Izdanje:
Neće proći još dugo do dana kada će Milanović raditi prvu veću rekonstrukciju svoje vlade, a ja ću mu predložiti, kao idealna pojačanja, Beavisa i Butt-Heada. Zapravo, oni su idealna pojačanja za svaku dosadašnju, kao i za svaku buduću hrvatsku vladu. Za one koji ih ne poznaju riječ je o dvojcu iz MTVjeva animiranog serijala. Oni uglavnom sjede u zapuštenoj sobi, na oronulom dvosjedu, u jednim te istim majicama s natpisima AC/DC i Metalica, gledaju glazbene spotove i komentiraju ih nesmiljeno, do opravdanog izrugivanja s akterima istih. Tu i tamo se otisnu u vanjski svijet i pri tome ispadaju kao da su pali s neba, baveći se i običnim i iznimno bitnim stvarima na posve jednak način - neobavezno i nesvjesno. Apsolutno su neosjetljivi na pravila okoline, apsolutno zabavljeni traženjem prečica u sustavu bilo kakvih vrijednosti, njihov autizam toliko je metastazirao da ga se može smatrati originalnim, a njihova sirovost na kraju prelazi u simpatičnost.
Oni su, po svom leksiku i bogatstvu izraza, SMS generacija prije samog SMS-a, jer fond sveukupno ne prelazi četrdesetak riječi poredanih uglavnom u krnje rečenice. Ono što im ipak daje završni šarm njihovo je gubitništvo, a zbog činjenice da poraz ne prihvaćaju samo zato što ga nisu svjesni, ispada da ne mogu izgubiti. Da li vam je sad jasno zašto bi oni bili idealni ministri u hrvatskim vladama? Ne znaju što rade pa ne mogu ni izgubiti, leksik im je ograničen pa ispadaju energični i bahati, nikuda ne izlaze pa ih s vanjskim svijetom povezuje televizija, zbog čega pojma nemaju što se u stvari događa. Lišeni odgovornosti za vlastita djela mogu do mile volje ispunjavati zadatke koje im se povjere “odozgora”. Ukratko, divna perspektiva za one koji se predstavljaju kao netko tko o nečemu odlučuje.
U utrci određenih uloga protiv neodređenih ciljeva, kao i u slučaju dvojice nacrtanih likova, sve će završiti u manjem li većem apsurdu, ali to je, zar ne, hrvatska stvarnost. Samo u takvoj stvarnosti moguće je da obična stranačka blagajnica godinama raznosi milijune u vrećama za smeće i mirno spava jer joj je, navodno, sam premijer rekao da, pazite ovo, nema problema s lažnim računima. Gledajući Beavisa i Butt-Heada i one likove u sudnici u procesu Fimi medija pitam se jesu li naši životu najobičnija zajebancija? Jer kako se zakon može nagoditi s ‘barišićima’, ‘pavoševićevkama’, ‘jurakicama’ i sličnima kad su oni i isključivo oni podloga za stvaranje silnika i kriminalaca. “Pa što smo mogli?! Ili slušati ili bi ostali bez posla!”, reći će u svoju obranu, skrušeno priznajući krivicu.
Upravo to, trebali ste odbiti i pod cijenu da ostanete bez posla, jer po vlastitom priznanju vaš je posao bio do te mjere prljav da ste zauvijek zaprljali cijelo društvo. I sada će se sve oči uprti u Sanadera i on bi svojim autokratskom neupitnošću trebao postati personifikacija za sve zlo u ovoj državi. Odbijam i pomisliti da je korumpirani sustav mogao počivati isključivo na jednom čovjeku. Diktatore i lopove uvijek proizvodi podanički šutljiva okolina, bezlična masa koja je u startu raščistila s vlastitom savješću, koja će spremno izvršavati naređenja dok je gazda jak, a kad zagusti, bez trunke lojalnosti pohitat će pod skute amnestije, svalivši sve na dojučerašnjeg gospodara. To imamo u Hrvatskoj, to gledamo u svim tim suđenjima u kojima strše iskazi kako smo “samo radili svoj posao, a što je to bio kriminal nismo krivi mi nego oni koji su nam naređivali. Na nama nije bilo da se buni mo”.
Zbog takvih likova sve naše povijesno velike godine pretvore se u pretrčavanje iz tabora u tabor, u osvete i egzekucije, idealne periode da rođene ubojice po psihopatološkom ustroju upregnu ideologiju ili svoj “profesionalizam” u priliku za masovne likvidacije. Kao ostavštinu takvih kriminalnih karaktera imamo činjenicu da cijeli svoj život hodamo među lopovima i zločincima, da se stvarnost obmota velom prijeteće tajnovitosti. Istinu nikad nećemo saznati. Ona se nakon niza godina počne nazirati na staračkim licima omekšanim borama koja ishlapljelo bivaju “svjedocima testamenata”, a te, sada onemoćale fizionomije, koje mogu izazvati čak i simpatiju sažaljenja, u svojoj nutrini kriju tko zna kako okrvavljene i zle individue. Pokušaji da se sakriju iza crvenih ili crnih zastava samo su zamagljivanja istine da u ovom svijetu postoje jedino dvije ideologije – dobro i zlo.
Ova prva je isključiva i nedjeljiva, kao što je nedjeljiva osobna odgovornost. Ova druga neprekidno se realizira kroz različite derivacije, nemaštovita opravdanja u igri skrivača. I dok se čovjek pojedinačno i bezrezervno ne okrene dobru dotle će biti moguće brojati milijune na dan kad se ubijaju ljudi ili će obični nacionalni prevaranti, poput Thompsona, naplatu svog navodno radikalnog domoljublja dovesti do inverzije da na domoljublju zarađuju i time što ga odbijaju opjevati. I tu se opet vraćamo Beavisu i Butt-Headu. U njihovom svijetu čak ni hrvatska stvarnost ne bi bila nemoguća i oni bi se suvereno kretali u njoj. Ili je možda sve samo pitanje perspektive pa mi, zapravo, Beavisa i But-Heada ne gledamo, nego mi jesmo u tom crtiću. Stvarnost naših života skriva se u našim osobnim odlukama čemu ćemo se prikloniti; izazovu dužeg, težeg, ali integritetu sklonom putu ili “olako obećanoj brzini” otimanja, gomilanja, preziranja. “Poštenim putem ići, bit će teško znaj”, rekao bi Marko Perković i vjerujte da je u pravu; on barem zna da je puno lakše pošteni put - zaobići.