Izdanje:
Nelofer Pazira, afganistansko-kanadska novinarka, književnica, glumica i redateljica pobjegla je 1989. godine kao šesnaestogodišnja djevojka iz rodnog Afganistana u kojem je bjesnio rat. Najprije su stigli u Pakistan, a potom je njen otac, uvaženi kabulski liječnik, uspio dobiti politički azil u Kanadi. Obitelj se dobro snašla u novom svijetu, a Pazira se još kao mlada djevojka angažirala, prije svega na pojašnjavanju istine o stradanjima u Afganistanu. Ovog tjedna u Zagrebu je promovirala svoj igrani prvijenac - film “Nečasni čin”. Film govori o djevojci Meni koju je njen zaručnik prisiljen ubiti samo zato što se družila s kanadskom filmskom ekipom koja je došla snimati u njeno zabačeno selo.
Učinio je to da spasi čast obitelji, a sami Kanađani nikada nisu saznali što se dogodilo, jer su već napustili selo. S redateljicom Pazirom razgovarali smo u prostorijama kina Europa s kojim je bila oduševljena, rekavši da su takva svetišta filma postala iznimno rijetka. “Nečasni čin” je snimljen prema istinitom događaju. Prije sedam godina prijatelj joj je ispričao da je glumicu njegova kratkog filma poslije snimanja ubio suprug. - Nije niti našu glavnu glumicu otac rado pustio da otputuje do afganistansko-tadžikistanske granice gdje smo snimali - objašnjava. Mladu glumicu Marinu Goldbahari otkrio je režiser Sadiq Barmak kada je s 13 godina prosila na ulicama Kabula. Dao joj je glavnu ulogu u filmu “Osama” 2003. iako je mala Tadžikinja bila nepismena. Zaradu je dala roditeljima da si kupe kuću u sirotinjskom dijelu Kabula. - Jednom kada nastupe na filmu, društvo ih označi kao loše žene - objašnjava Pazira.
Prokletstvo kandahara
Ona sama postala je slavna nakon uloge u filmu Kandahar, kojeg je iranski redatelj Mohsen Makhmalbafa snimio prema njenoj osobnoj priči izbjeglice koja ima udoban život u Kanadi, ali se vraća u Afganistan ne bi li spriječila samoubojstvo svoje bliske prijateljice Dyane. Na put se otisnula bez previše razmišljanja, možda, kako kaže, zbog osjećaja krivnje. Nije uspjela prevariti talibanski režim i uvući se u Afganistan. Prijateljica se u dobi od dvadeset i nešto ubila. - Bila je primorana boraviti u kući i počela je gubiti nadu. Puno je Afganistanki u to vrijeme počinilo samoubojstvo.
Nije bilo lako preživjeti prvo sovjetsku okupaciju, pa građanski rat u kojem je uništen Kabul i razum njegovih stanovnika te naposljetku dočekati talibane - objašnjava. Film Kandahar prikazan je u Cannesu. A onda se zbio 11. rujan i cijela situacija se preokrenula. Odjednom su svi na zemljopisnoj karti otkrili daleku azijsku zemlju, a predsjednik George Bush izjavio je kako o Afganistanu uči iz filma Kandahar. Potom je pokrenuo napad na tu zemlju. Kako se osjećala kada se njena intimna drama odjednom našla na vrhu nečije političke agende? - Film smo i radili da bi privukli pažnju na milijune gladnih i talibane koji su kontrolirali 90 posto zemlje, a postajali su sve kreativniji u pronalaženju načina za mučenje ljudi. Željela sam svoje zapadno obrazovanje iskoristiti za nešto pozitivno.
Ali pod privlačenjem pažnje nisam mislila na vojsku. Dogodio se 11. rujna i odjednom sam se počela pojavljivati na press konferencijama punim novinara. Ljudi me više nisu ispitivali o Kandaharu filmu, već o Kandaharu gradu. Sve je postalo vrlo sklisko. Jednom sam u Italiji gledala kako se slike iz mog filma koriste za argumentiranje u prilog rata, a ja sam se ratu protivila. Međutim, kad je neki proizvod gotov, iako mrzim misliti o filmu kao proizvodu, duh je izašao iz boce i ne možete ga više kontrolirati. Najbolje što možete, a što sam ja punu godinu radila, bilo je objašnjavati.
Putovala sam na 23 festivala, kolabirala na kraju, ali nisam odbila nijedan intervju samo da bih stvari stavila u pravi kontekst. Ukupno gledajući, nije mi žao što smo to snimili. Nadam se da je netko zastao i sjetio se: mi smo to društvo militarizirali za vrijeme hladnog rata, a onda ga prepustili samom sebi. Afganistan su stalno demonizirali i povezivali s Bin Ladenom. Bila sam u Jalalabadu kad je Bin Laden ubijen. Afganistanci su slavili. Ne zato što je Bin Laden ubijen nego zato što nije pronađen u Afganistanu, već u Pakistanu. Nelofer Pazira još je u Afganistanu stigla biti “politički aktivna”. Otac joj je bio socijaldemokrat stalno na piku komunističkih sovjetskih vlasti.
Šokirali je mudžahedini u Pakistanu
- Bila sam vrlo mlada kad je moj otac završio u zatvoru i to je u meni ugradilo negativan stav o ljudima na vlasti. U to su vrijeme mudžahedinske grupe radile na mobilizaciji mladih, žena. Pridružila sam se jednoj organizaciji mladih muslimana. Borili smo se protiv Rusa i njihovih tenkova. Često kažem ljudima u NATO-u: “Ma dajte, neće ljudi u selu kod Kandahara kada vas vide pomisliti kako su tu nekada prolazili komunistički tenkovi, a sada prolaze tenkovi demokracije”. Za obične ljude tenk je tenk, pogotovo ako je nešto uništio uz put. Za mene su oni bili Rusi koji su došli uništiti našu kulturu i bio je dobar osjećaj baciti nešto na tenk. Bilo je to vrlo naivno.
Tek kad smo iz Kabula pobjegli u Pakistan ja sam vidjela pravo lice mudžahedina i upoznala njihove zabrane za žene oko trivijalnih stvari koje nisu postojale u našem životu u Kabulu - oko toga kako se netko oblači. To me šokiralo. U glavnom gradu Afganistana pod Sovjetima se nije smjelo slobodno misliti, ali nikoga nije bilo briga kako se tko oblači. Tek sam u Pakistanu konstatirala: Ja sam bila spremna umrijeti za ove dečke, a oni bi, umjesto da to cijene, naprosto rekli - Ženo ti ostaješ u kući! Po dolasku u Kanadu Nelofer je bila usamljena. Nije, kako kaže, razumjela te ljude koji su živjeli u svojim čistim i udobnim domovima i kojima je glavna preokupacija bila koje pivo popiti u petak navečer, a na ostatak svijeta uopće nisu obraćali pažnju.
Svoju je “bazu” pronašla tek na fakultetu gdje se počela družiti sa starijim studentima koji su došli iz različitih kultura i s kojima je vodila duge političke debate, razmjenjivala knjige i putovala po konferencijama na kojima se raspravljalo o ljudskim pravima, povijesti, politici. Odlučila se za novinarstvo i danas je suradnica nekoliko kanadskih i međunarodnih medija. Napisala je knjigu o svom odrastanju u Afganistanu, a jedno je vrijeme bila i predsjednica kanadskog PEN-a. Kaže da u Kanadi niti jednog trenutka nije naišla na odbojnost zato što je Afganistanka, što vjerojatno ne bi bio isto da je završila u SAD-u. U Virginiji ima rođaku koja je nakon 11. rujna svojoj djeci na školske torbe stavljala američke zastavice da se ne bi dovodio u pitanje njihov patriotizam.
Koliko su ljudi u međuvremenu naučili o Afganistanu? Ne barata li se uvijek istim klišejima? - Ne možete ljudima ubrizgati shvaćanje o nekoj zemlji. Ne možete reducirati vrlo kompleksna društva u jednu priču, ali s filmom, odnosno umjetnošću, možete stići najbliže što se može da bi, razgrtanjem bar jednog sloja, ljudima nešto dočarali. Često sam kritična prema zapadnim medijima koji prenose reduciranu stvarnost. Mediji su vrlo limitirani, prvenstveno u vremenu kojeg daju za neku priču. Kratki isječci postaju norma, a onda ta norma postaje naše shvaćanje neke stvari ili mjesta - kaže. Ljudi u Europi koji imaju ratna iskustva puno lakše nalaze poveznice s drugim, sličnim pričama. - Dok sam se vozila iz Beograda prema Zagrebu vozač mi je pričao kako je on sam pola Hrvat, pola Srbin te kako je njegov otac emigrirao u Njemačku. U njegovoj priči ja sam vidjela svog oca. Postoje dvije stvari vezane uz Sjevernu Ameriku koje me “ubijaju”, a to su njihova naivnost i apatija. Mislim da je 11. rujan to promijenio do neke mjere. Ljudi su se prestrašili i shvatili da postoji i drugi svijet izvan Amerike, pogotovo nakon tragičnih iskustva koja je njihova vojska doživjela u Iraku, kao i u Afganistanu.
Afganistanci i Youtube
- Još uvijek gajim nade za Afganistan. Više od polovice stanovnika zemlje je ispod 30 godina starosti, vole gledati televiziju, vole producirati muzičke video spotove kojima pune YouTube. Vide kako se živi na Zapadu i to i oni žele. Zato što misle da zaslužuju bolje i spremni su raditi da to postignu, čini mi se da postoji nada da će društvo naći neku svoju ravnotežu. Ako nestane relativni mir i talibani se vrate sve će se zaustaviti - upozorava Pazira. Kao ilustraciju navodi da se u zemlji razvila široka mreža radio i televizijskih stanica na kojima rade mladi entuzijastični novinari, većinom žene.
Pola vremena idu u školu (jer im je to u vrijeme talibana bilo zabranjeno), a pola rade. Draži im je radio nego televizija jer tako izbjegavaju dileme oko pokrivanja lica. Putuju u ruralne dijelove i bave se stvarima koje su donedavno bile zabranjene, poput otvaranja tema silovanja, objašnjava. Žene u Kabulu se strašno boje povratka talibana, a mnoge se osjećaju i osobno izdanima. To su žene koje su stavljale lica na predizborne plakate ili se priključile policiji jer su vjerovale međunarodnoj zajednici. Ostaviti ih na milost i nemilost talibana bila bi potpuna katastrofa - zaključuje Nelofer Pazira.