Izdanje:
Jurica Galoić / Pixsell
Ako se problemi države s preteškom javnom upravom mogu s nečim preslikati u kulturi - barem kada su u pitanju najisturenija područja umjetnosti - onda je to segment kazališta. Preskup pogon, premrežen nevjerojatnim pojavama (npr. glumci na plaćama za koje nema predstava u matičnim kazalitšima, mogućnost da glumci na angažmanu u jednom kazalištu redovno za dodatne honorare nastupaju za druge, dopuštena mogućnost da se dramski prvaci brukaju u emisijama tipa “Nad lipom” itd), ne daje ni izdaleka onoliko koliko bi se od kazališta kao jedne od najreprezentativnijih umjetnosti očekivalo.
Zato umjetnici iz drugih područja opravdano gledaju s pridikama u njihovo dvorište, ali ne samo drugi, nego i sami kazalištarci, osobito mladi glumci, pisci i redatelji za koje nema mjesta jer sustav funkcionira unutar samoga sebe. A bez osobitih rezultata. No, nova garnitura ministarstva kulture, kao što se ima prilike vidjeti iz intervjua s pomoćnikom ministrice, piscem i kazalištarcem Vladimirom Stojsavljevićem, najavljuje neke zaokrete.
- Danas možemo uočiti dvije stvari - kaže Stojsavljević - ono što je institucionalni repertoar i ono što stvaraju nezavisne produkcije. U kazališnim kućama taj repertoar je neprivlačan, a u nezavisnim produkcijama povremeno se stvaraju pravi mali hitovi. Za repertoar možemo reći da je takav jer mahom ima edukativni karakter; važno je igrati Molierea i Shakespearea, ali, nažalost, ne možemo govoriti o inovativnim redateljskim pristupima. Činjenično u nezavisnoj produkciji koja za repertoar uzima američke i engleske hitove, sudjeluje i mahom novi naraštaj redatelja, pa je time stvar mnogo zanimljivija. No najviše nedostaje onog kazališta za koje bismo rekli da je za nj pozornica mjesto ideje. To znači predstavu koja provocira i izaziva nelagodu, traži odgovore u gledateljevom doživljaju bez obzira je li to bila komedija ili drama što je odgledao.
f: Kazalište uglavnom egzistira na državnim jaslama, a najveći se dio troši na tzv. hladni pogon. Koliko će novi trend javnih ušteda ispraviti neke nepravilnosti i učmalosti?
Na državnim jaslama svakako egzistiraju kazališne institucije, a nezavisne produkcije mnogo manje. Manji trošak u nezavisnim produkcijama ne umanjuje činjenicu da je kazalište veoma skupa umjetnost. Budućnost je u tome da se iznjedri organizacijski model koji je sam po sebi štedljiv i temelji se na iskustvu nezavisne proizvodnje koja ipak u radnom smislu drugačije upošljava sudionike. Svi rade sve! Ponekad u institucijama nastane taj sretni entuzijazam gdje svi „žive za predstavu“ i tada dobivamo i javno vidljiv rezultat. Znači, iskustvo grupa i umjetničkih organizacija te privatnih kazališta upućuje nas da se u institucijama radi o lošoj raspodjeli zadataka. Ta loša raspodjela je svakako naslijeđe, pa je treba i mijenjati. Za početak valja glumce, kad se zbrajaju troškovi, stavljati na onu stranu gdje se upisuju programska sredstva, a ne hladni pogon. Trenutno se glumačke plaće pribrajaju troškovima koji nisu programska sredstva. To je pogrešno, jer sam glumac, o kakvoj god koncepciji umjetnosti se radilo, stoji na sceni i pokazuje tu koncepciju. U tom smislu je on program, a ne trošak naprosto.
Više pročitajte u tiskanom izdanju.