Izdanje:
f: Biste li vi potpisali ovakav pristupni ugovor s Europskom unijom?- Da. To je naš prvi korak prema cilju koji je puno širi od bilo kojeg detalja jer za nas znači stabilnost i naravno, ja bih ga potpisala. Kroz tih 35 poglavlja definirani su uvjeti unutar kojeg će pojedini segmenti vlasti, društva, gospodarstva djelovati i mi se unutar toga definitivno možemo razvijati prema uređenoj državi. Ali naravno, moramo se tome prilagoditi. Krivo je pristupiti ovom dokumentu kao nečemu što daje direktive. Tu se definira polje koje je izjednačeno za sve europske zemlje, a kako ćemo mi igrati tu utakmicu, koji će biti naši ekonomski naglasci, kakvu ćemo poreznu politiku provoditi, kako ćemo upotrijebiti svoju ulogu u regiji - to imamo prostora sami regulirati. Postoje tu pravila za koja smatram da je zadnji čas da ih i mi počnemo prakticirati - recimo tip polaganja računa za sve projekte u kojima sudjeluje bilo kakvo europsko financiranje. To bi bilo važno i za korištenje sredstava iz našeg proračuna. Ja sam u ovom Saboru vidjela barem 36 proračuna - 12 za svaku godinu plus, u prosjeku, po dva rebalansa. Vidjela sam i izvješća revizije, ali nikada nisam saznala kako su točno utrošene pojedine stavke. Morat ćemo postići odgovornost i kad se radi o novcu hrvatskih građana, na isti način kao što ćemo morati voditi računa o novcu europskih građana.
f: Zašto je Vlada tajila sadržaj ugovora nakon što je sve bilo gotovo, a prethodno je premijerka Kosor objavila sadržaj hrvatskih pregovaračkih stajališta?
- Potpuno me šokiralo kada je Vlada objavila hrvatska početna stajališta, od kojih su neka ostala ista, a neka su se promijenila. Argument vlade za zatvorenost pregovora bilo je upravo izbjegavanje opasnosti da hrvatska početna pregovaračka stajališta podignu očekivanja koja sva neće biti ispunjena. I onda, na kraju, kad je već točno dogovoreno u svim poglavljima što se i kada mijenja i što nas čeka, Vlada objavljuje ono što više nije istina! Ako vi razumijete tu logiku, onda ste puno pametniji od mene. Sada je neslužbena verzija pristupnog ugovora objavljena, iako je vlada samo nekoliko sati ranije govorila da to nije dopušteno. Svakako je dobro da je to objavljeno. Za građane je tu najzanimljivije ono što se nalazi u dodacima ugovoru koji su također objavljeni. Smatram da je slijedeći nužni korak pripremiti točne sažetke onoga što se mijenja ili uvodi u svakom od poglavlja, kako bi se informacija učinila što dostupnijom i razumljivijom za sve koji se žele obavijestiti.
f: Iako je ugovor povoljan za Hrvatsku stvorila se fama da je štetan?
- Dokument ima 65 stranica samog ugovora i stotinjak stranica aneksa u kojima su konkretne stvari koje su ispregovarane po pojedinim područjima kao npr. posebne obveze koje je Hrvatska preuzela vezano za restrukturiranje brodogradnje, posebne obveze za restrukturiranje industrije čelika, lista uvjeta za ulazak u Schengen... Objava tog ugovora neće sama po sebi građanima pomoći. Postoji ono staro pravilo: ako ne želiš da netko nešto sazna onda mu ili ne kažeš ništa ili mu daš 2000 stranica. Učinak je isti. na osnovi tog dokumenta treba na jednostavan način ljudima prikazati ono što se mijenja, u kojem roku i kako će se to odraziti na život.
f: Kakvi su izgledi da uspije referendum? Hoće li se do izjašnjavanja uspjeti promijeniti dosta negativan stav građana? - Stav hrvatskih građana nije negativan. Čak 57 posto je za ulazak.
f: Nije li to malo tijesno? - Finska je ušla s 52 posto na referendumu, a danas ima podršku preko 70 posto. Nije samo naša javnost sumnjičava, mada to i treba biti jer nije dovoljno upoznata sa sadržajem pregovora. Hrvatska javnost razumije ono što je temeljni cilj ulaska u EU, a naročito što je alternativa. Najčešće se spominju ekonomski razlozi. Ima ih puno i kvalitetni su jer su nam na raspolaganju sredstva za razvojne projekte kakva mi nikada nismo imali. Svi su ti razlozi dobri, ali sekundarni. Prvi naš razlog je stabilnost zemlje jer mi u zadnjih 150 godina vijek. Sva pitanja kvalitete funkcioniranja institucija, zaštite ljudskih prava, ekonomskog prosperiteta u državama koje traju kraće od prosječnog ljudskog života su smiješna.
f: Zbog potrebe za stabilnošću je Europska unija i stvarana. - Apsolutno. Prve institucije bile su ekonomske asocijacije ne zato što se smatralo da su one najvažnije, nego zato što su one u to osjetljivo vrijeme, pet ili osam godina nakon rata, bile najmanje bolne. Krenulo se od stvari koje su praktične, ali da bi se postigao za Europu važan politički cilj, a to je ta stabilnost. Europa je to ranije rješavala velikim monarhijama. Kad su se one raspale, ostala je u trajnim ratovima. EU je od svog stvaranja imala samo jedan veliki optimistični, proaktivni projekt, a to je bilo proširenje na Istočnu Europu nakon 1989. godine. Ta reintegracija Europe je zapravo jedan čudesni projekt. Mi, na žalost, ulazimo u Uniju u trenutku kad je taj entuzijazam splasnuo. I naš dio se smatrao dijelom istočne Europe koji će ući, samo što je imao malo drukčiju neposrednu povijest. Da smo se mi drukčije postavili sredinom devedesetih možda smo mogli uhvatiti vlak 2004., a sigurno smo mogli uhvatiti vlak 2007., kada su u EU ulazile Rumunjska i Bugarska. Mi smo izgubili taj vlak. Ovaj naš prostor zapravo ne predstavlja proširenje, već konsolidiranje prostora EU. Ostali smo bijela pjega na mapi Europe. Proširenje na našu regiju je i sa stanovišta EU i s našeg stanovišta racionalni projekt. Za nas su prve godine članstva ključne jer ćemo tada definirati svoj status i ugled unutar EU i njenih institucija: hoćemo li biti marginalni ili smo proaktivna zemlja koja se pojavljuje s primjenjivim rješenjima. Na primjer, model reforme pravosuđa nije osmislila EU. Zahtjev EU je bio: transparentna procedura imenovanja i unapređivanja sudaca. Nama su prepustili da to osmislimo. Danas naš model traže i Rumunji i Bugari, dali smo ga Srbima i dat ćemo ga svakome tko zatraži.
f: Građani se pitaju kada će vidjeti neku konkretnu korist od te reforme. Na postupke se čeka godinama. - To je istina, ali hrvatsko pravosuđe je uništavano godinama. Ovo što je u reformi napravljeno nije popravljeno pravosuđe, već su samo položeni temelji iz kojeg se može postepeno početi graditi. Iskoristili smo proces pristupanja da proguramo nešto oko čega bi inače bio takav otpor da nikada ne bismo uspjeli. Kada se uništi jedna institucija, kao što se nama uništilo pravosuđe, to znači da su zasjeli ljudi kojima je u cilju održavati takav način funkcioniranja. Ponavljam, ne može se gledati EU kao dar s neba. Neće ti ona riješiti problem, samo će ti dati neki kontekst u kojem sam moraš raditi, ako si to u stanju. U Uniji su i Estonija, koja raste preko osam posto, i Grčka koja propada. Nikome Unija ne rješava probleme, ali daje izglede koje inače nemaju. O vlastitoj pameti i sposobnosti ovisi kako ćete to iskoristiti.
f: Kako će izgledati EU 1. srpnja 2013. kada mi ulazimo? Hoće li propasti eurozona? - Ključni problem je euro i to što je veliki nesrazmjer u politici proračuna i planiranjima pojedinih zemalja koje su, unatoč tome, uvele zajedničku valutu. Odgovor EU kada se prvi put dogodila takva situacija bio je da se pooštri usklađivanje fiskalnih politika, dakle poreznih politika u zemljama i centralizira više ekonomske i porezne politike unutar zemalja eura. Momentalno je to stvarno ozbiljna kriza, s tim da uopće ne mogu zamisliti što bi značilo odustajanje od eura, naročito za ove jake zemlje koje su sad pod pritiskom kao što je to u prvom redu Njemačka. Mi nećemo 2013. uvesti euro. Prvo, zato jer ne udovoljavamo kriterije i drugo, jer za nas to ne bi bio dobar trenutak.
f: Vladajuća stranka je namjeravala cijelu izbornu strategiju zasnivati na ulasku u EU, ali već smo svjedočili debaklu. Dolazak poljskog premijera Donalda Tuska s pristupnim ugovorom ostao je potpuno u sjeni HDZ-ovih crnih fondova. Čini li vam se da mogu poentirati na ulasku u EU i tako si popraviti rejting?
- Čini mi se da su napravili veliku pogrešku. Jedini razlog zašto smo se mi transformirali iz onog što smo bili prije 10, 11 godina - kada su neki generali potpisivali pisma koja su bila potencijalna podloga za državni udar i gdje je strah bio modus operandi hrvatske politike - bio je taj što smo konačno o jednoj temi postigli konsenzus. To nije samo pitanje dijeljenja zasluga, To je pitanje dobre vladavine, sposobnosti da okupiš vlastito društvo, a ne da ga cijepaš. Ljudi sada teško žive, sto problema imaju i na sve to više ne mogu slušati to agresivno svađanje, što je i normalno. U ovoj pretkampanji vlada je napravila tu nevjerojatnu pogrešku da se agresivno pokušava nametnuti kao jedina zaslužna. Što je laž. Najgore je ipak to što nije europski projekt svoju privlačnost prenio na njih, nego su oni svoju poziciju, koju većina ljudi percipira kao negativnu, prenijeli na europski koncept. To je vrlo opasna stvar. Povezivati jednu stranku koja je u grotlu otkrivanja korupcionaških afera s EU šteti europskoj ideji. Ako oni stvarno hoće da taj projekt uspije, bilo bi jako važno da se ne poistovjećuju s njime. Međutim, bojim se da je od njih očekivati tu razinu odgovornosti pretjerano.
f: Tko bi trebao potpisati pristupni ugovor? - Prema obrascu koji postoji na ugovoru potpisuju opunomoćenici u ime predsjednika države ili kralja. Može potpisati predsjednik države, a on može i opunomoćiti i više osoba, koga god hoće.
f: EU je HDZ-u bila glavni adut, a sad su iz Bruxellesa dobili poruku da će potpisivanje biti poslije izbora. - Na krivi način su je upotrijebili. Teško je voditi kampanju u situaciji u kojoj je praktički cijelo vodstvo stranke osumnjičeno ili se brani. Svi su naslućivali tako nešto, ali kada jednom izađe crno na bijelo, to izgleda sasvim drukčije
3 važna pitanja 3 kratka odgovora
- Što treba mijenjati u vanjskoj politici?
Trenutak je da Hrvatska počne imati vanjsku politiku. Do sada je stalno vodila jednociljnu politiku - prvo smo željeli priznanje, pa kraj rata, pa EU. To smo riješili. Ove četiri godine izrazito su važne za pozicioniranje. S ostatkom regije moramo podijeliti iskustva ulaska u EU. Ako mi nismo u stanju preuzeti odgovornost za stabilnost, napredak i reduciranje kulture korupcije u regiji, onda će to morati netko drugi raditi. - Hoće li biti promjena u MVPEI-u i diplomaciji?
Prvo treba pobijediti na izborima. Opasno je stvarati atmosferu da je to riješena stvar. Nije. Podršku treba zaslužiti. Postoje različite vrste veleposlaničkih mjesta, ovisno o državi i, naročito, ovisno o vanjskopolitičkim ciljevima zemlje. Veleposlanici moraju biti iskusni ljudi, visoko obrazovani, sa znanjem jezika, dobri komunikatori, ne ideološki isključivi u bilo kojem pravcu. Takvih ljudi apsolutno ima u MVPEI-u. - Očekujete li imenovanje ambasadora prije izbora?
Ne, ne očekujem da će prije izbora biti imenovani veleposlanici za važna mjesta poput Washingtona.