Izdanje:
f: Dugo vas nema u medijima? Očito je da me ne trebaju i da nisam aktualan, što je zapravo logično. Ne ljutim se zbog toga jer se radi o prirodnom procesu. Starenjem ljudi odlaze na otpad, a dolaze mlađi, pametniji, bistriji, bolji pisci i veći provokatori. Što ćemo kome mi zahrđali, istrošeni...
f: Tko su ti bolji? Oni koji su se našli na istaknutim mjestima u svim medijima, bez razlike, elektroničkim i tiskanim. I njihovi zaposlenici. Vanjsku suradnju nitko ne želi honorirati pa očito da više nije potrebna. Ne zna se što je bilo prije, kokoš ili jaje. Kad me zovu na televiziju, tražim da me se plati, a oni ili ne žele isplatiti iznos koji tražim ili ne žele platiti uopće. Tako bude jednom, dvaput, pa me treći put i ne zovu jer znaju da moraju platiti. Priča ide u beskraj. Zatvoreno kolo. Nema me, jer me ne traže. Navodno me traže, ali ja neću doći, a zapravo zato što tražim da me se plati.
f: Osjećate li se potrošeno? Možda se moj obol pismenosti već potrošio. Možda sam manje-više rekao sve što imam reći, odnosno da je to tako shvaćeno u medijskom ozračju. Pretpostavljam da me ne uzimaju jer misle da nemam što novo reći.
f: Zadnji vaš angažman bio je vezan uz Jutarnji list? Do proljeća ove godine radio sam šest mjeseci u Nedjeljnom Jutarnjem kao gromko najavljivani pisac, kolumnist, polemičar, čak i s pretjeranom najavom od koje je meni bilo neugodno. Pokazalo se da od puste pompe nije ostalo ništa jer očito nisam odgovarao koncepciji takvog Nedjeljnog Jutarnjeg pa su me se na fin način riješili s vječnim izgovorom koji je najjednostavniji u svim medijima: financije su skresane i moramo se lišiti vanjskih suradnika. Zato i kažem da dolaze mlađi i sposobniji koji dižu nakladu svog lista. To je bio moj zadnji angažman. Dobro je da je i toliko trajao.
f: Prije toga ste pisali kolumnu u tjedniku Novosti? Kolumna u tjedniku srpske nacionalne manjine bila je naslovljena “Zauzeto Hrvat” i izlazila je godinu dana, što je bilo slabo primijećeno u javnosti. Izaći će u jednoj knjižici u Profilu i to će biti moj posljednji mali uradak javnom oglašavanju.
f: Znači li to da prestajete i s objavljivanjem knjiga? Više-manje tako razmišljam. Ne mogu sa sigurnošću reći hoću li pokušati sročiti kakvu knjižicu, možda treću knjigu autobiografije na što me nagovara moj dobri i zao duh Velimir Visković. Mada sam prilično iscrpio temu samoga sebe, možda bih još mogao opisati svoje dosadno lice i staviti ono što nije ušlo u prve dvije autobiografske knjige koje su ipak bile “šareno” sročeno štivo za šire čitateljstvo. Treća knjiga trebala bi biti kondenziranija, umotvornija, više skoncentrirana na literarno-kulturne probleme, a to je, bojim se, jako dosadno kao štivo, ako ne bih htio biti samoironičan do kraja.
f: Prve dvije knjige prošle su vrlo dobro kod čitatelja. prešućuje u statistikama jer ja s autobiografijama spadam u tu nesretno krštenu publicistiku, nepostojeći pojam koji uključuje katolički katekizam, vrtlarenje, knjigu o dijetama, kulinarske knjige, ispovjedne knjige, samopomoć... Ne shvaćam po čemu autobiografska proza koja je apsolutno relevantna i konkurentna svakom drugom književnom rodu spada u publicistiku. “Sebi pod kožu” je, prema podacima izdavača, prodana u deset tisuća primjeraka u Hrvatskoj i Srbiji. Druga knjiga u “U zadnji čas” prodana je u pola te naklade. Na valu takvog indeksa čitanosti možda se usudim ući i u treću knjigu.
f: Hoćete li izići na predstojeće izbore? Preintimno pitanje.
f: Dobro. Ima li se za koga glasati? Ništa se tu ne može promijeniti. Da dođu žuti, crni, crveni, plavi na vlast, nitko ništa ne može promijeniti jer je Hrvatska promašeni projekt.
f: Kako to mislite? Da bježimo iz zemlje? Nikad se ne smije bježati. Hrvatska se ne smije prepustiti ustašama. Bolje se rastočiti u EU ili asocijaciji jugoslavenske federacije. Odgovarajući na pitanje o riziku ulaska u EU, ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković ironično je kazao da je druga mogućnost asocijacije s bivšim republikama Jugoslavije u nekakvu jugobalkaniju ili što već. Ono što je bilo dobačeno kao ironično izgledalo je toga trenutka kao neka apsurdna alternativa, ali ja ne mislim da je apsurdna. Sami ne možemo opstati, to je potpuno jasno.
f: Zašto? Ideja samostalne Hrvatske pokazala se katastrofalno glupom i neuspjelom. Na sve strane svi plaču. Ne postoji nijedan komentator koji nije rekao da smo došli do kraja, da je sve upropašteno, rasprodano i pokradeno. Svi su se na svim planovima pokazali nesposobnima. Što da zaključim? Već od devedesetih nismo imali dovoljno jaku kritičnu masu inteligencije ili takozvanih elita da kreativno pokrijemo ono što je potrebno da bismo držali državu na okupu. Nismo u stanju držati, stvarati, oblikovati i voditi državu. Jednostavno nismo u stanju! Slabost tog mitomanskog, tuđmanoidnog, neoustaškog projekta se dokazala. Nastavljati dalje po tom zadanom obrascu je besmisleno. Imamo dvije opcije: ili ući u EU ili se opet družiti sa susjedima iz Jugoslavije, koji nas baš i ne žele u svom društvu.
f: A EU? Nismo baš lako došli do pretpristupnog ugovora? Oni nas primaju u podstanarstvo, a podstanari su uvijek bili najzajebaniji sloj pučanstva. Ako nam dopuste korištenje nusprostorija i kuhinje, bit ćemo sretni. Ništa bolje od toga. U tom društvu nikako ne možemo biti ravnopravni. Ni u snu.
f: Mislite da Hrvati kao narod nisu zaslužili imati državu? Narod je imaginarna zajednica. Oni koji su napravili državu previše su se zanijeli svojim mitomanskim maglama i iluzijom da mogu napraviti državu. Ne mogu. Ono malo od države je stvoreno u ratu, na silu, kao i većina drugih, ali kod nas historijski zakašnjelo nekoliko stoljeća. Hvalimo se s tim da smo državu stvorili u ratu, što je po mom mišljenju ružno.
f: Spomenuli ste balkansku asocijaciju. Nedavno je premijerka Kosor rekla da Hrvati više nikad neće po mišljenje ići u Beograd. Neće gospođa ni bilo tko drugi ići u Beograd, nego će ići u Berlin ili Bruxelles. Zabrana udruživanja s drugima postoji i u Ustavu, ali to nas ne koči da se udružimo s europskim državama. Samo da nisu Srbi. A ako nećemo s njima, rastopit ćemo se u EU pa ćemo vidjet svoga boga.
f: I u ovoj predizbornoj kampanji najbolje ide pitanje ustaša, partizana i četnika. Očito se najbolje reagira na to. Riječ je o simboličkom potkusurivanju koje je lako razumljivo pučkom poimanju, premda su u pitanju dublji razlozi. Važno je tko će biti gazda na kojem terenu, tko će prigrabiti i uzeti pare. Nema tu pozitivnih. Svi su isti. Ustaše, partizani, četnici, ista su lica jedne medalje koja nas progoni, a mi ne možemo izvest zaključke. f: Koji je zaključak? Ne mogu ja davati zaključke, nisam za to plaćen.
f: I opet se vraćamo na Hrvate i Srbe? Da, kad smo toliko prožeti da nas je teško odvojiti osim operacijom kao sijamske blizance. Prošli, jugoslavenski građanski rat, smišljeno je proizveden da se podijelimo. Smatram da smo mi isti narod koji ima svoje kulturološke i vjerski uvjetovane razlike koje su se razvile u drukčijim okolnostima. Ali su korijeni ostali isti, bez obzira na pokušaje da nas odvoji i to nožem. Prvi građanski rat je bio za vrijeme Drugoga svjetskog rata, drugi je zasad okončan statusom quo.
f: Hoćemo li se opet ćerat, kako bi rekao Matija Bećković? Krv će negdje pasti, to je sigurno. Naravno da osim smrti koja je izvjesna, ništa drugo nije sigurno. Nadam se da je moguća obnova zajednice jugoslavenskih republika jer je to jedina aglomeracija u ovom području koja se može oduprijeti sjevernim i istočnim narodima. Ujedinjeni u Jugoslaviji bilo smo relevantna srednjoeuropska država sa svojom balkanskom protutežom u sebi samoj. Danas propadamo svaki za sebe. Podjednako, i Hrvatska i Srbija. I jedna i druga su ćorak. Crna Gora, primjerice, logički pripada u sastav Srbije i mislim da se to odcjepljenje nikako nije smjelo dogoditi. Ali, ideja kapitala i svjetskih sila je da stvore što više malih tržišta koje može iskorištavati puno bolje nego jedno veliko. Kako vidimo, svi trgovački lanci i robne marke potpuno su jednake u svim državama od Triglava do Gevgelije. U tim komedijama od država prevladavaju strani proizvodi jer je lakše iskorištavati više malih tržišta nego jedno veliko. I Jugoslavija bi se vjerojatno utopila u EU, ali sukladno svojoj cjelini, a ovako ulazimo odvojeno i rasparčano kao krpice, kao plijen krupnom kapitalu.
f: Vjerujem da se većina građana slaže sa stavom o krupnom kapitalu, ali sumnjam da imate puno poklonika kada tako razmišljate o Crnoj Gori. Pretpostavljam da slično gledate na Kosovo. Kosovo je, po meni, srpsko. Čudi me što se Srbija ne može jače oduprijeti tim pritiscima. Velike sile, naročito Amerikanci, imaju svoju računicu, ali u zadnje vrijeme mi se baš ne javljaju, pa nemam što reći o tome. Odlučeno je da se Srbima oduzme nešto što im prirodno pripada, kako po teritoriju, tako i po kulturi i povijesti. Sad se buni i Vojvodina. Ostat će ono što se zove UŽAS (uža Srbija) ili kako neki kažu, Beogradski pašaluk. Toliko o našoj mitomaniji da smo mi najviše izgubili i da smo mi najviše kažnjeni.