Izdanje:
Kada čelnici Hrvatskog nogometnog saveza osjete kritičko novinarsko pitanje ili pak opasku resornog ministra na stanje u našem nogometu, tada će svi odreda poput papagaja ponavljati sljedeću rečenicu: “Hrvatska je na Fifinoj ljestvici osma reprezentacija u svijetu!” Neki će otići dalje, pa će zaključiti kako u drugim društvenim granama ne možemo ući niti među prvih dvadeset zemalja na globusu. Kao primjer navode Ninu Badrić kojoj niti “Nebo” nije pomoglo da se plasira u finale Eurosonga, a za kulturu se troše ozbiljna sredstva. A baš, kao za vraga, Željko Joksimović je bio brončani. U nekim drugim granama, kažu, ne možemo se spustiti niti ispod 50. mjesta po raznoraznim listama vrednovanja. No, treba razjasniti. Ponajprije, Fifina ljestvica uspješnosti je zbir matematičkih operacija. Dakle, tu se zbraja broj nastupa na završnim turnirima s brojem pobjeda u kvalifikacijskim i prijateljskim nastupima. Po toj ljestvici je Urugvaj, četvrtoplasirana momčad s prošlog svjetskog prvenstva u Južnoj Africi ispred finalista Nizozemske. Koja je pak u kvalifikacijama za Euro 2012. uglavnom popravljala svoju gol razliku. Prema tom istom poretku Bilić boysi su osma reprezentacija svijeta, a ispred nje nalazi se pet momčadi sa Starog kontinenta. Svjetski i europski prvak Španjolska, potom europski vice prvak i trećeplasirana vrsta svijeta Njemačka. U tom su društvu još i viceprvaci svijeta Nizozemci, vječni “dark horse” Portugalci i Englezi koji dugo traže pravi rezultat na velikim turnirima. Velikani kao Francuska koja je bila dva puta prvak Europe, Italija i Grčka kojima je to uspjelo po jednom, gledaju u leđa Hrvatima. A ta Fifina ljestvica ipak je samo jedna iskrivljena slika kojom će se kititi predsjednik HNS-a, izbornik i glavni menadžer.
MODRIĆ ILI IBRAHIMOVIĆ?
Osam dana uoči Eura postavljam si pitanje po kojem smo to mi parametru na osmom mjestu ako gledamo ostale sudionike završne smotre u Poljskoj i Ukrajini. Ako gledamo tržišnu vrijednost nogometaša, a po novcu se dosta toga danas mjeri u nogometu, od Hrvata jeftiniju momčad prema procjenama stručnjaka imaju reprezentacija Irske s kojom igramo, Grčke koja nas je u skupini savladala, te Danske i Ukrajine. A i tu kotiramo tako jer je Luka Modrić procijenjen na 39 milijuna eura, koliko po njima vrijedi i Zlatan Ibrahimović. A nogometnim stručnjacima ću ostaviti tu čast da procijene tko je bolji, a da se pritom niti ne osvrnem na ovogodišnji sudar Hrvata i Šveđana u Maksimiru. Ako ćemo dobro pogledati sastave svih reprezentacija, otkrit ćemo da Hrvati u ozbiljnijoj ulozi nemaju nogometaša koji je igrao u top europskom klubu ove sezone. Naime, jedini je posljednjih godina igrao Ivica Olić, no ne i u aktualnoj sezoni. A to bi moglo biti bitno na samom natjecanju. Istina, prije četrnaest godina niti tadašnji izbornik Miroslav Blažević nije imao potpuno spremnu reprezentaciju, također je dobar dio važnih igrača igrao vrlo malo u svojim klubovima, no vedete te reprezentacije nosile su dres Reala, Milana, Juventusa, Lazia, Arsenala. I bili su to ipak puno bolji nogometaši. Danas moramo biti iskreni i priznati da imamo jednu skupinu vrlo dobrih nogometaša, neki među njima su i odlični, ali mi nemamo igrača s pet zvjezdica. Za podsjetiti je da je Hrvatska na Euro stigla kroz vrata za poslugu. Dvanaestorica su se već odmarala, dok smo mi zajedno s Portugalcima, Ircima, i Česima stigli do cilja. Bili smo u najlakšoj skupini dosad (Grčka, Gruzija, Latvija, Izrael i Malta), gubili od Gruzije i Grčke, Bilić je već bio smijenjen, pa “gazdinom milosti” vraćen. No, igra koju smo pokazali može nas brinuti. Na klupi Hrvatske sjedi Slaven Bilić, posljednji put vodi kockaste, svjestan da mu ždrijeb niti izbliza nije bio milostiv kao što je to bilo prije četiri godine u Austriji. Tada je imao jednog “kapitalca” Njemačku, danas ga čekaju Španjolci i Talijani. Zbog svega toga mu je lakše, jer zna da što god napravi sutra, ima posao u Moskvi. Ispadanje u prvoj fazi bilo bi razočaravajuće, ali opet, gledajući suparnike, i realno. Plasman u drugu fazu i još jedan četvrtfinale bio bi doista lijep rezultat, posebno za izbornikov ego nakon svega što je morao proći u kvalifikacijama za ovo natjecanje. No, poznati su mi itekako i parametri prema kojima je Hrvatska jedna od zemalja na začelju ljestvice sudionika Eura 2012. Ponajprije po plaći izbornika Slavena Bilića, koja nikako ne odgovara rezultatima koje je on postigao. Sa 120 tisuća eura godišnje Bilić je itekako podcijenjen upravo od vrhuške HNS-a koja ga je držala na životu kada su svi već digli ruke. Po kvaliteti domaćeg prvenstva Hrvatska je daleko u najlošijoj situaciji. Ako izuzmemo Dinamo, koji ionako po ničem, osim po zemljopisnom kriteriju ne pripada u natjecanje Prve hrvatske nogometne lige mi smo svjedočili neregularnom prvenstvu u kojem smo dopustili da jedan potentan centar kao što je Varaždin nestane s nogometne karte. Po infrastrukturi, a tu osim klupske mislim i na reprezentativnu, dotaknuli smo dno. Srbi, koji su kao društvo u većim financijskim problemima, a reprezentacija se rjeđe plasira na velika natjecanje od nas, uspjela je u Staroj Pazovi izgraditi vrhunski nogometni centar gdje treniraju sve njihove reprezentacije.
NOGOMETNO LUDILO
Hrvatska je izborila četiri od pet velikih natjecanja, od svjetske i europske nogometne kuće smo dobili znatna sredstva, no niti smo izgradili kamp, niti smo napravili kvalitetniji ustroj rada u mladim reprezentacijama. Iako smo silno nadarena nacija za nogomet, kod nas je incident kada se neka od mladih vrsta plasira na završnicu kontinentalnih turnira. S takvim radom u budućnosti će incident biti kada se na Euro ili SP plasira seniorska momčad. Po poštenju i dobrim namjerama nogometnih djelatnika bez dvojbe smo na samom začelju poretka. Tako stoje stvari. No, Hrvati su poznati po tome da ih već sada hvata euforija velikog natjecanja. Pa tako i izbornik Slaven Bilić i neki njegovi igrači najavljuju i mogućnost da Hrvatska bude bolja nego u Austriji prije četiri godine, neki nas vide već u finalu koji se 1. srpnja igra u Kijevu. Iako nas trese ozbiljna ekonomska kriza, u Poljskoj će biti veliki broj hrvatskih navijača, koji su kao i obično posve nerealni u svojim očekivanjima, ali njima se to još i može oprostiti, jer nije zabranjeno maštati. Nogometni djelatnici pak samo drže fige da reprezentacija ostvari dobar rezultat, kako bi se ponovno na određeno vrijeme prikrilo sve što se godinama zapravo događa u našem nogometu. Kako god ispalo, Hrvati po slobodi medijskog praćenja nogometa sigurno neće pasti na 80. mjestu u svijetu. Posebno je slatko što se nad dotičnom činjenicom užasava najmoćniji čovjek u hrvatskom nogometu posljednjih godina, koji je inače najpoznatiji po tome da ne prihvaća suprotno mišljenje, a verbalna iživljavanja nad novinarima njegov su zaštitni znak.