Izdanje:
Žarko Bašić/Pixsell
Vladimir Gligorov, analitičar bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije, kaže da je nužno da dođe do promjena u odnosima između politike, poslodavaca i sindikata. Preduvjet za to je da na vlasti bude stranka s jakim i jasnim mandatom, kao što je to SDP ili da na izborima pobjedi nova stranka. Zbog toga je, kaže Gligorov, šteta što na posljednjim izborima u Grčkoj nije pobijedila Syriza. Poznati ekonomski stručnjak kaže da ne očekuje da će doći do stvaranja Sjedinjenih Europskih Država, ali niti da će doći do raspada eurozone. Vjerujem, objašnjava Gligorov, da nas očekuje daljnje postupno i političko prilagođavanje na nesavršenu političku i monetarnu Europsku uniju
f: Jesu li potezi koja je nova Vlada do sada poduzela dovoljni da se preokrenu trendovi i da Hrvatska krene prema izlasku iz krize?
Mislim da je i Vlada svjesna da nisu dovoljni i da će biti potrebne dodatne mjere ekonomske politike, a pogotovo strukturnih reformi kako bi se osigurao oporavak i održiv privredni rast.
f: Nedavno ste upozorili da će Hrvatskoj trebati još najmanje dvije godine za izlaz iz ovakve situacije?
Pa, ako je ključni problem strukturne prirode, poput nesolventnosti ili povećanja proizvodnje u jednom sektoru za račun nekog drugog, kao to je ovdje slučaj, onda to zahtijeva neku vrstu tranzicijske recesije ili stagnacije dok se ne ubrza rast. To, naravno, pod uvjetom da se mijenjaju i politika i institucije.
f: Što bi još trebalo napraviti?
Lista je duga. Potrebne su reforme praktično svih tržišta – rada, proizvoda, financija – kako bi se uklonile prepreke konkurenciji i inovacijama.
f: I u Hrvatskoj, kao i u Europskoj uniji, sve je glasnija rasprava treba li se inzistirati na štednji ili se moraju poticati ulaganja, pa makar bila i državna. Kakav je vaš stav o tom pitanju?
Nije spor o tome je li potrebno da država ulaže ili ne, već kako da se osigura da ta državna ulaganja idu tamo gdje imaju najveći efekt i gdje ne konkuriraju privatnim investicijama. I naravno, kako ih financirati u uvjetima kada se države ne mogu dodatno zaduživati jer su troškovi preveliki. Takve zemlje moraju štedjeti. Zato se postavlja pitanje što EU može učiniti na povećanju ulaganja. Sada se predlaže da se u tu svrhu osigura nešto manje od 150 milijardi eura.
f: Puno nade polaže se u energetske projekte poput izgradnje Plomina 3 ili HE Ombla, kao i u gradnju brze pruge Rijeka-Zagreb, te program gradnje fasada na javnim zgradama. Mogu li takvi projekti “ozdraviti” gospodarstvo?
Ulaganja u infrastrukturu ili u druge projekte sa značajnim fiksnim troškovima, što ih čini praktično javnim dobrima, svakako su korisna i trebala bi pomoći privatnom sektoru, jer im smanjuje troškove, ali naravno da nisu dovoljna za oporavak privatnog sektora.
f: Kada i kako ga pokrenuti kako bi i iz tog dijela gospodarstva došlo do većeg ulaganja?
U načelu, ako su neki elementi tog sektora nesolventni, potrebno je potaknuti restrukturiranja – financijska i programska. Ako je riječ o problemima likvidnosti ili nedostatka kredita, tu su potrebne drukčije mjere. Ključno je razdvojiti ta dva problema, inače se problem pogoršava ukoliko se pokušava spasiti poduzeća koja se suočavaju s nesolventnošću.
f: Dosadašnjim odlukama Vlada je teret krize najvećim dijelom prebacila na građane smanujući izdvajanja gospodarstvu što do sada nije dovelo do bitnih promjena. Broj nezaposlenih i dalje je velik, likvidnost se povećava, a sindikati ne pristaju na smanjenje prava iz kolektivnih ugovora. Može li takva situacija dovesti do nereda na ulici?
Socijalne tenzije i eventualni sukobi su svakako mogući. Zbog toga je potreban odgovarajući socijalni dijalog kako bi se dobila socijalna podrška za promjene privredne politike i za institucionalne reforme. Neki elementi kompenzacija onih koje će se naći u težem položaju u tim okolnostima obično su neophodni.
f: Je li trebalo dodatno porezno opterećivati građane poput povećanja PDV-a na gotovo u Europi rekordnih 25 posto ili skorog uvođenja poreza na imovinu?
Vjerojatno je potrebna porezna reforma čiji je dio i bolja ravnoteža između posrednih i neposrednih poreza, a kod ovih posljednjih i povećanje oporezivanja renti raznih vrsta.
f: Koliko je za krizu u Hrvatskoj “zaslužno” vezanje kune za euro i treba li novo vodstvo HNB-a mijenjati monetarnu politiku?
Pa, politika tečaja je djelomično zaslužna za visoki vanjski dug i za veće oslanjanje na usluge a ne na industriju. To je, naravno, prošlost. No, ako se želi poboljšanje konkurentnosti privrede, izbor je između devalvacije kune i devalvacije plaća. Ili neka kombinacija, što bi vjerojatno bilo najbolje jer bi neke plaće trebalo više smanjiti, a neke možda ne u tolikoj mjeri.
f: U komentaru koji ste napisali povodom posljednjih izbora u Grčkoj napisali ste da bi možda bilo bolje da je na njima pobjedila radikalno lijeva stranka Syriza. Zašto tako mislite?
Zato što je potrebna promjena odnosa između politike, poslovnih i sindikalnih krugova. Potreban je novi društveni ugovor, da se tako izrazim, a to je lakše ako je na vlasti nova partija. Ili ako na vlast dođe stranka s izrazito jasnim i jakim mandatom, što je djelomično slučaj u Hrvatskoj. Onda je samo pitanje sposobnosti i spremnosti tih partija da provedu temeljne promjene koje mijenjaju odnos snaga i u privredi i u politici.
f: Može li se očekivati raspad eurozone ili pak očekujete jačanje povezanosti država EU?
Mislim da je malo vjerojatno da će doći do stvaranja Sjedinjenih Država Europe, ma koliko bi to bilo poželjno. Također, brzi raspad eura ne čini mi se, barem u ovom času, kao poželjan ishod. Tako da bi trebalo očekivati daljnje postupno i političko prilagođavanje na nesavršenu političku i monetarnu uniju. Kao konačan ishod, Unija ili nacionalne države, to je vjerojatno sada fifty-fifty.
f: Koliko će Hrvatskoj pomoći ulazak u ovakvu EU iduće godine?
Ne mnogo. No, važno je sudjelovati u odlučivanju i biti u položaju da se lakše prilagođava na promijenjene okolnosti, jer neće ni Hrvatska niti Europa nikuda otići.
f: Što možemo očekivati u regiji? Je li moguća politička nestabilnost koja bi dodatno utjecala na ionako lošu ekonomsku situaciju?
U regiji je opet sve otvoreno. Hrvatska je izborom pridruživanja Europskoj uniji izišla iz tog elementa regionalnih odnosa. No, druge zemlje nisu još riješile ni jedan od ključnih problema, a ekonomski i socijalni problemi ne povećavaju političku razumnost tako da je sve moguće.