Izdanje:
U nevelikoj novinarskoj karijeri preko leđa sam prevalio pet splitskih gradonačelnika i na koncu se više manje uspješno uspio sa svima posvaditi. Ivan Škarić, Slobodan Beroš, Miroslav Buličić, Zvonimir Puljić i Ivan Kuret. Split funkcionira otprilike po principu Facebooka, gdje preko prijatelja ili prijateljevog prijatelja u tri minute možeš doći do zadnje propalice na kugli zemaljskoj, pa je u takvome gradu vrlo lako i jednostavno doznati i koji gradonačelnik je namjestio posao svome kumu, koji je devastirao cijeli jedan dio grada kako bi se omastio za nekoliko stanova, a koji djeluje kao lutka na koncu velikog gazde iz Zagreba. Nema tu puno filozofije, a pogotovo ne nekakvog istraživačkog novinarstva - još kad metodom usporedbe i upotrebom zdravog razuma usporediš aktualnoga s onim prethodnim, novinarska (ali i ljudska, moralna) higijena nalažu da se i osobno odrediš. Čak i pod cijenu da te jedna garnitura proglasi “plaćenikom” one druge - stvari se, uostalom, vrlo brzo okrenu, pa sve opet dođe na svoje. U našoj maloj splitskoj močvari tako se godinama odvijao scenarij filma “Beskrajan dan”: jednog nesposobnog gradonačelnika zamjenjuje drugi, moralno upitan ili jednostavno korumpiran, a dosadne komunalne teme kroz koje se provlači nezanemariva lova predmet su interesa rijetkih novinara izvan gradske rubrike Slobodne Dalmacije. “To je lokalno, ne zanima me”, bio je redoviti odgovor svakog razboritog zagrebačkog urednika, pa nije ni čudo da je u nacionalnim medijima Split bivao prisutan jedino prigodom Hajdukovih utakmica ili partije picigina koje urođenici igraju na Bačvicama. Eto, sve dok se nije pojavio on.
Usred grada mlati pare
On, Željko Kerum. Kralj trgovina, balota i osobnog “stylinga”, živopisni poduzetnik runjavih prsa s vidljivim poteškoćama u verbalnom izražavanju. Izronio je iz anonimnosti menadžerskog (polu)svijeta, pa sve lokalne političare javno proglasio “kokošarima” - a to je bilo dovoljno za početak nastajanja ultimativne nacionalne zvijezde, danas gotovo pa jedinog splitskog “celebrityja”. Aktualnog splitskog gradonačelnika - kao i većina novinara - upoznao sam znatno ranije, naprosto zato što je bilo razumno i profesionalno korisno poznavati lika koji usred grada mlati ogromne pare, pa neizravno utječe na sva gradska događanja. Znalo bi se, uostalom, dogoditi da se pojavi niotkud, pa nasred ulice skoči na motor kojega voziš i zamoli: “Daj, molim te, odbaci me do ureda. Hitno mi je, a vozač me zajeba”. Scena gotovo pa dostojna “Veloga mista”. Baš nekako u tom periodu, u naponu snage Ive Sanadera - susjeda kojega bih znao susresti na Manušu, u samom centru Splita - i Kerumu su krila naglo porasla, pa se odvažio ući u politiku. Potukao se u nekakvom narodnjačkom kafiću u Zagrebu, angažirao promućurnog PR-ovca Krešimira Macana i kampanja je mogla početi... U redakciji Slobodne Dalmacije - koja je u međuvremenu preseljena u dvadesetak kilometara udaljeno Dugopolje zaslugom Ranka Ostojića, tadašnjeg direktora u carstvu EPH Ninoslava Pavića - razgovaralo se o Kerumovoj pojavi, pa zaključilo da ima golemi medijski potencijal. Ranko, uostalom, među lokalnim novinarima definitivno nije bio popularan zbog trganja jednog splitskog simbola iz centra grada u industrijsku zonu “iza brda”, a Ivana Kureta i njegov HDZ svi su odavno prozreli; Kerum je izgledao kao osvježenje i idealno se uklapao u tada popularnu frazu “svi su oni isti”. Kao novinaru, priznajem, čisto profesionalno golicala me ideja o neobičnom vlaškom poduzetniku na čelu grada s tradicijom od gotovo dva milenija - u devastiranoj sredini ionako nije imao puno toga za upropastiti - pa sam odlučio ne uklopiti se u popularni trend među mislećom elitom, koja je opasno naginjala urbanom rasizmu.
Zašto, uostalom, čovjek ne bi dobio priliku i zašto bi ga se razapinjalo bez ijednog razumnog argumenta? Nije mi se, priznajem, pretjerano svidio ni javni apel novinara, književnika i intelektualaca (stvarnih, a ne ovih posvađanih sa zdravim razumom koji danas baljezgaju o gay prideu) o neglasanju za Keruma iz civilizacijskih razloga: ne samo da, vjerujem, novinari nemaju pravo na politički angažman, nego je i kod nabrijanih narodnih masa inicijativa sasvim sigurno bila kontraproduktivna. Makar je sve što su napisali bilo savršeno točno... Uglavnom, Slobodna Dalmacija u kampanji se odredila za potpuno balansiran pristup Kerumu, Ostojiću i Kuretu, makar je ovaj prvi jednostavno bio hodajuća vijest: potpisani novinar uredno je pratio sve predizbore skupove, odradio sve dogovorene intervjue (osim jednog Ostojićevog, koji je čudnim spletom okolnosti povjeren kolegi koji je u redakciju došao izravno iz Foruma mladih SDP-a), pa čak i organizirao dvosatno sučeljavanje svih trojice kandidata za gradonačelnika. Naravno svaki od njih imao je svoje zamjerke koje su pokušali riješiti na svoj način: Kuret se, recimo, dva tjedna prije izbora sjetio svoga obećanja o dodjeli gradskog prostora HND-u za budući novinarski dom, pa je time neuspješno mislio odobrovoljiti medije. Odbijen je. Kerum se iznenadio negativnom odgovoru na ponudu da budem “njegov novinar”, pa bi nakon kakvog gadnog komentara znao nazvati i prigovoriti: “I ti si počeo pametovati, a? Ajde nemoj zajebavat!”. A Ostojić je uvijek radio u tišini, pa plasirao priče o “Petranoviću kao Kerumovom glasnogovorniku koji je odbio napisati da je ovaj lažirao test na drogu” - makar se ni sam nije usudio to javno izgovoriti. Bilo kako bilo, već nakon izbora i Kerumove burne proslave koja je potrajala do osam ujutro - kada je viđen u veselom društvu kako iz kafića promatra u koje doba gradski činovnici dolaze na posao - bilo je jasno da nas čeka nešto neobično. Pitanje vremena bilo je kada će puknuti prva afera, trebalo je tek pričekati prvi ozbiljan posao - gradske vrtiće. Novinar Drago Miljuš s Index.hr-a prvi je probio priču, mi u Slobodnoj Dalmaciji smo se nadovezali, a sam gradonačelnik tada je prvi put “puknuo”: “Jedeš govna, i ti i tvoji kolege! Jesi čuo? Ajde šuti majmune glupi!”, zaurlao mi je u telefonsku slušalicu na jednostavno pitanje da objasni dodjelu milijunskog posla bez javnog natječaja svome pajdašu iz noćnih provoda Ivici Livaji. Sličan scenarij ponovio se s Miljušem sutradan na konferenciji za novinare, kojoj na moju veliku žalost nisam prisustvovao: Kerum je, naime, već tada očito uspostavio nekakvu vrstu suradnje s ondašnjim glavnim urednikom Slobodne Zoranom Krželjem, pa su me događaji počeli mimoilaziti. Količina novinskih oglasa trgovca Keruma u Slobodnoj Dalmaciji stala se povećavati, jednako kao i broj mojih cenzuriranih tekstova o novom splitskom gradonačelniku. Krželj se nije trudio kriti svoju odioznost: kad su ga drugi javno priupitali hoće li novine zaštititi svoga novinara, odgovorio je “No comment”, a kada je moj blog s necenzuriranim tekstovima počeo bilježiti veći broj posjeta - stigla je naredba da se s njega ukloni logotip Slobodne Dalmacije.
Bio je to, dakle, definitivni znak da nakon gotovo deset godina treba dignuti sidro... Novi projekt zvao se Dalmatinski tjednik Vrime i u kratkom roku stvar je vrlo dobro profunkcionirala: ne zato što smo se u novinama skoncentrirali na Keruma, jer se njegovo ime tek pojavljivalo otprilike u svakom trećem broju, nego zato što su se vješto koristili nedostaci Slobodne Dalmacije. Objavljivale su se i karikature i montaže, pa i reakcija na legendarno gradonačelnikovo priznanje da je “puka” - naslovnica s njegovom rumenom glavom, prekipjelom poput ekspres lonca, s naslovom “Čime se pucaš?”. Punih godinu dana u Vrimenu se balansiralo između potrebe za pisanjem o gradonačelniku i njegovim potezima - makar nije objavljena ni jedna jedina rečenica o njegovom privatnom životu, ženama i ljubavnicama, djeci i ekstravagantnim noćnim provodima - i vlasnikove želje da se na Keruma “ne ide đonom”.
Ispad nasred rive
Kada je ovaj ipak doživio još jedan od ispada, pa nasred Rive za fotoreporterom vikao: “Mogu ti gazda i urednik novinom obrisati guzicu i to pojesti! Poruči gazdi da se napuši kurca!”, to je bio još jedan znak da je gotovo. Gazda, a to je bio organizator nautičkog sajma kojemu gradonačelnik odobrava korištenje javnih površina, procijenio je da se Vrime jednostavno ne isplati... Na ovom mjestu priznajem da mi je kao novinaru vrlo komplicirano, gotovo incestuozno pisati sam o sebi. Ipak, ono što sam iz vlastitog primjera zaključio o Kerumu može biti korisno javnosti, a pogotovo kolegama novinarima: splitskog gradonačelnika “žuljaju” i bole jedino tekstovi u tiskanim medijima, koje fizički može listati dok sjedi u kafiću ili na zahodskoj školjci, a kao posebna kategorija izdvajaju se karikature, montaže i razne strelice prema gore ili dolje, plusevi i minusi, crvene i zelene boje... I, da: strašno se boji pojavljivanja na sudu. Nakon što je prošle zime - kada je uspješno neutralizirao i Vrime - u jednoj televizijskoj emisiji nastavio sa svojom fiksacijom “tim jadnim Petranovićem, onim koji za sebe kaže da je neki tekstopisac”, pa izlanuo da se “pijan, drogiran i šta ti ja znam tukao s policijom”, nije bilo druge nego tužiti ga. Ugodna su ta sitna ljudska zadovoljstva, ono kad ga prisiliš da se pojavi pred sudom i svjedoči, pa gledaš kako se meškolji na klupi i čeka svoju prvu kaznenu osudu u životu (od one za šverc šećera, naime, spasila ga je zastara).
Ugodno je, makar od toga nema apsolutno nikakve opipljive koristi, znati da postoji sud koji će konačno osuditi i jednog Željka Keruma, ugodno je znati da će svoj bezobrazluk barem jednom platiti - pa makar i tih pišljivih 32 tisuće kuna i makar u septičku jamu zvanu državni proračun. Ugodna je, eto, i spoznaja da konačno crno na bijelo imamo potvrdu da je gradonačelnik Splita “potpuno ubrojiv”. A da će “ubuduće manje baliti protiv novinara”, kako se izrazio jedan kolega i što bismo mogli očekivati od razumnog čovjeka - e, to je već upitno...