potrajati, postao njezina lokomotiva i vuče u svom pravcu. Milanović se tome za sada posve prepustio. Međutim u zabludi su oni koji misle da je dovoljno da Čačić počne svoje projekte, a potom je svejedno hoće li tu biti ili neće, jer to može raditi i netko drugi. Prije svega, pitanje je tko bi drugi mogao pokriti toliki obim poslova jednostavno upavši u njihovu realizaciju, a osim toga mreža koju je Čačić ispleo, kako projektna tako i kadrovska, ovisi prije svega o njemu. SDP nije pokazao kadrovski potencijal dorastao Čačiću, jer to što on trenutno radi ne bi mogla raditi ni četvorica drugih.
Čačić čini sve da se učini nezamijenjivim i u tome sve više uspijeva. Koalicija SDP-HNS (jer ostale su dvije stranke u toj koaliciji i kadrovski i politički nebitne i zaboravljene) zbog toga ostaje i više nego čvrsta. SDP je svoju političku sudbinu vezao uz HNS, a Milanović svoju uz Čačića. I zato Milanović ima razloga da se itekako boji. Ne Čačića, nego njegovog uspjeha ili neuspjeha. Plan B, kako bi rekao prvi potpredsjednik, ne postoji. Uspije li Čačić, sigurno je da će na sljedećim izborima, posve opravdano, tražiti još više za HNS. Ne uspije li, odnosno ne pokažu li rezultati Čačićevih projekata konkretnu korist za obične građane, krivica će se, također posve opravdano, svaliti na Milanovića i SDP.