Izdanje:
Davor Puklavec / Pixsell
Brzo nas je ovaj kapitalizam pojeo, još je komunizam ostao samo u Vijetnamu - sažima dva desetljeća života na ovim prostorima Dragica Srzentić, 100-godišnja junakinja dokumentarca “Jedna žena, jedan vijek”, sudionica brojnih političkih događaja i previranja pred Drugi svjetski rat i nakon njega. No, srpski redatelj Želimir Žilnik, legenda jugoslavenog crnog vala, pobjednik berlinskog festivala s filmom “Rani radovi” (1969.), čiji su više ili manje ekeporimentatorski filmovi postajali prave filozofični eseji na temu socijalizma koji ga očito intrigira i danas, upozorava da nam se to ipak nije dogodilo baš “samo tako”. - Kaže se da nas je kapitalizam pojeo, kao da ga nismo, mislim na većinu biračkog tijela, prizivali, dok su ga političari i “nacionalni radnici” nametali uz prijetnje, ako bi tko, slučajno, imao primjedbi. Taj kapitalizam što nas je pojeo zapravo je nahranio vladajuću nomenklaturu koja je, pozivajući se na isti, prisvojila, praktično, otela, nacionalna bogatstva. Ono što je, sjećamo se, najvećim dijelom stvoreno u samoupravnom socijalizmu. Komentar stogodišnje Dragice, točan je: Vijetnam je također imao sukobe i ratove. I više žrtava od naših u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u ratovima devedesetih. Ali, zemlja je stala na noge. Nastavila je da se zove Socijalistička Republika Vijetnam. Komunistička partija nije doživjela pretvorbu u budističku partiju. Još uvijek se donose petogodišnji planovi razvoja. Uz sav taj teret, Vijetnam je postao sedamnaesta ekonomija svijeta, a po rastu je među najuspješnijima na planeti.
f: Tema socijalizma provlači se već desetljećima kroz vaše radove. Je li odnos prema njemu bio drukčiji u vrijeme dok je trajao ili danas kada ga više nema? - U SFRJ, proveo sam veći dio svog života. I bio, kao i dvadeset tri milijuna građana, podvrgnut blagodatima i promašajima tog sistema. Pa smo se, prirodno, u mnogim filmovima, pitali zašto ne funkcionira socijalizam u stvarnosti, onako kako klasici obećavaju, a aparatčici stvarnost predstavljaju. U par naslova su nas lomovi koje smo pratili, vodili ka zaključku da će se zgrada državnog socijalizma urušiti. Na tom tragu su “Rani radovi” , “Tako se kalio čelik”, serija “Vruće plate”, “Stara mašina” i mnogi dokumentarci. Poslije 1989. godine izgledalo je da se mudro rukovodstvo i narod socijalizma zasitio, te da kreće pothvat likvidacija istoga. U skladu sa trendom od Moskve do Bukurešta. Uz balkanske začine “uspostavljanju demokratije” - vojnom agresijom, ratnim zločinima, razaranjem, te slikovitom vizualno-muzičko-inkvizitorskom opremom, iz fašističkog arsenala. Socijalizam, kao pojam, postao je neupotrebljiv od momenta kada su najmoćniji kontrolori alatki za ubijanje, “u ime obrane socijalizma”, oružje pustili u pogon. Tako da, jedno petnaest godina, nije bilo povoda, za tu temu. Film je medij koji ne funkcionira, ako ne hvata elemente zbilje. U fokusu su nam bile drugačije priče. Zanimali smo se za ljude koji su se izmjestili iz ovdašnjeg kaosa i postajali dio globalizirane pokretne radne snage. Tiho je i mene grijala nada da će se stišati domaće agresije, da će stranci izgubiti strpljenje s našim folklorom. Pa će kapitalizam uspostaviti red, tržište, kompetentnost, blagostanje. Jer tako je glasila unisona mantra, koja kruži planetom. Međutim, od 2008. godine, očigledno je da iz bliješteće kule u kojoj su najmoćniji i najbogatiji, kulja kanalizacija koja davi dobar dio ljudskog roda. Te činjenice iz zbilje, prisiljavaju na preispitivanje, pa se tako stiglo i do po nečeg iz socijalizma. Na primer: za dvadeset godina onog zločinačkog sistema, od 1945. do 1965. godine, standard, proizvodnja, infrastruktura, zdravstvo, školstvo, ali i osjećaj dostojanstva i sigurnosti stanovništva, unaprijeđeno je znatnije nego u prvih dvadeset godina kapitalizma, 1991. -2011.
f: Bismo li, obzirom na to kako smo prošli, trebali žaliti? - Ankete koje se objavljuju, govore da se sada većina naroda, od Vardara do Triglava, češe po glavi. Ali, kasno je. Žrvanj u kojem smo okreće se tako da se sa lošeg ide gotovo uvijek na gore, tako da iskustva socijalizma počinjemo spominjati sentimentalno. Te ne vidimo da je mnogo najgoreg, što je socijalizam devastiralo, zadržano kao tehnika vladanja i u demokratskom kapitalizmu: od političke podobnosti koja je bitnija od kompetentnosti, do partokratskih feudalaca, što su u isto vrijeme i branitelji nacije i najveći pljačkaši iste...
f: Ušli smo u kapitalizam u vrijeme kada ga i dio zapada polako odbacuje kao preživljen model. Mislite li da živimo u vremenu kojem će se ljudi za stotinu godina čuditi, kao što se mi danas čudimo robovlasničkim vremenima ili da će se nepravde i dehumanizacija nastaviti? - Mislim da se ne treba zanositi da kapitalizam definitivno propada. Magnetizam zgrtanja bogatstva privlači vladajuće strukture i nominalno komunističkih država. Uostalom, zahvaljujući principu slobodne trgovine, razmjene informacija i tehnologije, a to se dogodilo od pada berlinskog zida, ekonomska moć se premješta u najmnogoljudnije zemlje - Kinu, Indiju, Brazil, Indoneziju. London, Pariz, Amsterdam, Rim – neće propasti. Ne dođe li do atomskog rata, što nije isključeno, tako ce biti i u buduće. A da ne bi došlo do spomenutog globalnog hvatanja za vratove, morat će se znatan dio tehnologije i novca usmjeriti na malo ravnopravniju podjelu svjetskih resursa.
f: Vidite li u prosvjedima od Wall Streeta nadalje eventualnu klicu koja može iznjedriti neku novu revoluciju ili je vrijeme revolucija kakve znamo prošlo? - Masovni protesti koje promatramo posljednjih godinu dana, od Sjeverne Afrike, preko Rima, Pariza, Londona i Amerike, mijenjaju političku dinamiku. Suočavaju vladajući sloj s brojem nezadovoljnih koje je nemoguće eliminirati i kontrolirati. Opcije: rizik građanskog rata, koji već gori u nekoliko arapskih država, ili novi društveni sporazum, za nešto pravednijom raspodjelom. Čini mi se da će prevladati drugo rješenje, jer je teško sačuvati pozicije i bogatstvo kada grme tenkovi i padaju bombe. Primjer Mubaraka i Gadafija vjerujem da se ozbiljno razmatra na dvorovima i po vladinim kabinetima.
f: Koji bi po vama od postojećih političkih sustava bio najidealniji? - Bojim se da bi bilo dosadno, u nekoj idealnoj zajednici, kao sto su Amiši. Nametnuti idealni principi ne pokrivaju razlike u temperamentu, muzičkim, poetskim, modnim ili sportskim ukusima, dakle ograničavaju slobodu.
f: Kada danas gledamo filmove s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih definitivno možemo vidjeti da se svijet ne razvija pravocrtno. Što se kulture općenito tiče, degradirali smo po svim frontovima. Kako objašnjavate činjenicu da je krajem šezdesetih u jugoslavenskoj kulturi otvoren prostor za tako kvalitetan, a iskričav kulturni val kao što je bio crni film? - Godine “zrelog Titoizma”, negdje od sredine pedesetih do kraja šezdesetih su desetljeće i pol u kojem su južnoslavenske nacije imale najveći kulturni i privredni preporod, i svjetsku političku promociju, od seobe naših plemena u Europu, u šestom stoljeću. To je lako dokumentirati statistikom, uvidom u civilizacijski napredak, a i jednostavnim pregledom američkih, europskih, sovjetskih i medija nesvrstanih zemalja. Otvorena politička i privredna komunikacija sa svijetom, zalaganje protiv rasizma, kolonijalizma i dominacije najmoćnijih, te otvoreni, hrabri sukob sa staljinizmom, stvorili su prostor i za priličnu slobodu stvaralaštva. U tim godinama je film iz naše bivše zemlje bio među značajnijim kinematografijama u svetu.
f: Gdje je pošlo po zlu? Nakon pobjede u Berlinu, “Rani radovi” su zabranjeni, a vi otišli u Njemačku? - Kampanja eliminiranja autora tzv. “crnog vala” bila je egzemplarno efikasno izvedena partijsko- policijska kampanja u kulturi. Svim proskribiranim autorima, iz Srbije su to bili - Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Aleksandar Petrović, Lazar Stojanović i Želimir Žilnik, onemogućen je bilo kakav rad, pa i pristup filmovima. Prethodni završeni filmovi - “Rani radovi” i nekoliko dokumentaraca, već su povučeni iz distribucije, odlukama Aktiva Saveza komunista,producenta i distributera. Za nekoliko tjedana stigne i obavijest iz Službe socijalnog osiguranja, gdje sam osiguran kao samostalni umjetnik: pošto su vaši filmovi izvan domašaja javnosti, status slobodnog umjetnika gubite, a time i socijalno osiguranje. Dakle, taj “zreli Titoizam”, kojem dijelim komplimente, kad ga uspoređujem s današnjim halavim špekulantima na vlasti,bez kompleksa bi zalupio vrata, ako mu ideš uz nos.
f: Razmišljate li o nekom nastavku “Ranih radova” („Kasni radovi“?) kojim biste zaokružili cijeli proces? - Pričekajte još nekoliko mjeseci, možda budem imao konkretan odgovor. Jer sam na novosadskom buvljaku, mi je zovemo “Najlon pijaca”, prije nekoliko tjedana sreo 55-godišnju gospođu Piriku, koja je u “Ranim radovima” glumila sestru glavne junakinje. Njen život radnice protekao je od Rijeke, preko Trsta do Münchena i Berlina. Sahranila je trojicu muževa, ima nekoliko sinova i kćeri po Europi. Pokušavamo ih skupiti i nešto dogovoriti.