Izdanje:
Da nisam politički korektan napisao bih da su prošle subote u Arenu trebali, kako se to nekada radilo, pustiti lavove, a ne samo one vjeverice što su podanički visile s broša Sanaderove Prve Pratilje i oktroirane nam premijerke. Da nisam politički korektan napisao bih i da bi bilo pristojno da nas spomenuta gospođa poštedi i napokon ode s mjesta kojem nije dorasla. Da nisam politički korektan napisao bih i da premijerska alternacija koja nam se sprema i trenutno predvodi opoziciju, pokazuje toliki neskriveni prezir prema poslu kojim se bavi da to ne može završiti dobro po državu, ako preuzme njeno kormilo. Da nisam toliko politički korektan zatražio bih i da “Drumskom Ratniku” iz HNS-a napokon oduzmu dozvolu. Barem vozačku. Da nisam politički korektan napisao bih i da bi hrvatskoj desnici bilo najpametnije za vođu izabrati onu prostitutku koja se nedavno hvalila kako ni mrtva ne želi imati ništa od Srba u sebi. Vjerojatno ni Daniela Srba. Ali ja jesam politički korektan i sve to neću napisati, jer to ne bi bilo dobro odgojeno, niti isplativo u kontekstu da se ne treba zanositi nad istinama koje nam se čine ispravnim. Istina postoji samo u kontekstu prevladavajućeg tumačenja i ako vam netko kaže „ovo je istina“, želi vam zapravo reći „isplatit će ti se misliti ovako“. Zato s indignacijom odbijam ranija razmišljanja... Tu sam zastao, jer uvukla se malešna dilema što bi zapravo trebalo izazivati gađenje; istine koje se čine ispravnim ili istine koje se čine isplativim? Da se ne bismo morali zamarati prvima, a da bismo vlastitom želucu opravdali druge, izmislili smo divni pojam političke korektnosti, paravan kojim skrivamo da smo zapravo – pizde. Netko je napisao da ono „što kod naših starih cijenimo kao mudrost, nije ništa drugo nego paničan strah od akcije“. Kod Hrvata taj se paničan strah širi i na objektivno suočavanje sa životom, pa lako skliznemo u izbjegavanje merituma. Skretat ćemo pogled, miriti se s porazima, pristajati na lošije. I nećemo o tome javno govoriti. Ne bi bilo politički korektno. U Eseferjotu se u zatvor moglo otići zbog vica i možda tu leži početak male škole političke korektnosti. Ipak, zar nam je time napravljena potpuna mozgovna vazektomija i sada, ovako bezidejno podvezani, puštamo da nam se stvari samo događaju. Odgoj u tom kontekstu ne znači ništa drugo nego dresuru u kojoj vas navikavaju da na pucanj biča trčite u krug, ali da za to i ne morate dobiti kocku šećera. Sami smo pristali da nam se budućnost kroji na opskurnim skupovima na kojima iz mraka odjekuju urlici lažnog ushita. I jedino sa čime se slažem s Prvom Pratiljom jest da nam više nitko drugi nije kriv za jad koji živimo; nisu krivi ni Pešta, ni Beč, ni Beograd. Za sve su krivi domaći izdajnici.