Sa svojom se djevojkom želim ljubiti u parku

Dana Budisavljević je montažerka, producentica i redateljica. S Nenadom Puhovskim pokrenula je ZagrebDox, s Olinkom Višticom osnovala je producentsku kuću Hulahop koja organizira Animafest i vodi Muzej prekinutih veza. No, filmovi su ono što Danu najviše obilježava. Na Danima Hrvatskog filma 2005. osvojila je Grand Prix za svoj prvi autorski dokumentarac “Sve 5!” koji govori o životu porno glumice Lidije Šunjerge. A prije tri mjeseca na Zagreb- Doxu upravo je njen novi film “Nije ti život pjesma Havaja” nagrađen posebnim priznanjem žirija, ali i publike. U tom sjajnom i razoružavajuće iskrenom filmu Dana se tijekom niza pojedinačnih ručkova i doručaka te jednog zajedničkog, obiteljskog, s ocem, majkom i bratom, prisjeća kako je svatko od njih svojevremeno reagirao na njeno priznanje da je lezbijka.

f: Je li se vaša obitelj opet okupila na nekom objedu i prokomentirala sve što se događalo nakon premijere: nagrade, reakcije...?

Dobra ideja, ali nije. Kako je u mirovini, tata je dva dana nakon premijere otišao na Vis tako da se nismo okupili svi, mada se mama, brat i ja nađemo i znamo pričati o filmu. Valjda ćemo se, kao i u filmu, svi opet okupiti nakon pet godina. No, film nam je svima puno pomogao. Ne mogu reći da su nam se odnosi popravili, jer i nisu bili loši, ali nekako kao da je skinut neki tabu. Sa svojom djevojkom sad mogu doći mami na ručak, brat je počeo igrati nogomet s nama, tata me pita kako mi je djevojka i traži da je pozdravim, a sve to je prije bilo prešućivano. Kao, sve se znalo, ali oko toga nismo razgovarali. Danas o puno više tema možemo pričati, puno više stvari možemo podijeliti. Sad nam je baš lijepo.

f: Kako je film utjecao baš na vas?

Kroz taj sam film sazrela kao osoba. Dok se ne pomiriš sa starcima nekako kao da nisi odrastao. Stalno si u nekom buntu, nisi ni svjestan koliko toga njima želiš dokazati, ispraviti ih... Iako sam blizu 40-ih tek sad osjećam da sam odrasla. I ne samo to, ne znam je li se to slučajno poklopilo ili ne, ali ja sam prvi put u životu tek sad uspjela ući u zrelu emotivnu vezu. Prije mi to nikako nije išlo. Dosta dugo, osam godina, pokušavala sam biti s dečkima, no onda sam shvatila da to stvarno ne ide i ponovno sam se vratila curama. Tad sam mislila kako sam riješila sve probleme. Ajme, koje je to bilo razočaranje! I dalje sam bila prava drama-queen. Stalno sam nešto dramila i ridala, stalno sam se mučila, nisam se nikako mogla naći između tih snažnih karaktera: silno strastvene mame i posve smirenog tate. Nikako nisam mogla skužiti gdje sam ja. I tu mi je film jako pomagao.

f: A znate li kako je film utjecao na druge: prijatelje, gledatelje?

Nisam mogla ni pretpostaviti da će taj film imati takav i toliki utjecaj na ljude. Dobila sam stotine poruka. Svi govore da će film ići ponovno gledati i da će tada povesti i roditelje. Ispada da je to film koji svatko želi ići gledati s roditeljima. Već na ZagrebDoxu neki su mi ljudi starije generacije znali reći kako su shvatili koliko je toga propušteno u životu samo zato što se nije razgovaralo. Film ih je jako dirnuo. Pitali su se koliko su toga mogli čuti od svoje djece, koliko im je zajednički život mogao biti kvalitetniji. Bilo je i onih koji su plakali. Smiješno mi je to reći, ali to je film koji pomaže. I mada sam se toga bojala, a što me ipak posebno iznenadilo, u javnosti nije bilo osude moje obitelji koja je ipak malo neobična. Mislila sam da će mnogi reći kako i nije čudo da sam gay kad su mi roditelji takvi hipiji te da će početi osuđivati njihov život. No, nitko ih nije osudio. Dapače, ljudi su se prepoznali u bezbroj situacija i govorili da to nije film samo o gay tematici.

f: Upravo je ta tematika aktualna ovih dana. U Saboru su se opet čuli homofobni ispadi.

Tužno mi je to. Umjesto da se bavimo pravim gospodarskim problemima, vječno se iskaljujemo na manjinama. Tim glupostima koje su izgovorene ne bih htjela pridavati ekskluzivnost jer se u Saboru često govore gluposti i vode besmislene rasprave, tako da nismo samo mi na tapeti. Ipak, drago mi je da mediji sad otvoreno osuđuju ta plemenska, atavistička razmišljanja i mržnju protiv različitosti, jer to stvara neku bolju sliku o Hrvatskoj.

f: Strepite li da bi tu sliku mogla pokvariri moguća događanja na subotnjem Gay Prideu u Splitu?

U Splitu će biti užasna frka. Ne mislim da će to proći glatko. Opet će biti gadno. U petak, dan prije Pridea, tijekom Mediteran film festivala bit će prikazan i moj film. I baš sad raspravljamo treba li projekcija imati neku zaštitu ili ne.

f: Splitske gradske vlasti Pride ne puštaju na Rivu.

To nije ni diskriminacija, to je glupost. Nije mi jasno tko tu vlast u Splitu na čelu s Kerumom i njegovom sestrom uopće shvaća ozbiljno. To izgleda kao neki Muppet show. Od toga mi je ipak važnije da država stoji na nekoj ispravnoj liniji i drago mi je da će na Pride doći ministar policije jer je to garancija sigurnosti. Mada gradska vlast u Splitu nije jadna samo po ovom pitanju, Split nije samo Kerum, kriminal i nasilje. Baš zato i idem u Split kako bih dala podršku svima onima koji to nisu. I nadam se da će nas policija štititi od onih drugih, bijesnih ljudi.

f: A što bi moglo biti tjedan kasnije, u Zagrebu?

Mislim da će tu biti O.K. No, za vrijeme prvog Pridea u Zagrebu bilo je jako gadno. Noge su mi se tresle. Bilo nas je možda stotinjak, oko nas kordoni policije, iza bijes. Osjećaš se kao u zoološkom vrtu, kao u kavezu. Urla se, baca se nešto na tebe, imaš osjećaj da bi te satrli... I zato Prokurative mogu biti veliki sigurnosni problem jer je to kavez. Ako huligani probiju kordon policije, onda je gotovo, nastupa makljaža, a s Prokurativa nemaš gdje otići. Zarobljen si u kavezu.

f: Jesu li vaši roditelji već bili na Prideu ili tek kane doći?

Mama je nešto najavila da bi ove godine mogla doći na Pride u Zagrebu, a tata i brat su došli još 2009. dok smo snimali film. Bilo je to zanimljivo. Snimala sam nešto na Prideu i odjednom u kadru skužim poznate cipele. Dignem kameru i vidim tatu. Bilo mi je jako drago. Sjeo je na Zdenac života, nataknuo šešir, a iza njega šarena parada. Bilo mi je to preslatko.

f: Mama vam je nedavno rekla: “Prihvaćam ja to i sve je O.K., ali uvijek će me boljeti.” Jeste li vi sada sami sa sobom posve mirni i sigurni pa da joj možete uzvratiti: “Dobro mama, drago mi je da si iskrena”, i onda to što vam je rekla zaboraviti ili vas ta njena iskrenost ipak malo boli i muči?

Ne mogu reći da mi je drago što to čujem, ali me to više ne izluđuje. Mama je takva i baš zato što kaže ono što misli ona i je tako sjajan lik u filmu. Ona s tim nikada neće biti pomirena. Ona čak i ne zna objasniti što je to, no pretpostavljam da je to zato što je sad već vrlo mala mogućnost da ću imati svoju djecu, a to je njoj užasno važno. Ona je baš alfa majka, strašno vezana za svoju djecu, prava lavica koja grize za njih, dala nam je puno ljubavi, a ja sad to neću moći nikome prenijeti. Mama bi bila presretna da ima unuke, a to što ih nema je jako rastužuje. Baš sam je nedavno vodila na premijeru u Pulu i kad smo na cesti vidjeli neko preslatko dijete ona je samo okrenula glavu. Bilo mi je grozno. Žao mi je da joj to ne mogu priuštiti.

f: Želite li dijete imati zbog sebe?

Ta mi se želja tek prije nekih dvije godine počela motati po glavi, ali ne zato što sam lezbijka, nego prije nisam imala vremena. Bila sam navikla na sebičnost, a sad više nemam osjećaj da sam u nekoj misiji, znam da nema osvajanja svijeta u velikom stilu i sad mi se čini da mi dijete ništa ne bi oduzelo. No, sad dolazi drugi problem, kako bih to u Hrvatskoj izvela.

f: Postoji li još nešto iz hetero svijeta što priželjkujete? 

Grljenje, onako kad izađeš iz kina i sav si pod nekim dojmom. To mi je lijepo. Ili ljubljenje na klupici. To mi je romantično, to bih voljela, ali se ne usudim. Nikada ne znaš hoće li se netko zaletjeti i ružno reagirati. A sad one ozbiljne stvari. Voljela bih ona prava hetero ljudi pa da svojoj partnerici, ako oboli, mogu doći u bolnicu te da jedna od druge možemo nešto naslijediti.

f: Sad pripremate snimanje filma o daljnjoj rođakinji Diani Budisavljević koja je u 2. svjetskom rata iz ustaških logora spasila 12.000, uglavnom srpske djece.

To je sjajna priča, ali zahtijeva dubinsko povijesno istraživanje: stručne suradnike, nalaženje svjedoka, kopanje po arhivima... Tek sad smo dobili ozbiljne novce za taj film i on neće biti gotov prije 2014.

f: Očekujete li neke probleme zbog tematike? 

Najviše se bojim tih vječnih srpskohrvatskih prijepora i zato mi je taj film jako uzbudljiv jer je iznad toga. Naprosto, tu imate jednu hrabru akciju građana, Dianu kao predstavnicu visoke građanske klase, zaposlenike ustaškog ministarstva, komunističku ilegalku, sestru Crvenog križa, gomilu siromašnih i bogatih obitelji koje udomljuju djecu... Lepeza je to ljudi i karaktera kojima tadašnja politička situacija nije značila ništa, bilo im je važno samo to da spase djecu. Srpskoj strani se odnedavno jako sviđa ta priča i Dianin lik koriste u politikanske svrhe. Ona je, kao, svetica koja je srpsku djecu spašavala od ustaša koljača. Oni to koriste kao neku potvrdu svojih teza o genocidnosti Hrvata, što je katastrofa. Čak idu toliko daleko da pokušavaju dokazati kako su ta djeca udomljavana kako bi ih se preobratilo na katoličanstvo. To je čisti nonsens. A ona toliku djecu nije mogla spasiti sama. Uspjela je jer je imala neku prešutnu podršku ustaških vlasti koje su joj ustupale vlakove, transporte, domove..

f: Je li vam išta u rodu i Jovanka Budisavljević, kasnije Broz?

Ne. U mojoj je obitelji bilo dosta nekih poznatih Budisavljevića, ali najslavniji je Nikola Tesla zbog kojega se cijela familija posvađala. On je bio brat moje praprabake i mada je umro u posvemašnjoj bijedi familija se uspjela posvađati oko nekih dijamanata. No, ja nikoga od te strane obitelji ne poznajem.