Izdanje:
Dajte mi šest redaka koje je napisao najpošteniji čovjek, a ja ću u njima naći nešto da ga pošaljem na vješala”, možda su i najznačajnije riječi Armand-Jean du Plessisa, u povijesti poznatijeg kao kardinal Richelieu. Zanimljiva ideja koja kao sudbina može snaći svakog tko ima jasan stav i tko ga se principijelno drži. No, to nije uvijek pametno, mislim držati se vlastitog stava. Mnogo je isplativije prilagođavati ga trenutnim potrebama, mijenjati ga ne crveneći se, niti se prepustiti nevažnim, sporednim osjećajima kao što su stid ili ona nepotrebna želučana kiselina. Uglavnom i Richelieu bi se sigurno složio kako se u umjetnosti konvertitstva uglavnom može govoriti o dvije grane; ona prva ne znači promjenu ili odustajanje od stava, već samo prešućivanje istog i to iz matematičke spoznaje kako ga je trenutno nemoguće realizirati, a ona druga je potpuno odricanje od svega što sam sekundu prije bio, govorio, radio i u što sam se zaklinjao. U oba slučaja radi se o divnom odsustvu obraza, što naravno nije isključivo povijesna kategorija, nego je živimo sada i to možda više i masovnije nego ikada prije.
O onoj prvoj kategoriji posljednjih su dana ispaljene brojne užasnute rečenice zgražanja i kao da je mnoge iznenadila činjenica da Tomislav Nikolić i dalje ima “mokre” snove o Hrvatskoj. Nazvati Nikolića četnikom ne znači civilizacijsku uvredu za konkretnog pojedinca, nego je to jasno definiranje njegova političkog stava. Osim toga, novoizabrani predsjednik i sam izravno priznaje da je od ostvarenja svojih snova prema Hrvatskoj morao trenutno odustati jer to nalažu političke okolnosti, ali da njega nitko ne može spriječiti da on o velikoj Srbiji i dalje sanja. A “svet je lep kada sanjamo...” Iskreno rečeno gotovo me je razdragala Nikolićeva izjava jer su mi njegovi “mokri” snovi, osim uobičajenih noćnih polucija, toliko karakterističnih za muškarce njegove seksualno regresivne dobi, otkrili kako se srpskoj političkoj vrhuški i dalje “diže” na Hrvatsku. Vječni smo geostrateški afrodizijak za susjede koji bi, ajde da budem otvoren do kraja, voljeli nešto baciti pod jaja, samo dosadila im je njihova vlastita priležnica, pa bi, onako švalerski, svako malo svratili do komšiluka. Ja sam to shvatio kao kompliment, kao činjenicu da smo dobrodržeći seksualni objekt kojeg bi valjalo zaskočiti. Nikoliću sasvim primjetno zasline kutevi usana kad govori o Hrvatskoj i jednostavno čovjek ne može sakriti istinu da ga odnošaji s Hrvatskom pale.
Puno je Freuda u tim odnosima, puno je pritajene i zabranjene seksualnosti u stalnoj agresiji prema bližnjima, puno je tu čak i rodoskvrnuća, ali nagoni su previše snažni da bi ih se moglo potpuno riješiti, nego ćemo ih privremeno transformirati u snove i čekati da se okolnosti promijene, da se “rodbina” i “prijatelji” odobrovolje, da seksualnom objektu popusti pažnja i da opet pokušamo gurnuti šapu u njezino međunožje. Nikolić je, to je sad jasno, seksualni apstinent, a zbog toga možemo svi najebati. No barem je jasan, decidiran i u toj svojoj seksualnoj frustraciji konzistentan. Treba ga cijeniti i stoga jer točno zna koga bi volio zaskočiti kad mu se digne ili kad se ponada da mu erektivna disfunkcija slabi. Za razliku od naših seksualnih invalida koji nisu sigurni ni u tome pod koga bi trebalo leći. Tu dolazimo do one druge spomenute kategorije konvertita koja je bespogovorno spremna mijenjati vlasnike, a da se ni ne zapita što je to vlastiti stav. U toj smo priči potpuno na hrvatskom teritoriju, to su naši dečki, poput slađušnog Jandrokovića, koji će spremno provirivati preko ramena ili ispod pazuha svakog dominantnog vođe, jasno dajući do znanja kako je svoje mišljenje ocijenio potpuno besmislenom kategorijom.
I dok kod Nikolića možemo osjetiti stanoviti politički eros, kod tipova poput Jandrokovića i sličnih političkih prebjega osjećamo tek njihovu paničnu potragu za seksualnom dominom pa makar ona bila i muška. Takvim seksualnim igračkama sasvim je normalno da padnu na koljena pred Sanaderom, da će ista guliti pred Kosorovom, a već tren kasnije spremno se rihtaju i ispred Karamarka. Da se razumijemo, ne želim biti nepravedan prema Jandrokoviću, nije on jedini takav, puna ih je hrvatska politička scena, samo on mi je u izgledu njegove dječačke podatnosti nekako najsimpatičniji i u svakom novom klečanju on izgleda kao da mu je prvi put. A prvi se put, jelda, uvijek pamti. Spremnost na skakutanje od gazde do gazde na osobnoj bi razini bila tek karakterna odlika, ali kako je riječ o onima koji imaju pretenzije stavljati nam se na čelo, onda njihova podatnost može postati nacionalnom manom. Kako se Nikolić barem u snovima trudi glumiti da je seksualni subjekt, naši će se konvertiti neskriveno ponositi činjenicom da su seksualni objekti.
Bit ćemo presretni ako netko i zazviždi za nama pa ćemo se uvjeriti da je i pokazivanje srednjeg prsta zapravo te krnji znak za Viktoriju (pobjedu). Nikolića nećemo moći niti mijenjati, niti promijeniti. On je dobio mandat da nastavi tradiciju “mokrih” snova i obilnih srpskih noćnih političkih curenja. Što se ovih naših tiče tu su nam mogućnosti puno veće. Možemo konačno početi birati ljude sa stavom, one koji će u erosu političke igre poželjeti aktivno mjesto i od Hrvatske i svih nas prestati raditi jeftine kurve, nego će nas predstavljati kao bogatu i dobrodržeću udavaču, koja će, svjesna svojih atributa, znati odoljeti navali ružnih stranih hofiranata i nižerazrednih domaćih makroa.