Izdanje:
Priča je išla ovako: jedan od članova Uprave Hrvatskih autocesta zaputi se službenim Audijem na sastanak u Split. U međuvremenu se sjeti da bi, kad je već dolje, mogao skočiti do rođaka u Zagoru na večeru. Međutim, put nije baš dobar, posebno ne za njegovu limuzinu. Nazove svog vozača koji je u Zagrebu s drugim službenim vozilom, Passatom, i naloži mu da odmah sjeda u treći automobil, a riječ je o terencu kao stvorenom za vlaške kaldrme. Stigne vozač odmah nakon sastanka, baš kako je trebao. Sjedaju u terenac i pravac unutrašnjost. Nakon večere povratak u hotel u Split na spavanje. Budući da se večer prije popilo, našem junaku nije se vozilo do Zagreba, iako ima plaćenu cestarinu, pa je odlučio ubiti oko u Audiju. Vozač će se lako s kolegom vratiti kasnije u Split po terenac.
Premda zvuči gotovo nestvarno, ova sličica iz života direktora jedne od državnih tvrtki ponavlja se praktički svakodnevno. Jedino se mijenja ima kompanije. Ako nije HAC, onda je HC, ili HŽ, ili HEP, ili Croatia osiguranje. Svejedno. Svaka od njih ima golem broj različitih direktora, voditelja, zamjenika i savjetnika koji koriste službene automobile, raspolažu karticama i drugim beneficijama i za (ne)rad su vrlo dobro nagrađeni. Najbolji primjer je posrnulo Dalmacijavino u kojem šefuje deset direktora i još 19 njihovih zamjenika. Budući da ni to nije bilo dosta da bi tvrtka uspješno radila, zaposleno je još šestero dobro plaćenih savjetnika, a tvrtka ima i glasnogovornika kojeg nitko nikad nije vidio. Dvojica iz Uprave toliko su sposobna da imaju veća primanja od premijerke Jadranke Kosor. Cijelu tu bulumentu pojačanu s još tko zna koliko voditelja sektora i njihovih zamjenika treba opslužiti niti četiristo radnika.
Dalmacijavino je tipičan primjer
Vlasnik distribucijske tvrtke Orbico Branko Roglić, koji u Hrvatskoj zapošljava oko šesto radnika, kaže da tvrtka s takvom strukturom ne samo da ne može uspješno poslovati, nego ne može funkcionirati. - Dalmacijavino je tipičan primjer kako se vode državne tvrtke. Bez financijske pomoći takvi ne mogu preživjeti. Ne samo da se novac troši na plaće ljudi koji ništa ne rade, nego je jednako važan problem nemogućnost normalnog rada zbog viška šefova. Tolika količina direktora, zamjenika i savjetnika zaguši tvrtku i više se ne zna tko o čemu odlučuje - objašnjava Roglić. Prema njegovu mišljenju, tvrtka koja ima petstotinjak zaposlenih trebala bi imati maksimalno deset direktora, odnosno rukovoditelja: direktora, voditelje financija i komercijale te šefove sektora. - Iznad toga se ne smije ići, a u državnim poduzećima i javnoj upravi direktori se množe kao gljive nakon kiše - upozorava Roglić. Slično razmišlja i direktor tvornice akumulatora Munja Ivan Miloloža. U njegovoj kompaniji radi 127 ljudi od kojih je samo troje na čelnim funkcijama: dvojica članova Uprave i šef proizvodnje. - Da nije tako, tvrtka ne bi mogla funkcionirati. Državne tvrtke su preplavljene različitim šefovima. Na žalost, administracija se samo gomila - objašnjava Miloloža. Dakle, omjer rukovoditelja i radnika u privatnim tvrtkama iznosi jedan prema pedeset, dok, primjerice, u tijelima državne uprave na deset zaposlenika dolazi jedan šef, u HŽ Holdingu je svaki osamnaesti šef, a situacija je slična i u ostalim javnim tvrtkama. Naravno da toliku količinu nebrige za državnu imovinu primjećuju i radnici kojima ne pada na pamet šutjeti dok se vrhuška gomila po političkom i rodijačkom ključu. Štrajkovi su sve češći, i to ne samo zbog neisplate plaća, nego i zbog poboljšanja odredbi iz kolektivnih ugovora.
Savjetnici koji ništa ne rade
Glasnogovornik četiriju sindikata Zračne luke Zagreb Ante Dujić, koji su nedavno štrajkali jer Uprava nije željela pristati na njihove zahtjeve vezane za kolektivni ugovor, kaže da kolegij u ZLZ-u čini deset članova - glavni direktor Tonči Peović i devet direktora i menadžera. Oni nisu obuhvaćeni kolektivnim ugovorom, ali su im prava neusporediva. Dovoljno se sjetiti 2,4 milijuna kuna otpremnine koliko je dobio bivši direktor Boško Matković, a za koju nitko nije znao. Slično je i sada. Uz uže vodstvo tvrtke, direktor ima i dvadesetak savjetnika te cijeli niz vanjskih suradnika za koje, tvrdi Dujić, nikada nije objašnjeno što zapravo rade. - Posebno su zanimljiva dvojica zamjenika direktora. Andrija Markić već je prije godinu i pol dana trebao otići u mirovinu, ali je ostao jer navodno radi na nekim važnim projektima. Drugi je Ivan Damjanović koji, koliko znam, nema nikakve veze sa zračnim prometom, a došao je nakon što je smijenjen s mjesta ravnatelja Uprave za zatvorski sustav i državnog tajnika u Ministarstvu pravosuđa zbog podilaženja Hrvoju Petraču, koji je prečesto dobivao dozvole za izlaz iz zatvora. Damjanović je na toj funkciji naslijedio Damira U Lončarića, koji je prije dolaska na Pleso radio u tajnim službama da bi ta funkcija potom bila posebno izmišljena za njega - navodi Dujić. Ironično dodaje da se u ZLZ poklanja puno pažnje odnosima s javnošću iako se tek iznimno može pročitati neki pozitivan tekst o toj tvrtki. Uz glasnogovornicu, za PR je zadužen i savjetnik direktora za novi terminal Jadran Kapor, a uz njih dvoje angažirana je i još jedna PR agencija. Unatoč svima njima, naglašava Dujić, rezultat je katastrofalan. Prosječna plaća koju prima nešto više od tisuću i pol zaposlenih u tvrtki je oko pet tisuća kuna, a štrajkom su željeli učvrstiti prava prije najavljenog dolaska koncesionara. - Naš kolektivni ugovor je relativno dobar. Imamo i regrese i božićnice koji se isplaćuju kada ostvarimo dobit, ali je bilo i loših godina kada bije bilo nagrada - zaključuje Dujić iz sindikata Zračne luke.
Politička podobnost
Predsjednik TEHNOS - strukovnog sindikata radnika Hrvatske elektroprivrede Denis Geto upozorava na političko kadroviranje i nepotizam u tom državnom poduzeću koje ima 13.800 radnika i 150 najviših menadžera. U zadnjih deset godina, izračunao je Geto, broj rukovoditelja povećan je za 70 posto, dok je u isto vrijeme broj radnika smanjen za deset posto. I ne samo to, nego ovaj nagomilani rukovodeći kadar određen po liniji podobnosti vodi tvrtku tako da postoji znatan broj unaprijeđenih radnika koji pritom nemaju ili imaju samo jednog do dva radnika kojima “rukovode”. Sindikat procjenjuje da je gotovo petina radnika zaposlena na radnim mjestima za koja nemaju odgovarajuću stručnu spremu te da neki imaju ugovore o radu za jedno, a rade na drugom radnom mjestu. Dijelom zbog tih pogrešaka smijenjena je direktorica za ljudske potencijale HEP-a, ali - što je naročito zanimljivo - još nije raspisan natječaj da se to radno mjesto popuni, dodaje Geto. Aktivni sindikalisti upozoravaju da uz već poslovični nemar, postoji određena skupina ljudi koji rade na namjernom slabljenju HEP-a na račun privatnih poduzeća koja sve češće preuzimaju poslove. U šest HŽ-ovih tvrtki, u kojima radi 17 tisuća ljudi, svaki osamnaesti je neki šef. Samo u HŽ Holdingu ima više od 900 članova uprava, menadžera, zamjenika, pomoćnika, različitih rukovoditelja, čije visoke plaće subvencioniraju i građani. Nenad Mrgan, predsjednik Sindikata strojovođa, kaže da se zadnjih godina neznatno smanjio broj direktora u HŽ-ovim tvrtkama, ali ih je i dalje previše. - Poseban su problem različiti bivši direktori koji su izgubili funkcije, ali ne i plaće. Direktorska mjesta zamijenili su savjetničkim pozicijama. Danas 25 zaposlenih u HŽ-u ima višu plaću od premijerke i predsjednika Uprave unatoč ograničenjima u primanjima koje je donijela Vlada. Ti bivši direktori imaju zaštitne dodatke zbog godina i primanja na osnovu solidarnosti tako da debelo premašuju 20 tisuća kuna - priča Mrgan. Uspoređujući brojnost šefova u različitim HŽ-ovim tvrtkama, navodi primjer HŽ Vuče vlakova gdje 11 direktora vodi 2100 zaposlenih te HŽ Putničkog prijevoza u kojem 40 šefova rukovodi s 1200 radnika. Dok u HŽ Vuči vlakova financije sređuje 50 ljudi, u HŽ Infrastrukturi administraciju za sedam tisuća ljudi radi dvije tisuće ljudi. - Tražili smo od Uprave da nam daju točne podatke na koliko zaposlenih ide jedan direktor, ali odgovor nikada nismo dobili. Raspolažemo podatkom da je u HŽ Holdingu svaki osamnaesti šef - objašnjava Mrgan i dodaje da se lošim kadroviranjem tvrtka gura u dodatne gubitke. Margareta Mađerić iz HDZ-a tvrdi, primjerice, da je broj ljudi u Direkciji Zagrebačkog holdinga rapidno povećan nakon dolaska Ive Čovića na njegovo čelo s 20 na 150 ljudi te dodaje da su im i plaće povećane za 20 posto, dok s druge strane Holding otpušta radnike. Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata u Hrvatskim autocestama i poznati zviždač Mijat Stanić upozorava da je od 2004. godine na brojnim pozicijama u HAC-u broj šefova udvostručen. Prema njegovim riječima, u Slavoniji, primjerice, gdje je Stanić radio, na mjestima gdje su bila dva šefa sada ih je pet, a tamo gdje je bio jedan, sada su dva. - Izmišljane su različite pozicije u sedam HAC-ovih sektora. Svaki je direktor dobio zamjenika, a vrhunac je bio kada je jedan od njih imao čak četiri zamjenika iako je i jedan više nego dovoljan, s obzirom na to da je njegov posao zapravo samo da zamijeni direktora kada ga nema - kaže Stanić. Kriterij imenovanja bila je, tvrdi on, politička podobnost i pripadanje mafijaškoj strukturi koja je iz HAC-a isisala deset milijardi kuna. Dakle, ne samo da su loše upravljali važnom tvrtkom koja zapošljava gotovo dvije i pol tisuće ljudi, nego su premrežili kompaniju s jasnim ciljem da je opljačkaju. Navodi primjer Željka Krapljana koji je saborsku poziciju zamijenio funkcijom zamjenika direktora Sektora za održavanje u HAC-u za čije se zapošljavanje morao promijeniti i pravilnik. Krapljan je, naime, uz visoku plaću primao i tisuću pol kuna naknade za odvojeni rad iako je uredno spavao u svojoj kući u Sisku. Nakon što je premješten s direktorske funkcije na mjesto zamjenika direktora, umjesto da je dobio otkaz Krapljan je, tvrdi Stanić, dobio i otpremninu od gotovo 150 tisuća kuna, iako je ostao raditi u toj državnoj tvrtki. Stanić kaže kako će novoj vlasti, ako bude volje da se to napravi, trebati deset godina da istraži što se zapravo dogodilo u HAC-u gdje se vodio precizno razrađen sustav pljačke. Što se tiče plaća, u toj kompaniji je sistem gotovo preslikan iz HŽ-a, tako da unatoč Vladinom ograničenju plaća na 17 tisuća kuna neki članovi Uprave zahvaljujući dodacima, invaliditetu i godinama staža, dosegnu i do 25 tisuća kuna, što je dokaz, kaže Stanić, da je i ova Vladina odluka zapravo bila farsa. S druge strane, prosječna radnička plaća u HAC-u iznosi između 4,5 tisuće i pet tisuća kuna, bez prekovremenih i noćnog rada te bez mogućnosti različitih dodataka poput onog za dežurstva koji direktorima omogućuje rad preko vikenda koji se uglavnom sastoji od javljanja na mobitel, a za što su neki znali biti nagrađeni i sa deset tisuća kuna. Zbog nepoštivanja te uredbe Vlada je smijenila šefa Jadroplova Stipu Papića jer si je isplaćivao plaću od 52 tisuće kuna, dok je direktor Hrvatske poštanske banke Čedo Maletić, valjda po uzoru na kolege u privatnom sektoru, primao 37 tisuća kuna. Zagrebačka banka je tako svojim rukovoditeljima lani isplatila 67 milijuna kuna plaća i bonusa, a Privredna banka Zagreb čak dva milijuna više za rukovoditelje, objavio je Novi list. Hanfa je pak izračunala da najvrednijom hrvatskom imovinom raspoređenoj u 216 najvećih tvrtki teških 100 milijardi kuna zapravo vlada samo tristotinjak ljudi. Ne otkrivajući o kome je riječ, Hanfa je utvrdila da jedan od njih ima plaću od 12,5 milijuna kuna, što odgovara prosječnoj plaći 150 radnika!
“Zlatni padobran”
Ipak, najgore stanje je u javnoj i državnoj upravi. Naime, svaki jedanaesti službenik je šef. Najviše ih je u ministarstvima (10,9%), u državnim upravnim organizacijama (17,5%), u županijama (17%), a najgore je u središnjim državnim uredima (27,2%). Čak je i Vlada utvrdila da je taj broj, a ukupno ih je 5890, prevelik kao i broj različitih jedinica u koje su zbrinuti. Ivona Mendeš s Fakulteta političkih znanosti tvrdi da nije problem u broju službenika, nego u broju dužnosnika koji se znatno povećao uvođenjem funkcije državnih tajnika koji dodatno imaju i uži krug suradnika. - Za državu od četiri i pol milijuna ljudi 55 tisuća ljudi, koliko ih otprilike radi u državnoj upravi, nije previše i uklapa se u standarde Europske unije unatoč tome što su najčešće oni pod najvećim kritikama javnosti iako ih je relativno malo. Međutim, imamo previše ljudi u javnim službama i lokalnoj upravi koji je, gledano prema EU, uistinu respektabilan - tvrdi Ivona Mendeš. Dok se u državnim tvrtkama broj zaposlenih i dalje povećava, u privatnim kompanijama sve je više otpuštanja. Vlasnici i uprave snalaze se na različite načine da bi unatoč krizi održali kompanije na životu. Sinergija, optimizacija i restrukturiranje sve su češći pojmovi koji se mogu čuti na sastancima. Iza njih najčešće stižu i otkazi. Na državnim jaslama to drukčije izgleda. Svaki šefić blizak HDZ-u ima “zlatni padobran” težak šest mjesečnih plaća koji će mu nakon smjene osigurati dovoljno vremena da se snađe ili sačeka da njegovi opet dođu na vlast.