Izdanje:
Tjedan dana prije izbora politički face lifting je najizraženiji. Bezlične plakate s nepodnošljivo lažnim obećanjima ili nerazumljivim porukama, smišljenim u nekom PR laboratoriju i već pošarane duhovitim inačicama slogana, zamjenjuju retuširana lica ljudi koji bi trebali, kako se to otrcano kaže, u sljedeće četiri godine voditi ovu zemlju. Idealni su za kasnonoćna iscrtavanja brkova i pocrnjivanje blještećih zubi te dopisivanje pogrdnih mišljenja. Njihovi su osmjesi lažni i kreirani u foto studijima, oni sami su čisti marketinški proizvodi bez stvarne osobnosti, upakirani u stranačke boje i, kao u nekom političkom supermarketu, stavljeni na imaginarne police s kojih građani mogu birati po želji - one s popustom na količinu, one kojima je prošao rok trajanja ili neke posve nove, dotad neviđene, s kojima doduše ne znaju što dobivaju, ali ih možda namame na probu. U televizijskim spotovima se prikazuje ili neka nježnošću i sfumatom prožeta Hrvatska, u kojoj svi marljivo i teško rade, i samo čekaju neke koji imaju plan kako bi im buđenja postala veselija, a jutra još romantičnija ili pak neka odlučna ekipa na čelu s jakom ženom koja je do sada napravila čuda, a dadne li joj se još jedan mandat bit će čuda i više. Život kako ga piše Cedevita, svijet kako ga vidi Vipnet ili T-com, pun mladih, lijepih, dotjeranih, opskrbljenih gadgetima i bez problema u životu, prevladava i u političkoj ponudi. Nitko nije na svoje reklame, jer što su drugo predizborni plakati i spotovi nego najobičnije reklame, stavio sliku starca koji kopa po smeću, jer mirovina nije dovoljna ni za bijedno preživljavanje, radnika koji štrajka glađu, jer plaću nije dobio mjesecima, žene koju je ubio partner, jer Centar za socijalni rad nije reagirao kako treba, majke koja nema čime prehraniti djecu, jer je bez posla, mladog čovjeka koji nema budućnost, jer ne može platiti školovanje. Siromašna, pokradena, razočarana Hrvatska nije na radaru političkih nadmetanja ni u izborno ni u postizborno vrijeme. Siromaštvo nije televizično, glad nije fotogenična, ispijeni ljudi umornih i krezubih lica nisu nešto pod što bi se bilo koja stranka potpisala. Oni su samo birači, amorfna masa koja bi trebala, zaluđena lijepim slikama i zašećerenim obećanjima, dati svoj glas da oni na plakatima ostanu i dalje dotjerani i situirani bez obzira kako radili posao na koji su, marketinškim trikovima i medijskim zabludama, izabrani. Oni nikoga doista ne zanimaju, njihova se lica ne mogu nazrijeti ni u Kukurikovom Planu 21, ni u HDZ- ovom sloganu: “Najbolji kad je najteže”. Ne prepoznaju se ni u obećanim stopama rasta ni u monetarnoj i fiskalnoj politici o kojima se raspravlja na prigodnim sučeljavanjima. Njima je jednostavno teško živjeti i preživjeti u Hrvatskoj, a mnogi od njih čak i ne prepoznaju da najveći dio odgovornosti za njihovo stanje snose upravo neki ljenivci koji su pukim slučajem završili u Saboru, nesposobni ministri, koje je Bog pogledao kada su zasjeli u fotelju, korumpirani političari, koji su politiku i povjerenje građana zloupotrijebili da bi sebe uhljebili. Oni su ih jeftino prodali, ostavili ih gole i bose ne vjetrometini krize, uništili budućnost njihove djece. A oni su kao neka politička elita, izabrani da misle u ime naroda i vode ih kroz maglu tranzicije i iluziju demokracije. I, na koncu, doveli do toga da bilo kakvo spominjanje političke elita izaziva sve više podsmijeha, ali i gađenja. Nešto kao lažni jet-set i lažni Rolex, potpuni ‘fake’, što bi rekli klinci, koji više nikoga ne može zavarati. Logična je to reakcija na razočaranje koje je politika priuštila svojim biračima, ali i posljedica činjenice da ljudi koji se bave politikom ne moraju imati nikakve posebne sposobnosti, znanja i vještine da bi upali u ono što se posve neopravdano zove elitom. Pojam je, istina, ne samo u Hrvatskoj posve diskreditiran, jer je diskreditiran njegov sadržaj. Uz ljude u politici se vezuje nesposobnost, neznanje, bahatost i lopovluk. Na svakim izborima se to lice politike pokuša na brzinu popraviti. Ubaci se nešto fillera i malo botoxa, da drži do kraja kampanje, ali ubrzo nakon toga se sve ponovo raspadne i politika pokaže svoje pravo lice: ispražnjeno od sadržaja i iskrivljeno od pohlepe za moći. Tuga izbora 2011. najvidljivija je upravo u deficitu sadržaja. Dvadeset godina je prošlo, čovjek bi pomislio da se nešto naučilo, ali pomaka nema. Kampanje su jedna drugoj nalik k’o preslikane, poruke su više manje iste, politike su neinventivne i važno je samo da jedni iz vlasti ispužu, a drugi do nje dopužu. Danima se gleda očajničko zavijanje HDZ-a i loše prikriveni trijumfalizam Kukuriku koalicije. Prvi idu agresivno i uvredljivo, sve im je na kocki, drugi se prave fini, ali im je, ipak, jasno da oni neće pobijediti nego će ovi drugi izgubiti. I zato će i ovi tužni izbori biti posljedica mentalne lijenosti naroda, koji je dopustio da ga se uništi, i intelektualne lijenosti politike, koja se usalila u svojoj samodopadnosti.