Izdanje:
Podrška radnicima Jadrankamena, posrnule bračke tvrtke stoljetne tradicije i sumorne sadašnjosti, u hrvatskoj javnosti posljednjih mjeseci postala je nešto kao motiv prepoznavanja istinskih boraca protiv kapitalizma i zaštitnika radničke klase. “Zauzmi, obrani, proizvodi!”, vrištalo je na transparentima poluanarhističkih organizacija još i prije nego što su se u Pučišćima iskrcali specijalci u famoznom desantu na Brač. Potom se u cijelu priču uključila i politika, pa je najpoznatiji hrvatski kamenolom najednom postao simbol mnogočega - pljačkaške privatizacije, lošeg upravljanja, aljkave i nemoćne države, trapave Milanovićeve vlade, nesposobnog sudstva... Četrdesetak radnika - kolovođa u pravilnim razmacima prosvjeduje i podgrijava atmosferu, iz Splita se preko kanala povremeno zaputi neki od stečajnih upravitelja pa samom svojom pojavom izazove otočnu bunu, mediji pokrenu histeriju i tako se stvar vrti ukrug. Prošlog tjedna klatno se ponovno prebacilo na stranu prosvjednika: stečajnu upraviteljicu Anči Bašić, postavljenu jer je Vlada nakon intervencije policije odlučila malo podilaziti radnicima i bez razloga smijeniti njenog prethodnika Ivu Bućana, umjesto buketa cvijeća - kao dva tjedna ranije - na otoku su dočekali bijesni prosvjedi. U rijetko viđenim scenama žena je jedva izvukla živu glavu, a iz bijesne mase izvukao ju je lokalni policijski načelnik. Automobil kojim se dovezla ostao je u Pučišćima, jer su mu prosvjednici u samo nekoliko minuta - skinuli kotače. Potom je opet uslijedila policijska akcija: u cik zore pohapšeno je četvero najbučnijih radnika, privedeni su u Split i ondje ispitivani punih trideset sati. Štrajkali su glađu i odbijali lijekove, ispred zgrade policije za podršku se skupilo tridesetak kolega, a sve je završilo novim hrvatskim presedanom - prijavom za kazneno djelo nazvano “pozivanje na otpor”, prvom takvom u dvadeset godina postojanja države. MUP i Državno odvjetništvo u posljednji trenutak izbjegli su blamažu jer je u igri bilo i kazneno djelo nazvano “samovlast” - što je, kako je plastično opisano u Kaznenom zakonu, ono kada pojedinac ili grupa “pribavljaju nešto za što smatraju da im pripada”. Nova epizoda bitke za Jadrankamen tako se preselila pred splitskog suca Slavka Lozinu, a samo njegovo ime upućenima je bilo dovoljno za pretpostavku da četvorci slijedi 30 dana pritvora.
Ipak, Lozina se odlučio na “žuti karton”, pa im je tek zabranio približavanje stečajnoj upraviteljici na udaljenost manju od 50 metara. Odbacio je sumnje na “samovlast”, a mora se priznati da je to razvoj događaja koji Vladi itekako odgovara: kao formalni sljedbenici velikih zagovaratelja samoupravnog sistema, naime, teško bi mogli opravdati zašto progone radnike koji pokušavaju oživjeti taj isti sistem - istina, u nešto promijenjenim okolnostima. I to iste one radnike na koje su mjesec dana ranije slali kordone interventnih policajaca. Svejedno, i ovako im prijeti šest mjeseci do pet godina zatvora. Predvodnik bune na Braču zove se Tonći Drpić, a javnost ga je upoznala preko glasnih nastupa pred tv kamerama. “Tuđe nećemo, svoje ne damo!” i “Revolucija će početi u Pučišćima!” dva su slogana po kojima je ostao upamćen, a nekoliko dana nakon puštanja iz splitskog pritvora priznaje da je još uvijek šokiran. “Sramota, da moja država hapsi mene kao najgoreg kriminalca, umjesto lopova koji su nas pokrali”, govori nam Drpić u Supetru. Skupa s kolegama došao je na redovito tjedno javljanje u policijsku postaju, pa ispred nje slučajno susreo jednog od donedavnih rukovoditelja tvrtke - “lopove”, “smrade”, “šta se tu šetaš”, bio je pristojniji dio dobacivanja koje je ovaj morao istrpjeti. Drpić je potpuno uvjeren da svojim postupcima brani Jadrankamen od svih mogućih vanjskih neprijatelja - od stečajne mafije, preko bivšeg vlasnika Brune Orešara, pa sve do misterioznih Rusa koji su navodno bacili oko na teren na kojemu se tvrtka nalazi. “Ponašamo se kao branitelji 1990. godine, samo što nam država ne pomaže nego radi protiv nas. Opljačkani smo za dvije milijarde kuna, no unatoč tome tvrtka već sutra može početi raditi i zapošljavati ljude”, objašnjava sindikalist. I doista, posljednjih nekoliko mjeseci u Pučišćima funkcionira nekakav vid samoupravljanja - Jadrankamen radi praktički na crno, s nekih tridesetak posto kapaciteta, a nitko sa sigurnošću ne može kazati koliko se kamena proizvede i obradi, koliko se proda i kamo odlazi novac.
Ključan je 12. srpanj
Nije potpuno jasno kako sindikalisti namjeravaju dalje, a ni oni ne mare previše oko toga: jednostavno, kad se pojavi kakav stečajni upravitelj i poželi provesti jedino realno rješenje - dakle, stečaj s preustrojem, u kojemu bi se dugovi pretvorili u vlasništvo i potom ponovno pokrenula proizvodnja - oni ga naprosto potjeraju s otoka. Lozinin “žuti karton” Drpiću i ostatku najglasnijih trebao bi poslužiti kao osigurač da će država doista provesti ono što smatra najboljim rješenjem. A to je, kako nam je objasnio potpredsjednik Vlade Branko Grčić, stečaj. Apsolutno i bez alternative. “Jedino stečaj izvući će na vidjelo sva dugovanja i dubioze, a kroz stečajni plan može se provesti program restrukturiranja i ponovnog pokretanja proizvodnje”, kaže Grčić. On sam još prije nekoliko mjeseci bio je vrlo angažiran na problemu Jadrankamena i tada je postignut dogovor s najvećim vjerovnicima - Erste bankom i Centar bankom - da se njihova potraživanja pretvore u vlasničke udjele u tvrtki. Razgovaralo se i o ulasku kapitala iz javnoprivatnih fondova gospodarske suradnje, no, to će ovisiti o snazi države da na Braču provede vlastite zakone. “Jasno je da radnici imaju brojne vrlo ozbiljne optužbe protiv bivšeg većinskog vlasništva, no, njih trebaju rješavati druge državne institucije”, kaže Grčić. Stečajna upraviteljica Anči Bašić, koja je u razgovoru za Forum prekinula šutnju prema medijima, priznaje da je u samo nekoliko tjedana došla do podataka o brojnim transakcijama i kreditima između Jadrankamena i tvrtki koje se povezuje s Brunom Orešarom - i njih će, kaže, proslijediti Državnom odvjetništvu ukoliko to odobri Odbor vjerovnika. No, ona tvrdi da je u pozadini Drpićeve borbe najobičnija želja za očuvanjem pozicija, budući da tijekom stečaja u tvrtki sindikati ne funkcioniraju. “A što se danas događa? Radi se praktički ilegalno, ne postoji evidencija o proizvodnji, ništa se ne knjiži, niti se zna hoće li se bilo što moći naplatiti. Njima je čak i knjigovodstvo potpuno nevažno”, tuži se Bašić. Drpić, kaže, širi laži kada tvrdi da je ona dio “stečajne mafije” - Orešara, naime, u životu nije ni vidjela, osim na televiziji, a zanima je jedino kako što hitnije dovesti stvari u koliki - toliki red.
Ključno će biti prvo stečajno ročište 12. srpnja: očekuje se formaliziranje dogovora o ulasku najvećih vjerovnika u vlasničku strukturu i formalni pristanak za izradu stečajnog plana. Ona na njemu već neformalno radi. “Dosad smo evidentirali oko 163 milijuna kuna potraživanja, a na to treba dodati još četrdesetak milijuna koji se odnose na dio dugova prema državi i potraživanja samih radnika. Dio predvođen Drpićem nije dozvolio čak ni da ih popišem, no, onemogućili su svojim ostalim kolegama da prijave iznose koji se na njih odnose. A bez toga jednostavno ne možemo dalje”, kazala nam je Bašić. U stečajnom postupku, dodaje, “svi radnici za nju su isti”.
Neodrživi kaos
No, logično je da je razgovarala i s nekim bivšim šefovima pogona, naprosto zato što su oni po zakonu jedini kvalificirani odraditi posao koji se od njih očekuje. “Orešarovi ljudi? To me uopće ne zanima, razgovarat ću sa svima i nastojati spasiti tvrtku”, kaže stečajna upraviteljica. Među dvjestotinjak preostalih radnika Jadrankamena, istinu za volju, nalazi se i dio njih kojima Drpićeve radikalne metode definitivnnisu po volji. Kako ne bi ponovno podizali tenzije u tvrtki i samom mjestu, koje je već mjesecima podijeljeno između dvije struje, teško se odlučuju na istup pod imenom i prezimenom. “Drpić? Gledajte, blokiranje ulaza stečajnoj upraviteljici po meni definitivno nije pametan potez, a prijetnje nasiljem i skidanje kotača s automobila prelazi granice normalnog ponašanja”, govori nam jedan od njih. Zove se Ivica i na dan kad smo razgovarali, upravo je preuzimao svoju radnu knjižicu, te se zaputio prema šalterima Zavoda za zapošljavanje. “Svi, od vjerovnika, preko stečajne upraviteljice, do lokalne i državne vlasti tvrde da će se proizvodnja ponovno pokrenuti i da će se zaposliti najveći dio ljudi. Što da radimo? Ne vjerujem previše šefu sindikata, on je bio među prvima koji su prodali vlastite dionice Bruni Orešaru, a cijelo vrijeme nastojao je zasjesti u upravu ili nadzorni odbor”, govori nam ovaj radnik.
Na pitanje zašto je Jadrankamen uopće morao doći do stečaja, jer ga zbog ogromne vrijednosti kamena kao sirovine mnogi uspoređuju s naftnom bušotinom ili rudnikom zlata, on ima jednostavan odgovor: “Ma, da iz rudnika zlata konstantno izvlačite pare bez da u nju ulažete, bez da plaćate svoje obaveze ili dugove - i on će propasti! Jasno da je naša tvrtka pljačkana godinama, podizali su se nekakvi čudni krediti i išlo u neke dvojbene investicije, poput kupnje kamenoloma u Bugarskoj, za kojega još uvijek ne znamo koliko je plaćen i u čijem je uopće vlasništvu. Novac se vrtio između Orešarovih tvrtki i na koncu su svi osim njega ostali kratkih rukava”, objašnjava nam Ivica. Po tijekovima novca koje pokušavaju rekonstruirati u Jadrankamenu, ali i ostalim tvrtkama istog gazde, poput Montera ili Uzora, čini se da je konačna destinacija bračkih i splitskim milijuna više - manje poznata i da se nalazi u - Novom Vinodolskom. Ondje je Orešar izgradio luksuzni hotelski kompleks koji je preko desetaka različitih povezanih tvrtki ostao dužan svima, i Jadrankamenu, i Monteru, i Uzoru. Represivni aparat dosad nije pokazao veliku volju za raspetljavanje čvora, a država se u sve tri tvrtke odlučila za pokretanje stečaja. Čini se da će zbog medijske eksponiranosti i vrijednosti državne koncesije na vađenje kamena jedino bračka tvrtka uspjeti preživjeti, dok sudbina dvjestotinjak radnika nekad uglednih Montera i Uzora malo koga zanima. Splitski sociolog Zoran Malenica u bračkoj pobuni ne vidi naznake želje radnika za uspostavljanjem nekog novog oblika samoupravljanja - vjerojatnije je, kaže, da se buni dio radnika koji bi željeli da situacija ostane kao i donedavno, makar se radilo o kaosu i makar to nije bilo održivo. “Radnici su svojim akcijama kršili propise zbog bivšeg vlasnika koji je također očito kršio brojne zakone, taj potez ne može se opravdati, ali do neke mjere treba imati razumijevanja”, kaže Malenica. “Ovdje se radi o ratu i stvaranju nekakvog lidera u maloj otočkoj sredini, to mu očito godi i to je ljudski razumljivo. No, ukoliko im prvi stečajni upravitelj nije odgovarao, za blokadu nove stečajne upraviteljice nema baš nikakvog razloga”, dodaje.
Po Malenici, dokazalo se da je većina sindikalnih vođa u Hrvatskoj jednostavno potrošena, te da nema nikakvih dokaza da su radnici doista skloni revitalizaciji samoupravljanja, sustava kojega su se vrlo lako, jednostavno i brzo odrekli. “Imali su dionice tvrtke - pa su ih prodali, imali su svoga predstavnika u NO-u - pa im godinama očito nije služio ničemu. Možda nisam potpuno nepristran, ali čini mi se da se slučaj Jadrankamena dijelom potencira i zato da bi se napadalo Vladu. Dobre namjere nisu dovoljne, tvrtku treba spasiti.”