Izdanje:
Dvadeset i dvije godine nakon prvih slobodnih izbora sve se jasnije pokazuje kako je veliki problem kad dobiješ parlamentarnu demokraciju bez uputa za uporabu. A 2012. godine stranačka scena u RH još uvijek nije profilirana, nejasno je što je lijevo, a tko desno, zna se tko pije, ali ne i tko plaća, najglasniji saborski branitelj radničkih prava donedavno je bio član HNS-a, stranke liberalnog kapitalizma par excellence, lekcije o hrvatstvu još uvijek dijele bivši oficiri JNA, a razvedeni ljudi su nositelji demokršćanskog svjetonazora. Od političkih metuzalema još se pogubnijima pokazuju mlade snage, stasale u demokraciji, od SDPovih mladih lavova, regrutiranih iz reda onih davitelja s debatnih klubova, uglavnom bez ikakve kompetencije i iskustava rada izvan stranke i politike, do razorne i beskompromisne nove snage novog HDZ-a poput Jasena Mesića i Gordana Jandrokovića koji bi valjda trebali biti ljuta trava nasuprot pseudolijevoj kamilici. Pokušajte napraviti misaoni eksperiment u kojem biste nekom potpuno neupućenom strancu objasnili tko je tko na hrvatskoj stranačkoj sceni i tko je zadnja dva desetljeća vodio kakvu politiku. Je li mu pogrešno reći kako je nominalno desna, konzervativna vlast godinama provodila lijevu ekonomsku i socijalnu politiku subvencioniranja svega i svačega, onaj pogubni HDZ-ov socijalizam sa svrhom kupovine biračkog tijela? S druge strane, nominalno lijeva vlast u pravilu je radila klasični desničarski posao rezanje radničkih i drugih socijalnih prava. HDZ je redovito ceremonijalno odavao počast Crkvi, ali je unatoč njenom protivljenju donio ultraliberalni Zakon o suzbijanju diskriminacije ili širom otvarao školska vrata protukatoličkom Forumu za slobodu odgoja. SDP se, paradoksalno, godinama potpuno ignorantski odnosio prema Hrvatima u BiH, dežurnoj HDZ-ovoj izbornoj muzari, da bi im u ključnom trenutku za politički opstanak dao spasonosnu potporu.
Raskopavanje Bleiburga
Zid kojeg je Milanović podigao pred Lagumdžijom vjerojatno je bio ključan za pucanje Platforme koja je prije godinu i pol brutalno pogazila političku volju Hrvata u BiH. Značaj tog dosad najpozitivnijeg Milanovićevog vanjskopolitičkog poteza u hrvatskoj javnosti nije uopće prepoznat. S druge strane isti SDP koji je sazrio na tom planu, u nekim drugim stvarima kao da se vraća korak unatrag u odnosu na Račana, raskopavajući već postignute konsenzuse, poput onog oko Bleiburga. Događanja oko i nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u, pak, više su podsjećala na stara unutarpartijska razračunavanja u kojima možeš ili uzjašiti ili zglajzati, negoli na demokratsku kompeticiju. Frapantno je koliko se svih ovih zadnjih mjeseci politički govor vrti oko sporednih stvari. S jedne strane se priziva konsenzus, gotovo vlada nacionalnog spasa, jer je ekonomska situacija navodno kritična. Pišem navodno jer sluđena javnost ne zna komu bi vjerovala. S jedne strane u medijima grmi nekoliko ekonomista katastrofičara prema kojima bismo već odavno trebali umrijeti od gladi. S druge strane vladajuća oligarhija je po tom pitanju krajnje netransparentna. Kako razlučiti što je u novim mjerama doista spašavanje broda od potonuća, a što njegovo nepovratno restrukturiranje poslije kojeg će većina otići u drugu klasu u potpalublju. U kojoj mjeri se ekonomska kriza koristi kao izlika za dereguliranje tržišta i reduciranje radničkih prava pitanje je na koje nije lako odgovoriti i koje zahtijeva stručnu, argumentiranu javnu raspravu. Opstanak ove Vlade u trenutku kada se socijalna borba zaoštri, a koji će očito doći vrlo brzo, ovisit će o tome hoće li uspjeti uvjeriti javnost kako ne djeluje u službi financijske oligarhije već da te bolne rezove čini za opće dobro. Mjere štednje bez gospodarskog rasta u pravilu dovode do opće stagnacije, usisavaju društvo u spiralu iz koje nema izlaza. A kako ostvariti rast? Od Vlade su se do sada mogle čuti samo prilično neuvjerljive priče o mnoštvu malih građevinskih radova, poput obnove fasada i nekoliko energetskih projekata, što je u najmanju ruku neuvjerljivo. Kako privući investitore? Deregulacijom tržišta i labavljenjem zakona o radu? Kakvog bi onda investitora privukli i treba li nam takav čije će se poslovanje temelji na jeftinom i nezaštićenom radu? Mučne su to stvari, ali najvažnije o kojima trenutno treba govoriti. Umjesto toga javnost se zabavlja sporednostima. Ljudi naravno nisu jednodimenzionalna bića i u koliko-toliko stabilnom stanju ekonomska problematika nije ni jedina ni većini ljudi primarna, pa ma što marksisti mislili o tome. No, u situaciji u kojoj duga ekonomska kriza dovodi do općeg urušavanja društva, stavljanje drugih tema u dugotrajniji fokus je obično mazanje očiju javnosti. Gej parada je par tjedana bila glavni odvlakač pozornosti javnosti, sve do prvog Mandžukićevog gola kada je potpuno pala u medijski zaborav. Pored te medijske opsjene odvija se i jedan zanimljiv politički transfer energije i pomicanje žarišta s gorućeg sadašnjeg problema na pitanje interpretacije prošlosti. Što manje konkretnog gospodarskog programa i u vladajućih i u oporbe, to će više priče biti o ustašama i partizanima. Sadašnjost naprosto nije dovoljno politizirana pa se to kompenzira pretjeranim inzistiranjem na pitanjima prošlosti. Ili, drugim riječima, SDP i HDZ se toliko malo razlikuju po pitanju gospodarske, socijalne i vanjske politike sadašnjosti, da taj manjak razlike nužno moraju kompenzirati naglašavanjem političkog jaza u odnosu prema prošlosti. No, vratimo se na osnovnu tezu kako ni 22 godine nakon prvih demokratskih izbora još nemamo profiliranu političku scenu. Ako ostavimo po strani odnos prema Drugom svjetskom ratu i Jugoslaviji, što je doista kod nas lijevo, a što desno? Po čemu je, primjerice, SDP-ova sadašnja ekonomska politika lijeva, a na temelju čega možemo reći da je HDZ-ova bila desna? Po čemu se dvije najveće stranke u RH svjetonazorski i programski doista razlikuju? Koje je područje političkog spektra koje te dvije stranke ne pokrivaju ili prividno/nevjerodostojno pokrivaju i koje bi političke stranke ubuduće mogle zauzeti taj prostor? Suvisao odgovor na prethodna pitanja zahtijeva angažman više stručnjaka – politologa, sociologa, ekonomista, filozofa.
Lijevo, desno nigdje moja strana
Umjesto klasične podjele lijevo-desno, koja sve više gubi smisao i u širem kontekstu demokratskog svijeta, predlažem trodimenzionalnu, unutar koje bi svaka pojedina stavka trebala biti detaljno obrađena: 1. Prva dimenzija bila bi ekonomska. Kakav je ekonomski program najvećih naših stranaka? Jesu li više na strani rada ili kapitala? Volio bih vidjeti analizu nekog neušemljenog, bistrog ekonomista iz koje bi se vidjelo po čemu se razlikuje SDP-ov i HDZ-ov program, ali i politička praksa u sadašnjosti i bliskoj prošlosti po pitanju ekonomije, osim što je, kako je već rečeno, HDZ-ova bila neodgovorno lijevija, a ona Kukuriku koalicije danas je brutalno desnija? Vidi li osim te dvije stranke još neku političku snagu koja bi u toj domeni bila relevantna? Kolika je uopće vjerojatnost da neka politička opcija u današnjoj Hrvatskoj može donijeti odluke koje bi išle nauštrb interesa financijsko-ekonomske compradorske oligarhije, a u korist općeg dobra? 2. Druga dimenzija tiče se vrijednosti i mogla bi se prikazati na osi permisivno-konzervativno. U ovom pogledu vjerodostojnost je najvažnija. Jednostavno je neprihvatljivo da javna osoba životom opovrgava vrijednosti koje deklarativno zastupa. Što o tome kažu programi naših stranaka, a što politička praksa? Po čemu je npr. HDZ demokršćanska stranka? Jesu li njegovi čelnici vjerodostojni predstavnici tog svjetonazora? Kako to da su donosili neke vrlo liberalne zakone? Ili, kakve veze ima slijednica bivše komunističke partije s pravima homoseksualaca ili dekriminalizacijom konzumiranja marihuane? Kako se mogu pozivati na one koji su zatirali svaki trag građanskog društva, a s druge strane promicati kult građanskog i poreznoobvezničkog kao svojevrsni sekularni fundamenetalizam? 3. Treća dimenzija, kod nas nerazmjerno istaknuta pri određivanju političke orijentacije tiče se značaja koji se pripisuje nacionalnom identitetu i odnosu prema bližoj/daljoj prošlosti. Odnos prema naslijeđu Jugoslavije i komunizma, događajima i akterima Drugog svjetskog i Domovinskog rata, odnos nacionalnog i građanskog teme su koje će izgledno još duže vremena biti u prvom planu naše političke javnosti. Bilo bi zanimljivo napraviti usporednu analizu naših stranaka po tim pitanjima, kako programa tako i političke prakse. Je li se Tito borio za demokratsku Hrvatsku ili za komunističku Jugoslaviju? Ili, s druge strane, može li se kršćanski svjetonazor spojiti s relativiziranjem režima koji je donio rasne zakone, pitanja su koja će još dugo dominirati na našoj političkoj sceni. Analiza relevantnih političkih stranaka u pogledu ove tri dimenzije omogućila bi podrobniji uvid stvarnu profiliranost naše političke scene.
Vidjelo bi se tko što programski zastupa, koje zone su još nepokrivene, ali i čija je politička praksa bila ili jest nevjerodostojna u odnosu na ono što se deklarativno zastupa. Bilo bi nepravedno za sve naše probleme optužiti samo nedorasle političke stranke. Veliki dio problema proizlazi i iz nedostatka demokratske političke kulture, pasivnih građana, nerazvijene javnost, krhkog civilnog društva premreženog mafijom, nedoraslih medija punih žutila i crnila, kojima vedre i oblače višestruko profesionalno i moralno kompromitirani novinari i tobožnji opinion-makeri, kolumnisti koji ne promatraju fenomene oko sebe već projiciraju svoje demone i redovito informiraju javnost o svom psiho-emotivnom stanju i ažuriranom osobnom katalogu fašista i antifašista.
Okretanje stvarnosti
Uzevši sve navedeno u obzir, te pridodavši golemu vjerojatnost kako će nam tijekom sljedećeg desetljeća, ekonomski gledano, biti svake naredne godine sve gore, imamo dovoljno razloga za optimizam. Koliko god to paradoksalno zvučalo, ono što sada izgleda kao dno, početak je oporavka. Od trenutka kad je, već početkom devedesetih, započeta praksa zaduživanja novca koji se potom usmjeravao u potrošnju, a ne u razvoj, naša vladajuća oligarhija ovisi o novcu izvana. Sustav se, u toj situaciji zbog stalne asimetrije i tog vanjskog napumpavanja na kredit, nije mogao osoviti na realne noge. Bliži se trenutak kada love izvana više neće biti, i tek tada ćemo se okrenuti vlastitoj stvarnosti. Tada je moguć i početak pravog profiliranja političke scene. Vidi li se već neka ozbiljna alternativa sadašnjoj Vlasti? Vjerojatno ne, ali kada se pojavi neće je biti teško prepoznati. Bit će to oni koji neće kritizirati sadašnju vladu zbog sporednih tema, koliko god se to činili laki poeni, već koji će udariti u kost, u bitno. Ne želeći negirati važnost pitanja kao što su alternativna seksualnost, interpretacija Drugog svjetskog rata i gafovi političara, pravo pitanje koje danas, iz dana u dan, glasno i neumorno treba postavljati je - kako mislite pokrenuti rast, frajeri?