Izdanje:
Obrazlažući odluku o smjeni ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy, premijer Zoran Milanović rekao je otprilike ovako: “Nitko nije vječan. Tko zna kada će tko otići. Možda i ja odem”. Pomalo smušenom rečeničnom konstrukcijom Milanović kao da je najavio da bi se i sam mogao povući s najvažnije funkcije u državi. Nije ni čudno, rekli bi cinici, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi država i sve široj fronti protiv Vlade. Nakon što su izabrali novo vodstvo HDZ postaje sve aktivniji, a ulicom se pronijela i informacija da novi predsjednik Tomislav Karamarko sve ozbiljnije organizira svoju mrežu u kojoj ne manjka ni pripadnika paraobavještajnog podzemlja kako bi spremni dočekali vruću jesen. Izvori vele da je već održano nekoliko sastanaka po ličkim vrletima Hrvatske gdje se to društvo ionako uvijek prirodnije osjećalo nego u, primjerice, Međimurju. sve manje optimizma U široku koaliciju uključuju se i poslodavci i sindikati. Svatko od njih ima svoje razloge. Sindikalci se bore protiv smanjenja prava, a poslodavci traže puno više razumijevanja od lijevo-liberalne Vlade sjećajući se “zlatnog” razdoblja Ive Sanadera. U neprincipijelnoj koaliciji tako su se na istom poslu našli i lijevi i desni, i radnici i poduzetnici, i tajkuni i populisti. Na takvo grupiranje Vlada nema jasan odgovor. Čekajući da se konačno pokrene ciklus investicija i time okrenu negativni trendovi koji su obilježili prvih šest mjeseci Milanovićeve ekipe, indeks optimizma među građanima sve je niži. U medijima se koriste izrazi poput straha i panike. Tristo tisuća ljudi je bez posla, više od dvjesto tisuća ima blokirane račune, da ni ne spominjemo one koji rade, a ne primaju plaće iz čega nije teško matematički izračunati da je trenutno milijun ljudi izravno egzistencijalno ugroženo. Takva masa se vrlo lako može zapaliti i početi valjati ulicom što odlično znaju i Karamarko, ali i ova Vlada. Zato je potpuno prirodno što se jedno od pitanja na natječaju za novog ravnatelja policije ticalo upravo masovnih nereda u čijem suzbijanju bi se mogli koristiti i konji koje policija nabavlja. Premda je ministar financija Slavko Linić rekao da je teret krize prebačen na leđa građana i da poduzetnici konačno moraju iskoristiti pogodnosti u poslovanju koje je im je raznim olakšicama ova Vlada osigurala, istina je da nas uskoro očekuje dodatno “podebljavanje” broja nezaposlenih. Linić je bez ustezanja spomenuo i brojku. Radi se o 15 tisuća ljudi zaposlenih u različitim državnim tvrtkama koji će se također uskoro naći bez posla i pridružiti postojećoj armiji kako onih nezaposlenih tako i onih drugih koji se neprilično, ali potpuno točno nazivaju nezaposlivima.
I među njima će HDZ, HDSSB Branimira Glavaša i laburisti Drage Lesara tražiti podršku za rušenje Vlade koja će se, niti godinu dana nakon obnašanja vlasti, naći pred ozbiljnim problemom suočena s čudnom mješavinom nezadovoljnih tranzicijskih gubitnika i političkih ekstremista koji priželjkuju “vruću jesen” i ponavljanje scenarija sa splitske rive. Samo što ovaj put razlog okupljanja neće biti Mirko Norac, Ante Gotovina i Haaški sud, nego socijalna nesigurnost. Takvom razvoju događaja podršku daje i dio medija, i to bez obzira na političku svrstanost. Najavljuju se posebni Karamarkovi timovi koji kreću u ofenzivu na Milanovića. Specijalizirani Karamarkovi kadrovi ulaze i na donedavno lijeve portale poput Index.hr-a koji se objavljivanjem pa povlačenjem informacije o Milanovićevu posjetu Tedeschiju na Hvaru ili analize angažmana Milanovićeve PR volonterke Zinke Bardić iz agencije Madison, svrstava u “protočne bojlere” u službi paraobavještajne klike koja promoli nos uvijek kad se za to ukaže prilika. Sve to ruši ionako poljuljanu vjerodostojnost Vlade kojoj podrška pada iz mjeseca u mjesec. Prema istraživanju Ipsos Pulsa u siječnju ove godine tek trećina građana (točno 33 posto) smatrala je da Vlada ide u krivom smjeru. U veljači se ta brojka već povećala na 40 posto, u travnju na 53 posto da bi svibanj dosegao rekordnih 61 posto. SDP se još drži na tridesetak podrške, ali je zato HNS Radimira Čačića pao na ispod tri posto, što je niža podrška nego što je ima regionalni IDS i tek mrvica više od broja glasova koji dobiva usko specijalizirani HSU.
Osobni projekti HDZ-ovaca
Građani su kritični i traže hitne promjene koje će i njima donijeti koju novčanicu u prazne džepove. Za to će, međutim, morati pričekati jer za okretanje trendova iz negativnih u pozitivne treba puno više vremena, ali i znatno povoljnijih okolnosti u Europskoj uniji i regiji, jer ono što je napravio HDZ u svojih gotovo dvadeset godina vladavine ne može se izbrisati preko noći. Nevjerojatno zvuče prozivanja Karamarkova “specijalnog tima” koji igra ulogu vlade u smjeni o nesposobnosti postojećih ministara. Primjerice, Domagoj Ivan Milošević, dojučerašnji potpredsjednik Vlade za investicije, kaže da premijer i ministri specijalizirani za gospodarstvo nemaju plan, rješenje i strategiju te da su stopirali sve HDZ-ove projekte. Samo oni s pamćenjem ribice u akvariju na ovo se neće nasmijati, jer je jedini projekt koji je proizišao iz HDZ-ove i Miloševićeve radionice bio iznimno nerentabilni Pelješki most, a i on je uz političku dimenziju kreiran isključivo da bi podobni uzeli još koju stotinu milijuna kuna iz državnog proračuna pa tako i iz džepova građana. Činjenica je da su HDZ-ovi projekti bili isključivo za njihovu osobnu korist. Pa je tako Milošević više brinuo brigu kako da spasi svoj posrnuli Pastor i realizira izgradnju cargo centra kraj Dugog Sela vrijednog više od dvjesto milijuna eura, čiji je bio suvlasnik, nego da se nešto s onog pompoznog okupljanja potencijalnih ulagača - pretenciozno nazvanog Invest in Croatia - i realizira. Nije se napravilo ništa osim što je neki šeik kupio psa. Još je opasnije što se Karamarko, sasvim u duhu rigidnih prethodnika iz devedesetih, ne libi ovu vlast nazvati “nenarodnom”, a odustajanje od Pelješkog mosta “nedomoljubnim činom”.
Opet se vraćamo na priče o partizanima, komunistima i Bleiburgu koje i dvadeset i dvije godine nakon izlaska Hrvatske iz Jugoslavije imaju odjeka u javnosti više nego pad industrijske proizvodnje od gotovo deset posto ili činjenica da je upravo Karamarko bio Sanaderov ministar unutarnjih poslova dok je ovaj pelješio državnu blagajnu. E sad, nije da padu popularnosti u Vladi nije kumovala i ona sama. Lošim komuniciranjem odluka i nespretnošću u kadroviranju Milanović je otvorio bokove i doveo se u situaciju da se mora braniti zbog onoga što je zapravo zatekao u državi i na što nije mogao utjecati.
PRIVATNICI NA ČEKANJU
Nova Vlada nije uspjela napraviti zvonko najavljivan “clean start” u kojem bi brojkama poduprla informacije o stanju državne blagajne. Tri tjedna na funkciji pomoćnika ministar prometa trajao je Vladimir Ferdelji, doveden da restrukturira velika državna poduzeća. Zlatko Komadina nije izdržao pritisak izvršne vlasti, Srećko Ferenčak je imenovan članom Nadzornog odbora, iako se sudski tereti za gospodarski kriminal da bi kadrovsko nesnalaženje završilo sa smjenom Mirele Holy s funkcije ministrice zaštite okoliša i prirode što je u javnosti više protumačeno kao poraz pravdoljubive i ekološki osviještene strane u vlasti, nego osuda nepotizma zbog pokušaja da se spasi radno mjesto supruge stranačkog druga. Posebno zbog toga što je do smjene došlo telefonskim pozivom iz iste one Tedeshijeve vile. Tu su i imenovanja novih ministara Siniše Hajdaša Dončića i Mihaela Zmajlovića, koja također nisu dočekana s osobitim oduševljenjem. Ima toga još: od povećanja PDV-a s 23 na 25 posto po čemu smo na rubu rekorda u Europi, do loše izvedenog pokušaja rezanja prava zaposlenih u državnom i javnom sektoru koji se želio napraviti na mala vrata zakonom o reprezentativnosti sindikata i ograničavanjem prava iz kolektivnih ugovora na što sindikati ne žele pristati. Štoviše, tvrde da se radi o izmjenama vezanima za Zakon o radu i sada podsjećaju na više od 700 tisuća potpisa koje su prikupili za referendum protiveći se promjenama ZOR-a čemu je sa svojim autogramom pridonio i Zoran Milanović, tada očito nesvjestan što to zapravo znači. Ako se ne pronađe dogovor sa sindikatima, koji se u ovom trenutku ne nazire, u Vladi su zaprijetili rezanjem plaća. Namjeravaju uštedjeti dvije milijarde kuna na toj stavci i od toga neće odustati. A jedno i drugo, i ovce i novce, u ovom trenutku vlast, kako tvrde, ne može osigurati, ali još je gore da ima velikih problema kako da to objasni sindikalcima i jednostranim potezima ne izvuče sve te stotine tisuća ljudi na ulicu. Puno toga ovisi i o planovima investicija i restrukturiranja velikih državnih tvrtki čiji predsjednici uprava ovih dana pohode potpredsjednika Branka Grčića i ministre Čačića i Linića.
U Vladi su, naime, svjesni da bez državnih investicija nema gospodarskog rasta, s obzirom da one rijetke privatne kompanije - njih oko 15 posto - koje su kreditno sposobne mogu nešto investirati, ali prije ulaganja svaku će kunu ili euro tri puta okrenuti, a dok ne krene država neće krenuti niti privatnici. Linić i Čačić uporno spominju drugu polovicu godine kada bi se konačno trebalo vidjeti što je Vlada radila u prvih šest mjeseci. Ovaj rok koji su sami sebi zadali mogao bi se pokazati prekratak, jer je očito da HDZ nije ostavio nikakve velike projekte, osim već spomenutog Pelješkog mosta i studija o ionako spornoj i teško izvedivoj HE Ombla. Plomin III težak je 800 milijuna eura i samo za pripremu će trebati nekoliko godina. Ma koliko “fasadizacija” može pomoći manjim građevinskim tvrtkama činjenica je da se one nalaze u prevelikim problemima i da imaju problema već s pronalaskom i plaćanjem projektanata, što je preduvjet za sudjelovanje u tom projektu koji se zbog toga također prolongira na kraj godine. Bez obzira što se proračun puni brže i bolje od očekivanog, manjak investicija neće dovesti do gospodarskog rasta, a ako nema rasta nema ni rejtinga, što znači da će se negativne prognoze rejting agencija koje nas drže na korak do smeća i ostvariti, a to onda pak priziva dolazak Međunarodnog monetarnog fonda koji nam može osigurati jeftiniji novac. Na Milanovića nasrće i poduzetnička klika. Sve redom probrana tajkunska ekipa iz Posavine koja je sudjelovala i u financiranju kampanje Stjepana Mesića. dok je s njim bio i Karamarko. Oni su, kako je to rekla Jadranka Kosor koja ih nije imenovala, pomogli Karamarku da dođe na vlast. Ojačani su šarenom skupinom vlasnika tvrtki kojima ova vlast ide na živce što zbog uvođenja poreza na dividendu, kao što je slučaj s Emilom Tedeschijem koji, unatoč proklamiranom prijateljstvu s premijerom, u nedavnom intervju za Forum nije bio previše blagonaklon prema Vladi koja ne povlači dovoljno oštre i hrabre poteze.
UDAR NA BANKE
Iako su smanjili izdvajanje za zdravstveni doprinos za dva posto i najavili skidanje još dva posto čime su poduzetnicima oslobodili znatna sredstva, već su se stigli zamjeriti “telekomima” kojima su uveli naknade od šest posto, a uskoro bi mogli - što je puno opasnije - stati i na rep bankama, s obzirom da je Linić rekao da neće uvoditi poreze na aktivu i financijske transakcije, ali pod uvjetom da preuzimanjem udjela u propalim kompanijama u kojima su imali kredite pomognu državi i na sebe uzmu dio izlaska iz krize. Ipak, najveći problem Milanović i njegovi imaju s uhodanom skupinom tajkuna iz devedesetih godina koja je tijekom protekla dva desetljeća utabala puteve izvlačenja državnog novca za vlastitu korist o čemu najbolje govore svjedočenja posljednjih tjedana u različitim postupcima i suđenjima HDZ-ovoj vrhuški. Lopovskoj državi se treba stati na kraj, ali iluzorno je očekivati da će dobro organizirana skupina koja je do jučer imala državu tek tako odustati od povlastica kojima je počastila do jučer vladajuća stranka. Dio Vlade na trenutke se ponaša kao da im pomažu u predstojećoj borbi za vlast. Čačić vrijeđa podjednako i poslodavce i radnike. Linić je, premda znatno smireniji u odnosu na vrijeme od 2000. do 2003. godine, i dalje neumoljiv kada govori da uskoro trebamo očekivati nova poskupljenja energije i da se kvazi-socijalna politika više neće voditi. To uistinu nije muzika za uši za svu onu skupinu nezadovoljnika s početka teksta koja sa zebnjom očekuje jesen koja donosi nove otkaze i poskupljenja. Milanović, međutim, o tome šuti, a jedini odlazak o kojem govori je onaj njegov.