Izdanje:
Hrvatska rigidna desnica je u ekstazi, Konačno je dobila čovjeka koji je u stanju reći da mu se gadila i bila ponižavajuća HDZ-ova koalicija sa Srbima, da mu na živce idu antifašisti, da se zgraža nad “Žikinim kolom u Kumrovcu”, da je spreman vratiti Hrvatsku tamo gdje je bila, kada je bila izolirana i napuštena od svih, ali ponosna u svojoj izolaciji i novoprobuđenom hrvatstvu. Ekstremistički forumi su se usijali od podrške Tomislavu Karamarku, najžešći dio desnice vidi u njemu zadnju šansu da se vrate u život. Dvadeset godina je potrošeno da ih se marginalizira, da na izborima budu prepoznati kao nebitni i zarade jedan do dva posto, da postanu smiješni sa svojim frustracijama.
Dvadeset godina im je trebalo da se pred građanima do kraja legitimiraju kao skupine kojima ne treba dati povjerenje. Već se pomislilo da će nestati, pretvoriti se u broj ne veći od onog kojeg ima neka opskurna udrugica, koja povremeno pokuša vratiti povijest unatrag, i sada ih je odjednom obasjalo sunce. Raspametili se posve, šalju prijeteće poruke svima koji ne misle kao oni, prepoznali su da ih Karamarko može sve zakriliti. Pobijedi li na stranačkim izborima, od HDZ-a može ponovo napraviti pokret, može pod svoje skute sakupiti sve što više nije imalo mjesta ni prostora, može im vratiti ideologiju koju je tako efikasno zatro Sanader, zbog svojih ambicija, i Kosorova, koja u svojoj dvogodišnjoj epizodi nije imala petlje napraviti unutarstranačke izbore na vrijeme i omogućiti HDZ-u da nastavi dalje kao moderna konzervativna stranka.
Za građane, izbori u HDZ-u ne bi imali nikakvu važnost da se nije pojavio Karamarko sa svojim letargično izgovorenim izjavama, koje među željnima odjekuju kao bombe, Karamarko koji je u igru vrati upravo ideologiju, od koje su se i HDZ, kao desna stranka, i SDP, kao prividna ljevica, godinama ograđivali. Nema od njega velikih govora ni suvislih uvjeravanja, ali je pogodio timbar koji mu nosi popularnost, koja očito nadmašuje okvire HDZ-a, u kojem nije toliko popularan, koliko unosi strah i nelagodu. Svoj je prostor pronašao i među onima koji znaju što je i kako radio, koji su još jučer bili spremni marširati za Antu Gotovinu, kojeg je Karamarko uhapsio, a već danas su mu spremni oprostiti što je godinama bio poslušnik upravo ovakvog korumpiranog, kompromitiranog i od svih prezrenog HDZ-a. A sve zbog nade da će ih upravo on vratiti na političku scenu. Hrvatska s Karamarkom na čelu HDZ-a je ono što bi hrvatska desnica bez sumnje voljela vidjeti, jer u tome vidi šansu za sebe, a HDZ-ovci su ti koji će odlučiti hoće li njima, sebi i Hrvatskoj to i priuštiti.
Odluče li tako bit će zanimljivo gledati sraz Karamarka, kao šefa opozicije, daleko jače od one koju predstavlja sam HDZ, s lijevom vlasti. S predsjednikom, koji se politički pasivizirao otkada vlada Kukuriku, s premijerom koji se malo kada ima potrebu o nečemu očitovati, koji trenutno skuplja iskustva po inozemstvu, dok mu u zemlji osnivaju stožere za zaštitu od Roma i kojem EU uporno, gotovo svaku inicijativu i zakon vraća na doradu i popravak. Milanović je glatko prošao svoje unutarstranačke izbore, njegov dio političkog spektra je uljuljkan u poziciju vlasti i ne želi imati nikakve veze s podjelom na lijevo i desno, kao da su slijepi i gluhi za činjenicu da ideologije ponovo postaju itekako važne. Nedavni izbori u Grčkoj i Francuskoj, kao i oni koji tek slijede u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, pokazuju da se narod sve češće vraća čistim ideologijama, da su stranke koje su se odvojile od svog ideološkog predznaka sve neuspješnije, da se sve češće bira upravo lijevo ili desno, da se uvažavaju samo jasne pozicije.
Ekstremna desnica se budi u cijeloj Europi, umrtvljena ljevica, koja je godine protraćila na trećem putu, pokušavajući pomiriti nepomirljivo, to postepeno shvaća. Jasno im je da će se, ako oni ne govore radnicima, siromašnima i onima koji su zbog krize najviše propatili, naći će netko tko će im se obratiti, tko će pustiti muziku u njihove uši i pokupiti njihove glasove. Prekarijat, kako se, po novom, zovu svi oni, koji su se poraženi nemilosrdnošću kapitalizma, našli u potpunoj egzistencijalnoj nesigurnosti, je postao snaga koja još uvijek nema svoju jasnu političku artikulaciju, ali je spremna podržati one koji mu se obrate. Hoće li to biti lijevi ili desni, njima je u ovom trenutku manje važno, glavno da govore jezikom kojeg oni razumiju i da se prave da ih slušaju. Pa ako se uz to nalijepi i ponešto ekstremno, nacionalističko i šovinističko, spremni su u svom očaju i to prihvatiti, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, jer im se i to čini bolje od onih koji šalju policiju na radnike, koji ignoriraju njihovu stvarnost. I zato problem nisu ostrašćeni ekstremisti po internetskim portalima, problem je kada se izgube orijentiri u narodu, a oni se gube kada je narod zapušten i prepušten sam sebi. Karamarko je to shvatio. SDP još uvijek nije.