Izdanje:
Nije namjera kvariti veselje zbog dolaska Angeline i Brada na svečanu zagrebačku premijeru njezinoga redateljskog debija “U zemlji krvi i meda“, niti omalovažavati značaj događaja, ali postoje tu neka pitanja od kojih možda ne treba praviti drame, no nije ih možda loše postaviti naglas. Poznato je da izvan Hollywooda Angelina i Brad putuju na dvije vrste odredišta: u Cannes (Berlin, Veneciju...) ili u zemlje “trećeg svijeta“. A Cannes definitivno nismo!
Mislili smo da je rat odavno iza nas, osim kada HDZ ide u izbore ili kada treba napumpavati atmosferu pred sportske mečeve naše i srpske reprezentacije, ali svijet je tu da nam pokaže gdje nam je mjesto. Po mnogočemu zakašnjeli Angelinin film o ratu koji najbrutalnije N ugrožava ljubav između Srbina i Muslimanke u Sarajevu (s druge strane, uvijek dobrodošao da upozori na apsurdnost i tragičnost ratnih strahota), postat će opet ponajprije politička i estradna tribina s koje će iz Hrvatske biti odaslane slike kakve bismo voljeli da su za nama. Sjetimo se samo ljetošnjeg dolaska Angeline na brijunsku predstavu “Kralja Leara“ Teatra Ulysses; sjatio se ondje i predsjednik Josipović s prevažnom Đurđom Adlešič da bi dočekali uglednu gošću i izvijestili je o problemima s minama u Hrvatskoj, a u tematiku upućena superzvijezda odmah nas je utješila da zna kako nam je jer i sama ima problema s minama u kući u Kambodži. I dok su se naše političke elite upirale da nas pripreme za ulazak u Europsku Uniju, gdje, jelte, oduvijek pripadamo, odmah je sljedeći dan Hrvatska u svjetskim naslovima stajala rame uz rame uz - Kambodžu. I to u jeku turističke sezone. Ali, eto, već smo zaključili da nismo Cannes. Htjeli mi to ili ne, cijelu ovu regiju svijet još uvijek doživljava i daje nam mjesto najviše kada mu trebaju tragične ratne priče. Mi smo jedna od polica na koju posegnu rukom kada im zatreba tampon za umirivanje savjesti. Ako ne vjerujete pitajte naše filmaše.
Urbano samo za zapad
Kada snimaju filmove o regiji zatucanih, ali ljudi velika srca ili filmove o ratnim stradanjima, onda ulazimo u svjetske festivale super A-kategorije; Hrvati doduše samo ulaze u festivale poput Berlina (“Oprosti za kung-fu“, “Svjedoci“), dok Bosanci na istima osvajaju nagrade (“Grbavica“), a potrefio im se i jedan Oscar za još uvijek najbolji ratni film u ex-YU uopće (“Ničija zemlja“). No, čim lokacije u filmovima iz regije prestanu sličiti krajolicima iz Irana, a teme postanu nekako “urbanije“, kao da uvrijedimo domaćina koji nas odbijanjem novih pozivnica podsjeti da nije uputno napuštati geto: “Pa gdje će Hrvati ili Bosanci snimati bolje filmove o ljubavnim zavrzlamama od Francuza ili raditi veći ‘art’ od Nijemaca?“ Nekako djeluje otužno kada svakoga ljeta brojimo slavne svjetske zvijezde koje nam dolaze na Jadran pa pričamo kako je to velika promocija, ili da se Zagreb sve redovnije nalazi na popisima turneja najvećih izvođača, ali ako netko u inozemstvu i primijeti neku takvu vijest u medijima barem mu djelujemo kao neka normalna zemlja.
No, što je tu je. Angelina nam nije došla ljetovati, niti se ovdje snima neka nova koprodukcija s njom. Vraćamo se u svoju nedavnu prošlost. Nije da je se sramimo - upravo suprotno – niti imamo što skrivati, pa ni minirana područja, samo bismo to da je njezin dolazak posljedica nekih normalnijih okolnosti. Ako to nije previše za tražiti. A očito jest (zbog nas, ne zbog Angeline naravno).
Angelina je bila toliko predana da je o našoj – točnije, bosanskoj – tragediji snimila film. U Hrvatskoj ga još ni novinari nisu imali priliku vidjeti, ali ocjene izvana nisu obećavajuće. Na Metacriticu ima 50 od 100, na Internet Movie Data Baseu (imdb) 3,5 od 10. Ovo je drugo navodno posljedica toga što mu Srbi masovno daju jedinicu jer ne mogu prihvatiti da ih je Angelina prikazala kao koljače - neka već jednom prihvate stvarnost ili barem pokažu jedan strani film o stanju u ex-YU u kojem nisu glavni negativci - ali ako Srbi već glasaju na imdb-u, ne pišu kritike za Variety i Hollywood Reporter. A način na koji njihovi kritičari pišu o tom filmu trebali bi proučiti svi domaći filmaši koji svake godine na filmskom festivalu u Puli tvrde da se tako žučljivo kako hrvatski kritičari pišu o domaćim filmovima ne piše nigdje u svijetu.
Čim otvorite prvu kritiku na imdb-u (“Split In Two“, Tyler Smith) u njoj stoje neke pohvale za snimateljski i montažerski rad koji pomažu napraviti paranoidnu i neizvjesnu atmosferu, ali i teza da se Jolie na tome trebala zaustaviti: “Imamo film koji je u ratu sa samim sobom. Imamo relativno zanimljivu priču o odnosima i duboko uznemirujuću ratnu priču. Svaka bi za sebe bila zanimljiva i poticajna. Kada su zajedno ne znate što film želi biti. (...) Jolie je dobar redatelj. Na žalost, nije dobar pripovjedač. Prečesto pokušava previše, spotičući se sama o sebe.“
Hollywood Reporter dijeli pohvale na račun ozbiljnosti Angelininih namjera, pa i nekih vještina, prije nego proglasi da se “impresivna produkcija postepeno pokaže ponajprije kao pregled grozota, katalog besmislenih zlostavljanja i ubijanja koje nitko nije zaustavio tri godine.“
Justin Chang u Varietyju kaže: “Iako je film dosta dobro napravljen da može nagovijestiti održivu karijeru za debitanticu scenaristicu i redateljicu Angelinu Jolie, ‘U zemlji krvi i meda’ djeluje kao da je nastao manje iz umjetničkih a više iz humanitarnih impulsa (...)“. A onda g. Chang (mora imati u sebi nešto srpsko) hladno presiječe i svaku nadu da će film učiniti nešto “za našu stvar“: “Jolieino ime i dobronamjerni pečat trebali bi osigurati filmu skromni komercijalni učinak, premda će njegove jadikovke nad strahotama rata napraviti malo da izazovu apatiju svakidašnjice.“
Kalkulacije s temom debija
Tko bi od filma mogao imati najviše koristi? Možda će pohvale za iskrenost Angelininih motiva njoj samoj biti i najdragocjenije. Oko plemenitosti doista ne treba dvojiti, premda je kalkulacije s temom redateljskog debija kod nje vjerojatno bilo (to ništa ne umanjuje iskrenost pobuda). Na ovim prostorima imamo tradicionalno sumnjičav odnos prema “humanitarcima“ bilo kojih vrsta (uostalom, u istom su tom ratu pojedini “humanitarci“ i UNPROFOR-ci humanitarno švercom itekako podmazivali sebe same), ali i kod kuće Angelina ne stoji najbolje s imidžom vjerodostojne redahumanitarke jer svako malo snimi neki film s ultra-nasiljem, uslika se sa strojnicom koja joj visi kao privjesak na lančiću, izjavi da nasilje baš može biti zabavno i da je njezin sin Pax “sav u ratu i uniformama“. A mali je to prije nekoliko dana i sam pokazao prijeteći i ciljajući plastičnom strojnicom na paparazze koji su ih slikali na izlazu iz nekog shopping-malla. Svatko ima pravo odgajati svoju djecu kao želi, djecu ne treba držati pod staklenim zvonom, a još manje umjetno prilagođavati svom imidžu ili poslanju, ali fotografije koje su obišle svijet nisu baš slike na kojima možete zamisliti neke njezine prethodnice u misiji UN-a (npr. Audrey Hepburn). Ovako Angelina doista malo djeluje kao inspektor Frank Drebin u “Golom pištolju“ koji prihvaća “zelene” ideje svoje cure jer se želi “boriti za svijet u kojem možeš pojesti vidru, bez straha da ćeš se otrovati”. Ili, da budemo pomalo gnjusni, djeluje poput velike ekologinje Branke Šeparović koja je svoje nezadovoljstvo izgradnjom nove splitske rive pokazala gurajući s istomišljenicima čelične ograde u – more. (Nisam mislio da će itko ikada uspjeti povezati Angelinu Jolie i Branku Šeparović...)
Zna se da je Angelina Jolie prije uloge humanitarke imala burnu prošlost; njezin bivši dečko Billy Bob Thornton znao je iznijeti u javnost poneki detalj previše o ulozi oružja i samoozljeđivanja noževima u njihovoj vezi, osobito u seksualnim igricama. Shodno tome stari vic o tome zašto je otpustila tjelohranitelja može se ispričati u dvije verzije. Zašto ga je otpustila? U originalnoj verziji zato što nije htio posvojiti maloga Afrikanca. U drugoj, zato što nije želio dati njezinu sinu Paxu da se igra njegovim pištoljem.
No, ne treba stvari doživljavati ni preozbiljno. Dolazak nje i Brada Pitta velika je stvar za Hrvatsku... Bio bi i za Cannes.