Izdanje:
Da mi je znati odakle HDZ-u takva podrška. Stvarno mi nije jasno - procijedio je 26. studenog 2007. šokirani Zoran Milanović, silazeći debelo iza ponoći iz svog ureda na Iblerovom trgu u dvoranu u prizemlju, u kojoj su se razočarani SDP-ovci i simpatizeri naveliko razilazili, a grupu E. N. I., zaduženu za svečarsku pobjedničku zabavu, nitko više nije slušao. U Mimari je HDZ slavio, iako su mu još tijekom dana šanse izgledale vrlo slabe. Dobili su 10 mandata više. Ivo Sanader je bio pobjednik, najavio je da očekuje mandat od Mesića. Bila je to noć velikog poraza, koji nije moglo umanjiti niti hvalisanje sa 56 osvojenih mandata, “više nego ikada prije”. To je bila noć koju je Milanović zapamtio kao prvu pravu političku lekciju: do vlasti se ne dolazi lako ni kada su sve karte u ruci, a ankete mogu opasno zavarati.
Zoran Milanović, četiri godine kasnije, opet je pred pobjedom. Ankete su toliko uvjerljive da bi obrat bio ravan čudu u koje se, barem deklarativno, HDZ i dalje uzda. Milanović u zadnjem tjednu kampanje naveliko daje “premijerske” intervjue; oprezne, kontrolirane, suzdržane, iz kojih je teško izvući atraktivan naslov, ali je lako prepoznati sigurnost u uspjeh. Očito, već se uvukao u kožu prvog stanara Banskih dvora. No, veselje zbog pobjede neće dugo trajati. Radnici, poduzetnici, politički partneri i protivnici tražit će vrlo brzo odgovore na pitanja ključna za efikasnost vlasti; može li Milanović biti lider tima, može li odlučivati brzo, vratiti povjerenje u političare i narodu optimizam, a pritom izbjeći “sindrom Sanadera”, “sveznajućeg” premijera koji se u sve miješao i o svemu sam odlučivao? Hoće li se znati nositi s recesijom, nezadovoljstvom, kritikama, koalicijskim partnerima? Za tog 45-godišnjaka posljednje četiri godine spadaju u kategoriju “životnih univerziteta”. Morao je shvatiti da su politika u teoriji i politika u praksi dva svemira i da se u stvarnom životu uči na vlastitim pogreškama. Do ulaska u politiku njegova je karijera išla isključivo uzlazno, jer je - bar koliko se moglo iščitati iz njegove dotadašnje biografije - ostvarivao sve što je zacrtao. I upravo je zbog toga poraz na izborima 2007., kada je imao asa u rukavu, bio gadno osobno prizemljenje. Od uspješnog studija, prvog zaposlenja na Trgovačkom sudu, a potom u MVP-u u vrijeme HDZ-ove vlasti, preko prelaska u SDP u prvi sumrak HDZ-ove vladavine 1999. godine, gdje je radio u stranci, sve je išlo po planu. Ambicije su rasle i s Račanovom smrću i njegovom nikada stvarno objašnjenom pisanom željom da SDP u sebi nađe novu snagu, a na valu frustracija mladih SDP-ovaca, koji su kroz Milanovića projicirali svoju želju da dođu u prve redove, te uz pomoć Ivana Račana, Borisa Šprema i Dijane Pleštine, dobiva povjerenje stranke u unutarstrančkom sučeljavanju s Bandićem, Piculom i Željkom Antunović. Nju pobjeđuje u drugom krugu i kao novo lice SDP-a kreće u parlamentarne izbore, uvjeren da ga pobjeda već čeka. No, trebalo se sagnuti i pokupiti je, a to Milanović 2007. nije znao učiniti. Te je godine platio danak neiskustvu, što se pokazalo tijekom kampanje, kada je otvarao posve nepotrebna pitanja poput Crkve i dijaspore, nedoraslosti politici, što se vidjelo kada je sve snage usmjerio na Mesića, očekujući da mu on servira mandat, umjesto da odmah počne razgovore sa svima koji bi mu to svojim potpisom mogli osigurati. Govorilo se tih dana da je potpuno nekooperativan, da ne zna kako razgovarati s mogućim partnerima, da nije u stanju pokazati im poštovanje ni pridobiti njihovo povjerenje. U svakom slučaju, pobjednička računica se izjalovila, ali nakon poraza Milanović ne daje ostavku niti je itko ozbiljno traži, nego na unutarstranačkim izborima ponovo dobiva mandat od stranke, pobijedivši Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića. Opozicija unutar SDP-a slabi, dojučerašnji Račanovi kadrovi većinom pretrčavaju novom šefu, stanje se u stranci naizgled smiruje, a Milanović odlučuje postupno ostvariti svoje obećanje mladima SDP-a: očistit će stranku od “starih” i otvoriti put za njih, mlade. Danas može reći da je cilj ostvario. Stranka je uglavnom ili očišćena od onih s kojima on nije htio ili nije želio ili od onih koji s njim nisu mogli.
Čišćenje suparnika i “trouble makera”
Nakon Mate Arlovića, kojega je ponizio mjestom na izbornoj listi, otišao je Milan Bandić s kojim je njegovao odnos nepovjerenja i netrpeljivosti, prigodno prikrivene lažnom kurtoazijom, i s kojim se konačni obračun SDP-a tek čeka, te Ivica Pančić koji mu je otvoreno zamjerio nedemokratičnost. Otišao je i Ljubo Jurčić, koji je na neugodan način maknut s pozicije premijerskog kandidata SDP-a, a potom nije dobio ni mjesto predsjednika Glavnog odbora, ali i Dragan Kovačević, koji mu je bio protukandidat za predsjednika stranke i koji je završio u HNS-u. Željki Antunović je zamjerio niz stvari, najviše kandidaturu za predsjednicu zagrebačkog SDP-a, i kaznio je izostavljanjem s liste za ove izbore. Na listi nema ni Davorka Vidovića, koji mu je također bio protukandidat za predsjedničko mjesto. Neke je prepoznao kao potencijalne “troublemakere” - poput Zvonimira Mršića iz Koprivnice, Zlatka Komadine iz Rijeke ili Davora Bernardića, kojega u šali u stranci zovu “mali Milanović”, a koji se drznuo kandidirati za predsjednika zagrebačke organizacije i pobijediti njegovog pulena i bivšeg bandićevca Ivu Jelušića. S vremenom je i njih pacificirao, pa danas nisu u nemilosti. Milanoviću adut daju i predsjednički izbori 2009. Pobijedio je Ivo Josipović, ne samo kandidat SDP-a već i kandidat Milanovića osobno, i premda se njihovi odnosi nakon Josipovićeve pobjede ne mogu nazvati baš najsrdačnijima i najprijateljskijima, Milanović će javno uvijek dati podršku “svom predsjedniku”. Odlazak Ive Sanadera nekoliko mjeseci kasnije i početak odmotavanja korupcijske hobotnice u HDZ-u, pokazivali su da će izbori 2011. biti možda lakši nego što se očekivalo. Jadranka Kosor nije mogla popraviti aferama uništen HDZ, a Milanović, gotovo zadovoljan situacijom u stranci, bez glasnih kritičara, postaje sve sigurniji. Okružen svojim ljudima, Tomislavom Sauchom i Borisom Špremom te savjetnicom za medije Zinkom Bardić, nalazi novog prijatelja u Radimiru Čačiću, dogovara s njim predizbornu koaliciju. Ne obazirući se na pojedinačna nezadovoljstva u stranci, još jednom pokazuje da odluke želi donositi sam ili u najužem krugu osoba od povjerenja te da je svoju snagu spreman koristiti jednako protiv onih koji su mu se zamjerili kao i za podebljavanje svog osobnog uspjeha. No, svo to vrijeme Milanović ipak oko sebe drži podignut zid, tipičan za ljude koji su po svom habitusu usamljenici, okrenuti sebi i svojim ambicijama. U Saboru mu zamjeraju dociranje, izbjegavanje dogovora s Klubom zastupnika, soliranje u odlukama. U stranci tvrde da je sklon prijekim rješenjima i da sve doživljava na osobnoj razini. Javnost mu zamjera aroganciju i bahatost, komunikacijske vještine nisu mu jača strana, ne može igrati na šarm, vlastita majka mu je rekla da se na televiziji ne treba smijati, jer ispada ciničan. Izgledao je asocijalan, uvijek prije spreman srezati nego saslušati, često kao da je na rubu eksplozije. Na neki način je čak i uživao u tom imidžu, mislio je da ga on izdvaja od ostalih političara, ali ankete su pokazivale da nije bio prihvatljiv za “narodne mase”, a izbori su se približavali. Možda je shvatio da nije ni hrvatski Clinton, Blair ili Obama, da ne može zavesti ljude, da nema u sebi dovoljno topline da bi izazvao suzu ganuća ni dovoljno političkog erosa da bi stvorio masovne obožavatelje. I očito je morao donijeti ključnu odluku: promijeniti sebe bar naizgled dovoljno da postane prihvatljiviji. Jer, ono što je zacrtao više nije bilo samo u njegovim rukama, nije bilo pitanje marljivosti, upornosti i ambicije. Morao je naći put do naroda. I koliko god da su mu okolnosti (još jednom) išle na ruku - jer HDZ se raspada unutar sebe, a DORH preuzima ulogu kreatora javnog mnijenja i praktično vodi kampanju - na njemu je bio težak zadatak; pobijediti sebe da bi pobijedio na izborima. HDZ će vjerojatno izgubiti, ali može li on pobijediti?
Jurčić: On je politički pozer
I retorika se odjednom, gotovo preko noći, promijenila, a ankete su krenule uzlazno. Od dojučerašnjih mana počele su se praviti vrline. Čak i oni esdepeovci koje je povrijedio, sada ne žele reći niti jednu riječ protiv njega. Ni njegov svojedobni kritičar Dragan Kovačević danas nema ništa do lijepe riječi za Milanovića, a ni oni koji su izbačeni s lista ne rogobore javno. Sve njihove ocjene je sažeo Antun Vujić, rekavši da na političkoj sceni trenutno nema nikoga sposobnijeg. - Puno je bolji nego što je bio. Napredovao je i mislim da se sada bolje postavlja prema izazovima politike - kaže Vujić, ne želeći, međutim, kao ni Milanovićevi suradnici, predviđati koliko će doista biti efikasan kada se upusti u “kemijanje” i kompromise nužne za obnašanje vlasti u koalicijskoj mreži, osobito ovoj koja nosi i jake igrače poput Čačića iz HNS-a, ali i tvrdoglavog Linića iz njegove stranke. No, oni koji su otišli iz SDP-a zbog loših osobnih iskustava s Milanovićem i dalje ne vide to poboljšanje. Ljubo Jurčić tvrdi da “Milanović nema organizacijske sposobnosti bitne za timski rad”. - Te talente nije pokazivao dok sam bio u SDPu. Zapravo sam i otišao, jer se nismo nikada mogli dogovoriti što treba raditi. On je politički pozer - tvrdi Jurčić, uvjeren da ni Milanović ni njegova vlada neće napraviti ono što je najbitnije, jer “ne razumiju problem i nemaju rješenje pa preuzimaju postojeći loš model”. No predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar, čiju stranku mnogi vide u postizbornom savezu s Kukuriku koalicijom, premda smatra da ključne odluke neće donositi Milanović, nego Linić i Čačić, spreman je “dati šansu čovjeku koji se poduhvatio tog posla”. Očito, pobjedniku će se puno toga moći oprostiti i zaboraviti. Na dočeku izbornih rezultata u MSU-u Milanović se neće morati skrivati od novinara kao prije četiri godine i izbjegavati izjave. Dapače, mogao bi se naći u, za njega, prilično nelagodnoj situaciji da bude okružen prevelikim brojem onih koji od njega očekuju čudo. Ne samo da u pedeset dana spasi zemlju od samoubojstva, kako se sam izrazio, već i da pokaže zrelost, spremnost i za nastavak vođenja stranke i za timski rad unutar koalicije i za efikasno vođenje države. Milorad Pupovac iz SDSS- a, s kojim se Milanović doista ne trudi imati posebno dobre odnose, izbjegavajući otvoreno izjašnjavanje o politici prema toj srpskoj stranci nakon izbora, na njegova leđa stavlja težak teret. Po njemu Milanović ima veliku prednost pred drugima jer nema teret prošlosti, nema biografiju koja ga opterećuje, ali ima i veliku otežavajuću okolnost, a to je da bi vladu trebao voditi “u okolnostima u kojima neće biti velikog entuzijazma u narodu, koji bi ga neko vrijeme mogao štititi od nekih političkih iskušenja”. - Pred Milanovićem je mogućnost o kojoj će ovisiti njegova ukupna budućnost, a to je da okupi ljude s kojima će profilirati buduću hrvatsku politiku bez koje nema ni ekonomske ni socijalne politike. Ne znam hoće li uspjeti spasiti Hrvatsku od ekstrema poput grčkog i talijanskog, od stečaja politike i političkog života u koji Hrvatska pomalo ulazi. Ako to uspije, imat će prednost koju neće biti lako stići. On ima mogućnost da predstavi tim za novu politiku, a ne plan za novi dan. Hoće li je iskoristiti? Ne znam. Trenutno vidim elemente stare politike čija ograničenja vide i Europa i svijet - kaže Pupovac koji od Milanovića očekuje da se izdigne iznad “blejrizma” i “klintonizma”, koji su donijeli “berluskonizam” i “kerumizam”, te da potrošeni neoliberalni model, “koji je dominirao i SDP-om”, zamijeni novim socijalnim razvojem i politikom. - To je mogućnost koja je za Milanovića puno presudnija od rezultata 4. prosinca i tek tu ima šansu stvarno pobijediti - smatra Pupovac. Ništa manja očekivanja nemaju ni oni koji zastupaju grupacije koje će s njim, bude li premijer, morati surađivati zbog interesa onih koje zastupaju. Iz njihovih se odgovora, na pitanje može li Milanović učiniti ono što se očekuje, može prije svega čuti oprez. Moglo bi se reći da su mu spremni dati šansu, ali da još uvijek premalo znaju o njegovim sposobnostima, a da bi mu unaprijed dali povjerenje. Sindikati su najskeptičniji. Krešimir Sever iz Nezavisnih sindikata nije siguran, “s obzirom na odlike koje je pokazao, a to su taština i brzopleto reagiranje”, ima li Milanović snage “svojim autoritetom držati pod kontrolom autoritete” jakih ljudi iz svoje stranke.
Odgovornost prema narodu
- U današnjoj situaciji odlika pravog premijera mora biti da zna odabrati prave ljude za pojedina područja, snažne i sposobne ljude, da ne pati od taštine i kompleksa da su sposobniji od njega. Nisam siguran ni u njegovu odlučnost, a ni u dosljednost. Zbog čega, recimo, socijaldemokrati nisu na predizborno predstavljanje programa pozvali sindikate - pita Sever. Po njemu će ključni test za Milanovića kao lidera, ne samo kao predsjednika vlade, već i kao socijaldemokrata, biti da stvari okrene prema radnicima, a ne od radnika. - Čačić kao krupni kapitalist ne može drugačije nego navijati za kapital, ali pitanje je može li to Milanović nadzirati. Ako ne bude mogao, razočaranje ljudi će biti ogromno - tvrdi Sever. Njegov kolega Vilim Ribić iz Matice hrvatskih sindikata puno je oštriji. Po njemu Milanović “pokazuje puno volje za vladanjem, puno samopouzdanja i nekritički je samouvjeren da posjeduje apsolutna znanja”. - Nefleksibilan je i, kao i svi novaci, pretjerano se zanosi svojom ulogom. Mora znati ljude okupljati, ali je prečesto “nabrijan”, kako ga je ocijenio Mesić - kaže Ribić koji mu zamjera izostanak prave socijaldemokratske politike i smatra da “socijaldemokracija, na čelu s Milanovićem i Grčićem, pati od velike neoliberalne mane: profiti su privatni, a gubici društveni”. - Neka samo dirne u prava radnika u javnim službama. Imat će prosvjede tri mjeseca nakon izbora. Štrajkat ćemo protiv lažljive vlasti, protiv vlasti koja je iznevjerila predizborna obećanja - najavljuje Ribić. Neiskustvo mu donekle zamjeraju i poslodavci. Istina, puno su blaži od sindikalaca prema kojima Milanović i Čačić pokazuju snishodljivost, pa stoga ne čudi njihova reakcija prema tom dvojcu, ali su jednako zabrinuti može li Milanović opravdati povjerenje. - On je elokventan političar kojemu se može vjerovati - misli Vladimir Ferdelji iz CROMA-e, ali je evidentno da nema u svim područjima podjednako znanje. - Pitanje je koliko su i on, ali i njegovi suradnici, Čačić, Linić i Grčić, svjesni veličine problema. Ne vidim među njima nikoga tko je vodio tvornicu ili proizvodnju. Ako budu spremni na radikalne promjene u svim područjima, polučit će uspjeh. Ako budu vodili državu po principu ne talasaj, nema uspjeha - kaže Ferdelji, a bez straha nije ni Ivan Ergović iz HUP-a: - Dolazak nove Vlade i novog premijera bez obzira na stranačku pripadnost uvijek sa sobom donosi određenu neizvjesnost. Preuzimaju se nove uloge i nove odgovornosti i teško je za bilo koga unaprijed reći koliko dobro će se snaći u novoj ulozi - kaže, naglašavajući da je svaki vođa tima, pa i premijer, zapravo jak onoliko koliko je jak njegov tim i koliko taj tim dobro funkcionira kao cjelina. - Politika je bila jedini meni vidljiv način da se utječe na društvo i da ga se mijenja nabolje. To može zvučati kao 12. teza o Feuerbachu, ali činjenica je da one druge, podzemne i kanalske varijante tek s vremenom spoznajete - odgovorio je Milanović 2007. na pitanje zašto se odlučio baviti politikom. U međuvremenu je imao priliku iskusiti što znači politički poraz i koliko važne nekada mogu biti te kanalske varijante. Slažući kadrovsku križaljku, iako će on uvijek reći da je to posljedica demokratskih procesa u SDP-u, a ne njegovih osobnih preferencija, razočarao je dio mlađih kadrova u SDP-u koji su očekivali svoja mjesta. Brzo je uvidio da će mu iskusniji biti korisniji i nije se puno dvoumio. Dio mladih naprosto je odrezao. U “miraz” je dobio Vesnu Pusić, Čačića, Hrelju i Jakovčića, koji imaju svoje predodžbe o vladi, vlasti i politici i nema sumnje da će s njima morati naći zajednički jezik ako želi zadržati zajednički teritorij - vlast. Tek će prve sjednice vlade, prvi aktualni satovi u parlamentu, prva Vijeća nacionalne sigurnosti s predsjednikom Josipovićem i prve obrane politika, koje sigurno neće naići na unisono odobravanje, znajući kakvu opoziciju dobiva i što o političarima misli narod, pokazati je li Milanović doista dorastao premijerskom mjestu. Imala je Hrvatska u svojoj kratkoj povijesti svakakve premijere, ali složenost situacije u kojoj bi Milanović mogao dobiti tu funkciju, ne nosi samo (pre)velika očekivanja naroda od Milanovića, već i veliku odgovornost Milanovića prema narodu. Činjenica da su i nakon par godina u političkom životu njegove stvarne sposobnosti i dalje nepoznanica čini situaciju samo težom.