Izdanje:
U siromaštvu može biti dostojanstva i najčešće ga ima. To je ono kada se u starim knjigama glavnog junaka opisuje kao siromašnog, ali čistog, sitog, obrijanog, u staroj, pokrpanoj, ali ispeglanoj odjeći. Siromašan još uvijek ima gorku spoznaju o svom siromaštvu, ali i svijest o pravima koja bi trebao imati i nepravdi koja mu se čini. Bijeda je onaj korak dalje, kada i mogućnost dostojanstva nestaje, koliko god se čovjek čak i trudio da ga zadrži. Bijeda je neprijateljica ljudskog u ljudima, ona proždire ponos, čini ljude jadnima, zapuštenima, letargičnima prema sebi, agresivnima i zlima prema drugima, čak i ako su isti takvi. Bijeda se svodi na traženje korice kruha da bi se preživio dan, o pravima se ne razmišlja, zaboravlja se da su ikada i postojala.
Bijeda poništava prijašnji život i prijašnjeg čovjeka, u bijedi se naprosto poživinči. Hrvatska je u utorak poslala u svijet sliku svoje bijede, materijalne, ali i društvene i političke. Ne da svijet to nešto puno zanima i da će se nad time zgranuti, ali slika koja je odaslana nije slika onih koji su se naguravali oko tanjura graha, već prije svega političke elite koja ovu zemlju vodi. Prvomajske proslave pokazale su razliku između siromaštva i bijede, između straha i želje da se nešto promijeni i potpune dešperacije koja se svodi na jagmu za koricom kruha. U Europi su pokazale da dostojanstvo još uvijek postoji, stotine tisuća ljudi prošle su ulicama gradova i pokazale svoje nezadovoljstvo, svoj strah, ali i raspoloženje da se za svoja prava bore. I tamo ima i siromašnih i bijednih, brojčano sigurno više nego u Hrvatskoj, ali prevladao je dojam da su oni koji još rade organizirani, svjesni i borbeni, da bi, u konačnici, mogli u nekom trenutku odlučiti uzeti stvari u svoje ruke i pokušati promijeniti ono što im se ne sviđa. Hrvatska je poslala sasvim drugačiju poruku.
Pet stotina sindikalaca na glavnom zagrebačkom trgu s već puno puta ponovljenim i u vjetar bačenim kritikama na račun vladajućih, premijer Milanović ugodno sklonjen od nezadovoljnih u sigurno riječko okruženje, narogušeni Čačić koji je iz Trakošćana iskoristio priliku da još jednom pljune na mrske mu sindikate, i bijeda, koja se iščitala iz naguravanja i padanja u nesvijest od dugog čekanja toplog obroka, čerupanja čak i za Bandićevim karanfilom ili besplatnim jeftinim majicama koje je dijelio Bubalo, što je pokazalo da ljudi više nemaju stida, I prošlih su godina penzioneri i nezaposleni dolazili na prvomajske proslave na besplatni grah, davali izjave za televizije o tome kako im je teško, ali nije to izgledalo tako stravično kao u utorak na Marjanu, u Maksmiru ili Osijeku. Neke je očaj obuzeo do te mjere da su bili spremni jedni drugima rebra slomiti da bi se dočepali komada kruha i tanjura graha. I to je točka na kojoj se politika mora stresti, mora joj biti neugodno, mora shvatiti da je promašila sve što radi. Jer za bijedu u Hrvatskoj nije kriva ni kriza, ni tko zna koja po redu recesija u koju ulazimo.
Za bijedu u Hrvatskoj je kriva politika. Beskrupulozna, gramziva, lopovska politika koja je pokrala građane, koja ih je ostavila bez posla, koja ih je natjerala da danas sami traže da im se isključe voda i struja da ne bi gomilali dugove, koja je sustavno uništavala ponos i dostojanstvo u svom narodu, koja ih je napravila jadnima i koja je iskoristila njihov zanos i povjerenje, ili naprosto njihovu glupost, da napuni svoje džepove i ostavi ih rasute, neorganizirane i na kraju bijedne. Ubijajući ih tako polako, cijedeći iz njih i zadnje lipe nekakve ušteđevine ili nasljedstva, novu vlast su ljudi dočekali bez imalo želje da se bore za sebe, dočekali su je kao amorfna masa koja se već po navici da vrijeđati, ponižavati, kojoj bijeda postaje način života. I tko je mogao sumnjati da će vlast, koja sebi tepa da je socijalna i demokratska, propustiti šansu da se ponaša upravo isto kao i sve prethodne: s visine, bez stvarne želja da nešto objasni, bez ikakvog interesa da se doista pojavi među onima koji su očajni? Samo jako naivni. Jer Vlada koja je tvrdila da donosi promjene u društvu odlično se ugnijezdila u istom stilu, kojim su po ovom narodu mlatili i oni prije nje. Pokazala se sposobnom jedino za nasilno prikupljanje para, za poreze i namete, za dodatno osiromašenje.
Institut za javne financije dokazao je svojim istraživanjem da novom poreznom politikom nisu rasteretili siromašne, ali jesu gadno opteretili one koji su na korak do siromaštva. Računica je pokazala da su lagali i kada su govorili o visini poskupljenja struje i plina. Njihov govor pokazuje da im se gade i radnici i sindikati i siromašni. Način na koji komuniciraju s javnošću to jasno dokazuje, u njemu nema nimalo respekta prema onima koji ih plaćaju. Nitko nije očekivao bolji život preko noći, ali očekivalo se, za razliku od prošle vlasti, barem uvažavanje i poštovanje građana. I to je izostalo. Vladajući međutim zaboravljaju najvažnije: u državi bijednih i političari su bijednici.