Izdanje:
Tko je David Guetta?“, upitao sam svog dvanaestogodišnjeg sina koji je slavodobitno najavio da će otići na Guettin koncert. Moj me sin pogledao kao da sam potpuni idiot, odgovarajući: “Tko je tvoj Mozart? Guglaj Mozarta, dobit ćeš 5 milijuna rezultata, guglaj Guettu, dobit ćeš 20 milijuna!” Guglao sam Guettu i otkrio da je on zapravo nešto poput današnjih kustosa umjetnosti: on nije tek običan DJ, već “aktivni” DJ koji ne samo da odabire već i miksa i komponira glazbu koju pušta, poput kustosa koji više ne odabiru neko djelo za izložbu već često i neposredno sudjeluju u njegovoj kreaciji, objašnjavajući umjetnicima što žele. A isto vrijedi za Davida Simona, neku vrstu kustosa mnogobrojnih redatelja i scenarista (uključujući Agnieszku Holland) koji su surađivali na “Žici”.
Razlozi nisu jednostavni i samo komercijalni; to je ujedno početni oblik jednog novog kolektivnog procesa kreacije. Čini se kao da je hegelijanski Weltgeist nedavno uspješno iz kinematografije prešao u TV-serije, premda je još uvijek u potrazi za svojom formom: unutrašnji Gestalt “Žice” nije onaj serije – sam Simon je “Žicu” usporedio sa filmom od šezdeset i šest sati. Nadalje, “Žica” nije samo rezultat kolektivnog kreativnog procesa, već nešto više: pravi pravnici, narkomani, policajci, itd., igraju sami sebe; čak su i imena likova spojevi imena stvarnih ljudi iz Baltimorea (Stringer Bell je spoj dvaju zbiljskih baltimorskih dilera, Stringera Reeda i Rolanda Bella). “Žica” stoga pruža neku vrstu kolektivnog samo-predstavljanja grada, poput grčke tragedije u kojoj je polis kolektivno uprizorivao svoje iskustvo. Ako je, dakle, “Žica” slučaj TV-realizma, onda se ne radi toliko o objektivnom realizmu (realističnoj prezentaciji nekog društvenog miljea), već prije o subjektivnom realizmu, tj. filmu koji je određen sasvim specifičnim i zbiljskim društvenim jedinstvom. Na tu činjenicu upućuje ključna scena u “Žici” čija je funkcija upravo markiranje distance od svakog sirovog realizma, poznata “jebena” istraga u I/4. U praznom suterenskom stanu u kojem je prije šest mjeseci došlo do ubojstva, McNulty i Bunk, uz pratnju tihog kućepazitelja, pokušavaju rekonstruirati kako se to točno dogodilo i jedina riječ koju izgovore tijekom tog posla su varijacije riječi “jebote” – oni to učine 38 puta u nizu, na različite načine – a psovka označava sve, od mrzovoljne dosade do ushićenog trijumfa, od boli ili razočarenja ili šoka zbog užasa jezovitog ubojstva do ugodnog iznenađenja, sve dok svoj vrhunac ne dosegne u autorefleksivnoj reduplikaciji “jebemti jebote”. Da bismo to dokazali, dovoljno je zamisliti scenu u kojoj je svako “jebote” zamijenjeno nekom “normalnijom” frazom (“Opet, još jedna fotografija!”, “Au, boli!”, “Sada sam shvatio!”, itd.)…
Ta scena djeluje na više razina: (1) ona koristi zabranjenu riječ na nesatelitskim TV-kanalima; (2) ona služi kao točka zavađanja (nakon sati i sati “ozbiljnih” tema, njezina je funkcija da bude točka na kojoj se tipični gledatelj zaljubljuje u “Žicu”); (3) čista falička šala koja markira distancu od ozbiljne socijal-realističke drame. Stoga, iznova, s kakvim realizmom ovdje imamo posla? Započnimo s nazivom serije – “Žica” ima različite konotacije (hodanje po žici, i, dakako, omotan žicom, tj. ozvučen), ali glavna konotacija je jasna: “Naslov se odnosi na jednu gotovu imaginarnu ali neokrnjenu razliku između dvije Amerika”, onih koji su uključeni u Američki san i onih koji su napušteni. Sadržaj “Žice” je, ukratko, klasna borba, realno našeg doba, uključujući sve kulturalne posljedice koje proizlaze iz toga. Kao što kaže Fredric Jameson, “Ovdje, dakle, u neposrednoj blizini imamo dvije kulture koje supostoje bez doticaja i bez interakcije, čak i bez znanja jedne o drugoj: poput Harlema i ostatka Manhattana, poput Zapadne obale i izraelskih gradova koji su nekoć bili njezin dio a sada su samo nekoliko kilometara udaljeni”. Te su dvije kulture razdvojene samim temeljnim načinom odnosa prema realnom: jedna simbolizira užas direktne ovisnosti i konzumerizma, dok je u drugoj stvarnost pažljivo uprizorena. Na horizontu čak možemo vidjeti obrise bogatih kao jedne nove biološke rase, sigurnih od bolesti i unaprijeđenih genetskim intervencijama i kloniranjem, dok se iste tehnologije koriste za kontrolu siromašnih.
Ekonomija droge
Simon je prilično jasan o konkretnoj povijesnoj pozadini te radikalne razlike: “Mi se pretvaramo da vodimo rat protiv droga, ali u stvarnosti mi naprosto brutaliziramo i dehumaniziramo jednu urbanu podklasu koju više ne trebamo kao radnu snagu. ‘Žica’ nije priča o Americi, već o Americi koja je napuštena. Rat drogama je sada rat nad potklasom. To je sve što je on. Nema drugog značenja”. Ta tmurna opća slika pruža pozadinu za Simonovo fatalističko shvaćanje svijeta: on je priznao da je “Žica” trebala biti grčka tragedija ali u kojoj institucije poput policijske stanice ili školskog sustava preuzimaju mjesto bogova – oni su besmrtne snage koje se igraju s moralom i ravnodušno ga razaraju: “Žica je grčka tragedija u kojoj su postmoderne institucije na mjestu bogova s Olimpa. To su policijska stanica, ili ekonomija droge, ili političke strukture, ili školska administracija, ili makroekonomske snage koje pokreću munje i pogađaju ljude u dupe bez ikakvog poštenog razloga”. Može nam se pričiniti da postoji dvosmislenost u točnom statusu tih “bogova s Olimpa” u današnjim društvima: je li to kapitalistički tržišni sustav kao takav (zbog kojeg nestaje radnička klasa) ili su to državne institucije? Neki su kritičari čak ponudili čitanje “Žice” kao liberalne kritike birokratskog otuđenja/ neefikasnosti. Istina je da temeljno (i često opisivano) svojstvo državne birokracije reproducira samo sebe, a umjesto da rješava probleme često ih sama stvara kako bi opravdala svoje postojanje – prisjetimo se poznate scene iz Brazila Terryja Gilliama u kojem glavnog junaka, čija se elektronička žica u zidu pokvari, tajno posjećuje ilegalni električar (Robert de Niro), čiji se zločin sastoji naprosto u tome što popravi kvar.
Najveća prijetnja birokraciji, najveća urota protiv njezinog poretka, bila bi grupa koja doista rješava probleme s kojima se navodno bori sama ta birokracija (poput urote McNultyjeve grupe koja doista nastoji slomiti dilersku bandu). Ali ne vrijedi li isto i za kapitalizam kao takav? Njegov krajnji cilj također nije da zadovolji potrebe, već da stvori nove potrebe koje će omogućiti njegovu neprestanu i proširujuću reprodukciju. Već je Marx formulirao tu ideju arbitrarne i anonimne moći tržišta kao moderne verzije antičke Sudbine. Naslov jednog eseja o “Žici” koji glasi “Grčki bogovi u Baltimoreu” stoga je posve prikladan: antički bogovi su natrag! Drugim riječima, nije li “Žica” realistični antipod nedavnim holivudskim blockbusterima u kojima se neki antički bog ili polubog (Perzej u Percy Jackson, Thor u Thoru) nađe u tijelu zbunjenog američkog tinejdžera? Kako se to božansko prisustvo osjeća u “Žici”? Pripovijedajući priču o tome kako Sudbina utječe na pojedince i kako ih nadvladava, “Žica” se razvija sustavno, a svaka nova sezona čini korak dalje u istraživanju: sezona 1 prikazuje sukob, tj., dilere protiv policije; sezona 2 se vraća na pravi uzrok: nestanak radničke klase; sezona 3 se bavi s policijom i političkim strategijama da se razriješi problem i njihovim neuspjehom; sezona 4 pokazuje zašto obrazovanje (nezaposlene crnačke mladeži) također nije dostatno, i, konačno, sezona 5 usredotočuje se na ulogu medija: zašto šira javnost nije čak ni adekvatno informirana o pravom razmjeru problema.
Kao što je istaknuo Jameson, glavna procedura “Žice” nije da se ograniči samo na sirovu stvarnost, već da prikaže utopijske snove kao dio teksture svijeta, kao onoga što je konstitutivno samoj toj stvarnosti – ovdje su njezine glavne verzije: – u sezoni II, Frank Sobotka koristi novac da bi izgradio svoje vlastite kontakte, u svrhu velikog projekta, a to je ponovna izgradnja i revitalizacija luke Baltimoera: “On razumije povijest i zna da radnički pokret i čitavo društvo organizirano oko njega ne može nastaviti postojati ako se luka ne vrati. To je onda njegov Utopijski projekt, utopijski čak i u stereotipnom smislu da predstavlja nepraktičnu i nevjerojatnu povijest koja se nikada više neće vratiti na taj način, te će na kraju, kao jalov san, uništiti i njega i njegovu obitelj.” – ponovo u sezoni II, D’Angelo je sve sumnjičaviji spram tržišta drogom. Kada nevinog svjedoka Williama Ganta pronađu mrtvog, D’Angelo je potresen, pretpostavljajući da je to učinio njegov ujak Avon kao osvetu za Gantovo svjedočenje.
McNulty i Bunk dovedu D’Angela na ispitivanje i prevare ga da napiše pismo isprike Gantovoj obitelji (putem divne manipulacije nalik na Larsa von Triera, oni mu fotografiju s uredskog stola nekog drugog policajca s dva dječaka podmetnu kao fotografiju Gantovih sinova koji su sada ostali bez oca). Tada dolazi mafijaški odvjetnik koji ga uspije zaustaviti da napiše išta inkriminirajuće i on je pušten. Kasnije, kada je ponovo uhićen, D’Angelo odluči svjedočiti protiv ujakove organizacije, no posjet njegove majke uvjeri ga u dužnost koju ima spram obitelji, i on opet odustane. Zbog tog odbijanja da surađuje, osuđen je na 20 godina zatvora. Ne vjeruje li majka koja D’Angela uvjerava da ne svjedoči također u obiteljsku utopiju? – u sezoni III, bojnik Colvin provodi novi eksperiment: bez znanja njegovih nadređenih, on praktički legalizira drogu u zapadnom Baltimoreu, stvarajući mini-Amsterdam, nazvan “Hamsterdam”, u kojem svi lokalni dileri smiju otvoriti dućan. Konsolidirajući dilanje drogom, za koje zna da ga ionako ne može zaustaviti, Colvin eliminira svakodnevne terenske sukobe koji dižu broj ubojstava i tako dramatično poboljša uvjete života u toj četvrti. U četvrti koje su nekoć bile terorizirane sada se vraća mir, a njegove policijske patrole, sada bez automobila i beskonačnih ganjanja dilera, vraćaju se pravom policijskom poslu, terenskom radu, upoznavajući ljude kojima služe. (Pravi model ovdje je Zürich, a ne Amsterdam, gdje je 1980-ih park iza glavne željezničke stanice proglašen slobodnom zonom. A postojao je sličan eksperiment i u samom Baltimoreu prije nekog desetljeća.) – Također u sezoni III, samo se prijateljstvo prikazuje kao utopija.
Avon i Stringer se međusobno izdaju, ali neposredno prije Stringerove smrti, oni se nalaze na posljednjem piću u Avonovom stambenom bloku blizu luke, prisjećajući se prošlosti i ponašajući se kao da je njihovo staro prijateljstvo nedirnuto, premda je svaki izdao onog drugog. To nije naprosto laž ili licemjere, već iskrena želja kako su stvari trebale biti – ili kao što je to rekao John le Carre u Savršenom špijunu: “Izdaja se može dogoditi jedino ako voliš”. – Plus, u sezoni IV, usredotočenoj na obrazovanje, Utopija se može naći u Pryzbylewskijevim eksperimentima u razredu s računalima i njegovoj nepriznavanja sustava evaluacije ispita koji su nametnuli država i federalne političke jedinice. A nije li i sam Stringer Bell utopijska figura: čisti tehnokrat zločina, stremeći da sublimira zločine u čisti biznis? Dvosmislenost koja se krije iza ovoga je sljedeća: ako su te utopije dio stvarnosti, ono zbog čega se svijet okreće, jesmo li onda onkraj dobra i zla?
U DVD-komentaru, Simon upućuje u tom smjeru: “Žica se ne zanima za Dobro i Zlo, ona se zanima za ekonomiju, sociologiju i politiku”. Jameson također olako prelazi preko dobra i zla, te jednostavno odbacuje “staromodnu etičku razliku između dobra i zla. Na drugom sam mjestu pisao protiv tog binarnog sustava: Nietzsche je vjerojatno bio jedini pravi prorok koji je pokazao da je ujedno posljedica drugosti koje želi proizvesti – dobri smo mi i ljudi poput nas, a zlo su drugi ljudi u njihovoj radikalnoj različitosti od nas (i svega ostalog). Ali današnje društvo je ono iz kojeg, iz svih mogućih razloga (i vjerojatno dobrih), razlika nestaje, a s njome i samo zlo”.
Bog poput nas
Pa ipak, ta formula izgleda suviše jednostavno. Ako s rezervom uzmemo predmoderno (čak i pretkršćansko) poistovjećenje Boga s ljudima poput nas (a što je s ljubavi prema neprijatelju- bližnjem?), nije li odgovarajući etički fokus “Žice” upravo problem etičkog čina: što (relativno) iskreni pojedinac može učiniti u današnjim uvjetima? Da to kažemo u terminima Alaina Badioua, ti uvjeti – prije jednog desetljeća, kada je “Žica” još bila u izradi – bili su definitivno ne-događajni: na horizontu nije bilo potencijala za radikalni emancipacijski pokret. “Žica” predstavlja čitav splet “tipova (relativne) iskrenosti”, što učiniti u takvim uvjetima, od McNultyja i Colvina sve do Cedrica Danielsa koji, sa svom njegovom spremnošću za kompromis, postavlja određenu granicu (on se odbija baviti statistikom). Ključna je točka da svi ti pokušaju moraju prekršiti Zakon na jedan ili drugi način. Na primjer, sjetimo se kako McNulty uspješno manipulira činjenicom da je “zločin u masovnoj kulturi sveden na dvije usamljene kategorije zla: te dvije reprezentacije onog istinski asocijalnog su, s jedne strane, serijski ubojice, i, s druge, teroristi (većinom religijskog uvjerenja, pošto se etničko porijeklo identificira s religijom a sekularni politički protagonisti poput komunista i anarhista više ne postoje).” (Jameson) McNulty odlučuje osigurati novce za istragu Marla Stanfielda (novog mafijaša nakon što je Avon pao) tako što stvara iluziju serijskog ubojice koji će privući pažnju medija za policijsku stanicu: on se upliće u poprišta zločina i falsificira dokumente kao dio svog plana.
Međutim, osnovna je pouka ovdje da individualni činovi nisu dovoljni: potrebno je otići korak dalje, onkraj individualnog junaka, na kolektivni čin koji, u našim uvjetima, mora izgledati kao urota: “Osamljeni privatni detektiv ili posvećeni policijski službenik pruža poznati zaplet koji nas vraća na romantične junake i pobunjenike (počevši s, pretpostavljam, Miltonovim Sotonom). Ovdje, u tom sve društvenijem i kolektivnijem povijesnom prostoru, polako postaje jasno da istinski revolt i otpor moraju preuzeti formu urotničke grupe, pravog kolektiva. Ovdje Jimmjev vlastiti revolt (nepoštivanje autoriteta, alkoholizam, seksualna nevjera, zajedno s njegovim neizbrisivim idealizmom) susreće neočekivani niz drugova i su-urotnika – policajku koja je lezbijka, par pametnih ali nepotkupljivih policajaca, poručnika s tajnom u prošlosti ali s uvjerenjem da jedino taj nevjerojatni pothvat može dovesti do njegova unaprjeđenja, tupoglavog nepotističkog službenika koji ima izuzetan dar za brojeve, različite sudske pomoćnike, i konačno mirnog i skromnog snalažljivca”. (Jameson) Nije li ova grupa neka vrsta protokomunističke grupe urotnika, ili grupe ekscentrika poput one iz Dickensovih romana ili Caprinih filmova? Nije li oronuli podrumski ured koji im je dala policijska središnjica verzija ilegalnog urotničkog mjesta? Ovdje svoju neočekivanu potvrdu dobiva poznala formula G. K. Chestertona o zakonu koji je i sam “najveća i najodvažnija među svim urotama”. A u ovu grupu ekscentrika trebalo bi se uključiti i njihovog neformalnog vanjskog člana Omara Littlea koji dolazi s druge strane podjele između zakona i zločina: Omarov moto može biti shvaćen kao preokretanje Brechtova mota iz Opere za tri groša: što je osnivanje banke (kao legalnog djela) u usporedbi s pljačkom banke?
Omar Little treba biti 44 svrstan u isti niz kao i junak Dextera, serije koja je krenula 1. listopada 2006. Dexter je forenzičar pri policiji Miamija koji je po noći serijski ubojica. S tri godine ostao je bez roditelja, a posvojio ga je policajac Harry Morgan. Nakon što otkrije ubilačke sklonosti mladoga Dexter i kako bi ga odvratio da ubija nevine ljude, Harry ga počinje učiti “Kodu”: Dexterove žrtve moraju i same biti ubojice koje su ubile nekoga bez opravdanog razloga i koje će to vjerojatno ponoviti. Baš kao i Dexter, Omar je također savršeni policajac koji nosi masku svoje suprotnosti (serijskog ubojice) – njegov je kod jednostavan i pragmatičan: nemoj ubiti ljude koji nemaju moć da narede ubojstva drugih. Ali ključna figura u grupi urotnika je Lester Freamon – Jameson je u pravu kada kaže da je “genij Lestera Freamona ne samo da rješava probleme na ingeniozan način, već i da neke rješavanje zagonetke i detektivski interes pretvara u fascinaciju s konstrukcijom i rješavanjem nekog fizičkog ili inženjerskog problema – drugim riječima, on je mnogo bliže ručnom radu nego apstraktnoj dedukciji.
Doista, kada ga prvi put otkriju i pozovu da se pridruži specijalnom istraživačkom timu, Freamon je zapravo nezaposleni službenik koji svoje slobodno vrijeme provodi tako što izrađuje minijaturne kopije antičkog namještaja (za prodaju): to je metafora potrošene ljudske inteligencije i produktivnosti a njezino – uspješno, u ovom slučaju – preusmjeravanje u mnogo trivijalne aktivnosti”. Lester Freamon je najbolji predstavnik “beskorisnog znanja” – on je intelektualac među urotnicima, ne stručnjak i kao takav je uspješan u predlaganju rješenja za prave probleme. I što onda ta grupa može učiniti? Jesu li i oni zarobljeni u tragičnom poročnom krugu u kojem i njihov otpor pridonosi reprodukciji sustava? Trebali bismo imati na umu da postoji ključna razlika između grčke tragedije i univerzuma “Žice” – sam Simon govori o “grčkoj tragediji za novi milenij”: “Budući da se većina televizije bavi pružanjem katarze i otkupljenja i trijumfa karaktera, drama u kojoj postmoderne institucije iskorištavaju individualnost i moral i pravdu izgleda drugačije, barem tako mislim”. U vrhunskoj katarzi grčke tragedije junak se susreće sa svojom istinom i zadobiva sublimnu veličinu u samom svom padu, dok u “Žici”, veliki Drugi odnosno Sudbina vlada na drugačiji način – sustav (ne život) naprosto ide dalje, bez katarzičnog vrhunca. (John Stewart je jednom primijetio da zamišlja kako, nakon što je izabran, svaki američki predsjednik susreće 5 osoba za koje nikada prije nije čuo, a koje mu objašnjavaju kako stvari doista funkcioniraju u SAD-u).
Locirana žudnja
Lako je razabrati narativnu posljedicu tog pomaka s antičke tragedije na suvremenu tragediju: odsustvo narativnog završetka i katarzičnog vrhunca; ovdje Dickensov melodramatski dobročinitelj doživljava neuspjeh, itd. Bill Moyers je rekao da mu je “jednoga dana, kada je gledao ‘Žicu’, sinulo: Dickens se vratio i njegovo je ime David Simon”. Međutim, ono što nedostaje u “Žici” upravo je Dickensova melodrama s posljednjom minutom intervencije dobročinitelja. Ova TV-serija kao forma svoje opravdanje pronalazi upravo u tom pomaku: nikada ne dospijevamo do konačnog zaključka, ne samo stoga što nikada ne otkrivamo krivca i zato što uvijek postoji novi zaplet iza zapleta, već zato što legalni sustav koji se bori protiv zločina zaista stremi za svojom vlastitom reprodukcijom. Taj uvid postaje jasan u posljednjoj sceni “Žice” u kojoj McNulty promatra Baltimore s mosta, praćen nizom flashbackova i bljeskova iz svakodnevnog života Baltimorea. Ono što dobivamo ovdje nije konačni veliki zaključak, već neka vrsta protohegelijanskog apsolutnog stanovišta refleksivne distance, povlačenja iz neposrednog angažmana: ideja koja se ovdje prikazuje jest da su naše bitke, nade i porazi dio većeg “kruga života” čiji je pravi cilj njegova vlastita reprodukcija, tj. sama cirkulacija. Sličnu je poantu dao Marx kada je primijetio da, premda pojedinci stvaraju kako bi dosegli određeni niz ciljeva – tj. premda su, s konačne subjektivne točke gledišta, cilj proizvodnje sami proizvodi, predmeti koji će zadovoljiti (imaginarne ili realne) ljudske potrebe –, s apsolutne točke gledišta sustava kao cjeline, zadovoljene pojedinačnih potreba samo je nužno sredstvo da bi mašinerija kapitalističke (samo)produkcije išla dalje.
Taj pomak od konzumerizma usmjerenog prema cilju na odgovarajući kapitalistički stav sebisvrhovite cirkulacije omogućuje nam da lociramo žudnju i nagon koji su svojstveni kapitalizmu. Na neposrednoj razini odnosa prema pojedincima, kapitalizam ih dakako interpelira kao konzumente, kao subjekte žudnji, potičući u njima uvijek nove perverzne i ekscesivne žudnje (za koje pruža proizvode koji će ih zadovoljiti); nadalje, on očigledno ujedno manipulira “žudnjom da se žudi”, slaveći samu žudnju za žudnjom novih proizvoda i načina zadovoljstva. Međutim, čak i ako već manipulira žudnjom na način koji u obzir uzima činjenicu da je najelementarnija žudnja, žudnja za reprodukcijom same sebe kao žudnje (a ne da nađe zadovoljenje), na toj razini, mi još uvijek ne dolazimo do nagona. Nagon je inherentan kapitalizmu na jednoj mnogo fundamentalnijoj, sistemskoj, razini: nagon je ono što pogoni čitavu kapitalističku mašineriju, on je nepersonalna prisila upuštanja u beskonačno kružno kretanje proširujuće samo-reprodukcije.
Dolazimo do razine nagona u trenutku kada cirkulacija novca kao kapitala postaje “sredstvo po sebi, kada se širenje vrijednosti odvija jedino unutar tog stalno ponavljajućeg kretanja”. (Ovdje bismo na umu trebali imati dobro poznatu Lacanovu razliku između cilja i svrhe nagona: dok je cilj objekt oko kojeg kruži nagon, njegova (istinska) svrha je beskonačno nastavljanje tog kruženja kao takvog). Kapitalistički nagon stoga ne pripada nijednom određenom pojedincu – prije se radi o tome da ga ti pojedinci koji djeluju kao neposredni “subjekti” kapitala (sami kapitalisti, top menadžeri) moraju pokazivati.