Izdanje:
Najmlađi autori iz obveznog programa srednjoškolske nastave književnosti su Aralica (star 81 godinu), Brešan (75), Fabrio (74) i Pavličić (65). To je samo jedan problem u pridržavanju nastavnog programa iz 1997. godine. Da program treba osuvremeniti ne spore ni nastavnici, ni autori udžbenika, ni književnici, a ni u Ministarstvu obrazovanja. Profesorica Dragica Dujmović-Markusi predaje hrvatski jezik u Gimnaziji Lucijana Vranjanina u Zagrebu. Usto je i autorica (sa Sandrom Rosseti- Bazdan i Terezijom Pavić-Pezer) čitanki Književni vremeplov, kojima je izdavač Profil.
Jasno, na autorima čitanki nije i odgovornost za sadržaj: – Program iz 1997. apsolutno je zadan. Bio je utemeljen na sadržaju, a sada na razvijanju kompetencije učenika. U procjepu smo između onoga što je programom zadano i onoga što smatramo bitnim, a to je razvijanje čitateljskih navika. Niz zadanih tekstova djeca ne razumiju. Omjer sadržaja starije i novije književnosti mogao bi biti drukčiji. Nastavnici su prisiljeni “trčati kroz program”, jer djeca idu na maturu. I kao autor čitanki i kao nastavnica moram se prilagoditi činjenici da postoji ispitni katalog koji propisuje što će se ispitivati na državnoj maturi. Naša sugovornica ističe da nastavnik može sugerirati i djela koja jesu u programu, ali nisu u katalogu, primjerice, Marinkovićev “Kiklop”. Mnogi ga neće pročitati ako ih ne motivirate, posebice one s ambicijama za kasnije školovanje.
U izbornu lektiru ubacuje i Huxleya, Orwella, Wildea. – Ja ne mogu odgojiti čitatelja na starijoj hrvatskoj književnosti, iako će učenici naučiti sve što treba o Maruliću. Svi čekaju novi kurikulum. Pretpostavljam da će se donekle dati sloboda izbora autora. Učenike treba upoznati i s Gavranom i suvremenim piscima. No, da uđu novi autori mora se maknuti netko tko je unutra. Marija Nikolić predaje u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u Zagrebu, gdje 80 posto učenika upisuje fakultet. Bitna im je ocjena iz književnosti na državnoj maturi, a za hrvatski su u satnici predviđena samo tri sata.
Žele nešto veselije
– Internet generacija u prvi razred dolazi sa znanjem suvremene dječje književnosti, a predaje im se stara književnost koju moraju čitati uz rječnik. “Nerazumljivu“ književnost rade do 3. razreda, i tu smo izgubili čitalačku publiku. Prva zanimljiva tematika dolazi u realizmu. Za kasnije sadržaje tuže se da su im teški i pesimistički, htjeli bi i nešto veselije. Seminari su prilika da pročitaju i Tomića i Julijanu Matanović – kaže M. Nikolić. Dr. Dean Duda s Odsjeka komparativne književnosti Filozofskog fakulteta, jedan je od autora tekstova o modernoj književnosti u čitanci “Školske knjige”.
– Program teško da je primjeren bilo kome, pretrpan je. Koncipiran je kao loš oblik književne povijesti koji uvodi učenike u područje “od daljeg prema bližem“ umjesto da, respektirajući vrijeme, suvremenu medijsku situaciju i načine formiranja, kreće logikom “od bližeg prema daljem“. Osnovna svrha nastave književnosti, barem u prva dva razreda, treba biti stvaranje čitatelja, a zatim uvođenje u struku i razvijanja kritičke pismenosti. Usto, često se raspolaže minimalnim kompetencijama u nastavi svjetske književnosti.
Idealan nastavnik bila bi osoba dvopredmetnog komparatističko-kroatističkog profila, što je veoma rijetko. Gimnazijalci su zatrpani njima teško razumljivim tekstovima iz starije nacionalne književnosti što pokazuje inicijalnu ideju tvoraca programa koji očevidno književnost doživljavaju i razumiju kao ideološki aparat u formiranju nacionalno osviještenih podanika – ističe profesor Duda.
Loš kronološki pristup
Želimir Janjić, državni tajnik Ministarstva obrazovanja, i sam profesor književnosti, podsjeća da se radi na izradi nacionalnih kurikuluma, koji se razrađuju do predmetnih, različitih za pojedina zanimanja. Vjeruje da će svi biti gotovi do 2012. najkasnije 2013. godine. – Bit će to fleksibilan pristup. Za zanimanje hotelsko- turistički tehničar u nastavi hrvatskog naglasak je na komunikaciji, a u gimnaziji poželjna je širina u hrvatskoj i svjetskoj književnosti – tvrdi Janjić.
Akademik Pavao Pavličić, također predavač na komparativnoj književnosti, najmlađi je autor u obveznom programu, i veoma kritičan prema postojećim modelima nastave. – Ustrajavanje na kronološkom principu polazi od pretpostavke da čovjek ne može čitati suvremene pisce ako nije čitao Homera i Dantea. Kao da je književnost matematika pa ne možete bez tablice množenja rješavati jednadžbe drugoga stupnja. Objasniti Dantea studentima 1. godine ozbiljan je zadatak, a to su odrasli ljudi, strukovno opredijeljeni za književnost. Zamislite nekoga tko ima petnaest predmeta u školi i dođete mu s Danteom ili “Jur ni jedna na svit vila“ gdje ne zna ni jezik, ni što je jur, zbog čega taj čovjek tako govori.
Rezultat je da često zaključi kako književnost nije za njega – kaže Pavličić. Profesor Pavličić drži logičnijim da nastava počne od suvremene književnosti. Čovjek od 15, 16 godina traži i u književnosti informacije o svijetu, životne stilove, efektne rečenice. Treba mu dati ono u čemu to može naći i u isto vrijeme ga vezati za književnost. Naveo je i primjer njegove knjige “Koraljna vrata“, o čovjeku koji nalazi izgubljena pjevanja Osmana. Nastavnici su ga pozvali u školu da govori o njoj, pa su onda “uvlačili” đake i u Gundulića. Što se tiče zastupljenosti mlađih pisaca drži da ne treba pretjerivati i odmah s top lista ulaziti u lektiru. Podsjeća i da se ukusi i duh vremena mijenjaju.
Nekada su se studenti od Krležinih romana u većini opredjeljivali za Filipa Latinovicza, danas za “Na rubu pameti“. S temom pobune mogu se identificirati. Ističe da su u drugim zemljama različita iskustva oko nastave književnosti. U Americi možete praktički doći do fakulteta a da nikada ne doznate da postoji književnost. S druge strane imate francusku školu gdje se od početka puno radi na tekstovima.