Izdanje:
Anastazija Vržina/Pixsell
Ima valjda već dvadeset godina otkako su se Hrvati posljednji put u tisućama sretali i pozdravljali na Ponte Rossu kao u ponedjeljak, 11. lipnja. Ime grada vjerojatno je suvišno spominjati, ali zbog naših mlađih čitatelja recimo da se radi o Trstu. No, ovoga puta egzodus nije bio materijalističkokonzumerističke, nego intelektualne prirode, ili, još bolje rečeno - samougađajuće. To je mjesto u kojem nam se Bruce Springsteen najbliže ukazao na svojoj aktualnoj turneji Wrecking Ball, a kako ni Beč nije predaleko, ako se imalo premišljate vrijedi li truda i novaca, odmah upozorenje da biste se 12. srpnja svakako trebali naći na stadionu Ernst Happel (poznatiji kao Prater). Puno se toga promijenilo u dvadeset godina. Ako bismo se poslužili rječnikom Springsteena koji kaže da je njegov zadatak pjevati o razlikama između američkog sna i američke realnosti, o razlici između današnjeg Trsta i društva kojega mi danas deklarativno imamo ne bi se imalo puno o čemu pjevati. Legendarni Ponte Rosso koji je kroz 20-30 štandova oblačio pola bivše Juge danas je pretvoren u parking, a nekada znamenita okupljališta šopingaša i švercera poput “špeceraja” gazde Giannija ili Riccordija, koji je po ondašnjim paprenim cijenama upotpunjavao diskoteke zagriženih diskofila, zamijenile su dobrim dijelom poslovnice banaka i teleoperatera. Danas imamo Ponte Rosse u našim vlastitim susjedstvima, barem naoko. Problem je u onom klasičnom pitanju: jesmo li sretniji? Dok su politički mudraci vodili političke snove u bivšoj Jugi i maštali o kapitalizmu na većim razinama, na Ponte Rossu - kroz mogućnost kupnje (jeftinih) traperica, žvakaćih guma, coca-cole u limenkama, “originalki” Ramonesa, tegli nutelle i drugih drangulija - kalilo se ono što će navesti goloruki narod da se 1990. opredijeli za kapitalizam i tzv. demokraciju. Danas, eto, nutellu možemo kuputi kod nas. Doduše - poljsku. Razlika je od “prave, talijanske” više nego očita, pa je odlazak na mjesto “odakle je sve počelo” - bar što se nutelle tiče - bila prigoda da napravimo zalihe, baš kao nekada. S obzirom na kanjon (točnije, Grand kanjon) između snova koje smo gajili o kapitalizmu i realnosti u kojoj danas živimo, na neki je način simbolički primjereno da su Hrvati najvećim dijelom upravo u Trst došli slušati kako Springsteen promovira jedan od najgorkijih albuma u svojoj karijeri. “Wrecking Ball” obiluje temama za ubit vola; depresija, besparica, kriza, gubitak poslova, ukratko - tuga, jad i čemer. Vedrija je strana priče ta što kod gazde Brucea i tako teške teme (“da imam pištolj pucao bih u nekog”) znaju biti upakirane tako da dignu volju i kod najturobnijih. On naprosto ima tu sposobnost da kritika (američkog) načina života iz njegovih ustiju zvuči kao njegova promocija. Tako gotovo da nije bilo američkog predsjedničkog kandidata koji nije prisvajao “Born In The U.S.A” kao svoju budnicu, iako se u osnovi radi o itekako oštroj i polemičkoj pjesmi koja SAD-u ne služi na čast.
ČEKAJUĆI SUNCE
Kako nismo rođeni u SAD-u, krateći vrijeme po Trstu po kafićima i dućanima mnogi su u glavi vrtjeli drugu, primjereniju pjesmu: “Waitin’ On A Sunny Day”. Do posljednjeg trenutka nismo znali očekuje li nas pljusak, a najgori su oblaci zaprijetili upravo pred sam početak koncerta. Počelo je i gadno puhati, ali pokazalo se da je vjetar zapravo bio spas jer je rastjerao dotad nepomične oblake i time je otklonio svaku mogućnost da večer bude upropaštena. Sad je sve bilo u Springsteenovim rukama... Oni koji Springsteenu pridaju božanska svojstva reći da je i uklanjanje oblaka bilo njegovo djelo, ali zadržimo se u granicama realnosti - sasvim je dovoljno učinio na planu onoga što možemo egzaktno pripisati njegovim vlastitim megasposobnostima. Vjerojatno izvlačeči neke pouke s posljednje turneje “Working On A Dream”, za koje nije baš primao jednoglasne hvalospjeve, Springsteen je shvatio da mora malo poraditi na svom snu. Originalni E Street Band je za ovu priliku doživio neka osvježenja i proširenja. Nešto je bilo neophodno; umjesto pokojnog Clarencea Clemonsa bendu se pridružio njegov nećak Jake Clemons koji je dobar dio simpatija publike prema gorostasnom saksofonistu uspio povući u svom smjeru. No, dio promjena - proširena puhačka sekcija i tročlani bend pratećih vokala - Springsteen je uveo iz želje da naglasi onaj dio njegove autorske i izvođačke sposobnosti koju je imao od samoga početka, ali koja je možda prečesto, barem što se vanjskih predodžbi tiče, bila u sjeni njegovoga imidža macho rockera. Radi se o tonu koji je inspiriran soul glazbom, a koji je već na nastupnom albumu “Greeting From Asbury Park, NJ” (1972.) fenomenalno predstavljen pjesmom “Spirit In the Night” koja je, nimalo slučajno, neizostavni dio set liste ove turneje. Kao i neke druge soulom nadahnute pjesme: “My City Of Ruins”, “The Rising”... Uostalom, na svakom koncertu Springsteen izvodi i soul klasike (najčešće “The Way You Do The Things You Do” i “6345-789”) u tzv. Apollo medley blocku, nazvanom po glasovitom njujorškom soul/ jazz klubu u kojem je bend imao zagrijavanje za ovu turneju. Druga stvar koja mu ide na ruku na ovoj turneji jest da se pjesme s albuma “Wrecking Ball” daleko bolje uklapaju - a svirao je šest vjetar zapravo bio spas jer je rastjerao dotad nepomične oblake i time je otklonio svaku mogućnost da večer bude upropaštena. Sad je sve bilo u Springsteenovim rukama...
Oni koji Springsteenu pridaju božanska svojstva reći da je i uklanjanje oblaka bilo njegovo djelo, ali zadržimo se u granicama realnosti - sasvim je dovoljno učinio na planu onoga što možemo egzaktno pripisati njegovim vlastitim megasposobnostima. Vjerojatno izvlačeči neke pouke s posljednje turneje “Working On A Dream”, za koje nije baš primao jednoglasne hvalospjeve, Springsteen je shvatio da mora malo poraditi na svom snu. Originalni E Street Band je za ovu priliku doživio neka osvježenja i proširenja. Nešto je bilo neophodno; umjesto pokojnog Clarencea Clemonsa bendu se pridružio njegov nećak Jake Clemons koji je dobar dio simpatija publike prema gorostasnom saksofonistu uspio povući u svom smjeru. No, dio promjena - proširena puhačka sekcija i tročlani bend pratećih vokala - Springsteen je uveo iz želje da naglasi onaj dio njegove autorske i izvođačke sposobnosti koju je imao od samoga početka, ali koja je možda prečesto, barem što se vanjskih predodžbi tiče, bila u sjeni njegovoga imidža macho rockera. Radi se o tonu koji je inspiriran soul glazbom, a koji je već na nastupnom albumu “Greeting From Asbury Park, NJ” (1972.) fenomenalno predstavljen pjesmom “Spirit In the Night” koja je, nimalo slučajno, neizostavni dio set liste ove turneje. Kao i neke druge soulom nadahnute pjesme: “My City Of Ruins”, “The Rising”... Uostalom, na svakom koncertu Springsteen izvodi i soul klasike (najčešće “The Way You Do The Things You Do” i “6345-789”) u tzv. Apollo medley blocku, nazvanom po glasovitom njujorškom soul/ jazz klubu u kojem je bend imao zagrijavanje za ovu turneju. Druga stvar koja mu ide na ruku na ovoj turneji jest da se pjesme s albuma “Wrecking Ball” daleko bolje uklapaju - a svirao je šest od 11 pjesama, iako na drugim koncertima zna potegnuti i do njih devet - među bezvremenske klasike nego što je to bilo slučaj s pjesmama s prethodnog albuma. Bruce sve radi u velikim količinama, pa kad svira onda koncert traje 3 sata i 20 minuta - mnoge su pjesme protegnute i na 6 do 7 minuta - ali kad nešto odsiječe, onda i odsijeca u velikim mjerama. Čini se da zbog toga ne samo da nismo čuli nijednu pjesmu s prethodnog albuma, nego su izostavljeni i bezrezervni biseri s “Magica” iz 2007. godine: naslovna stvar, “Radio Nowhere” i “Last To Die”. Osim novih pjesama, nije svirao ništa mlađe od deset godina, a osim “Wrecking Balla” najzastupljeniji je bio monster-hit album “Born In The USA”. Publika, dakako, ne može imati ništa protiv toga. Za razliku od nekih drugih zvijezda, njegova glazba na stadionima ne gubi snagu. Upravo obrnuto, većina komada upravo kao da je pisana za izvođenje na ovakvim mjestima, ali to ne znači da se bend oslanja isključivo na snagu najisturenijih rifčina; maestralna su međusobna tkanja između gitara Stevea Van Zandta i Nilsa Lofgrena, pa njih dvojice i puhača, ali s pravom najviše na video-wallu, osim gazde, zauzima bubnjar Max Weinberg koji ekonomičnim, ali čvrstim udarcima kao da zabija čavle, odnosno masivne klinove po kojima Bruce i bend stupaju velikim koracima iz pjesme u pjesmu.
TALIJANSKA KRV
Iako bez gotovo ijednog viuzualnog efekta, na videozidu tek su detalji sa scene, Springsteenov koncert duljinom, pompom i intenzitetom možda je najbližiti iskustvu filmskog epa. Nešto poput “Bena Hura”, “Prohujalo s vihorom” ili ”Kuma”; zapravo, ako ćemo biti stilski precizni, njegov koncert ima učinak sličan učinku neka špageti epopeje Sergia Leonea. Gledati Springsteena u Italiji, ima posebnu draž. S majčine strane, on ima talijanske krvi, djedove priče neusmnjivo su utjecale na njegov pripovjedački dar i naglašeni emocionalni intenzitet doživljaja, na to da gubitak iluzija i prazninu svojih junaka, čak i kada govori o tako tipično američkim stvarima kao što su vožnje automobilima i tvrdi dečki s benzinskih crpki, pripovijeda kroz pompu i romantiku Romea i Julije. U tom je smislu glasovita tvrdnja Jona Landaua da je u Bruceu Springsteenu vidio “budućnost rock’n’rolla” (1974.) bila neispravna jer je Bruce već sredinom 1970-ih najčvršća tradicija r’n’r-a, prava će budućnost u tom trenutku biti nešto drugo (punk), ali je on rocku vratio pravo na bezrezervnu romantiku. Ta tradicija, čini se, više nema svoju budućnost. Na povratku, pak, carinska tradicija: - Što imate za prijaviti? - Ništa, samo jednu vrećicu iz Trsta. - Samo jedna vrećica?! Hm, kako mu objasniti? Prave nam stvari nikada niste mogli cariniti. Njih se ne (u)nosi u vrećicama.