Izdanje:
Kada budete otvarali treću knjigu, LJEPOTU, biografski leksikon mrtvih slobodnih zidara, bit ćete iznenađeni imenima. Skoro svaki od spomenutih slobodnih zidara bio je častan građanin, dobar otac, aktivni javni radnik, humanist. Neki od njih su zauzimali visoke političke, gospodarske i kulturne funkcije. Bili su uglavnom liberali, otvorenih političkih pogleda. Mnogi su imali probleme s totalitarnim sistemom, više puta zatvarani – otkriva Branko Šömen, autor velikog istraživačkog projekta o povijesti hrvatskog slobodnog zidarstva, knjige u tri toma koja će uskoro izaći u izdanju Profila. Prve dvije knjige su povijest slobodnog zidarstva u Hrvata, knjige MUDROST i SNAGA, treća knjiga je već spomenuta LJEPOTA.
Svaka od tih knjiga ima po osamsto stranica, ilustriranih s dosad neobjavljenim dokumentima. Bit će to ozbiljan znanstveni pristup temi koja stoljećima izaziva kontroverze u cijelom svijetu, raspiruje maštu o organizaciji koja je za jedne tek skupina urotnika koji kuju zavjere i nevidljivom rukom utječu na događanja, dok je za druge to bratstvo u kojem svaki član radi isključivo na vlastitom produhovljenju. Šömen je u cijelu priču uložio više od 20 godina upornog istraživanja javnih i privatnih arhiva, posjetio je europske Velike lože, pregledao strukovnu slobodnozidarsku literaturu na mađarskom, poljskom, češkom, ruskom, njemačkom. Bilo je tu i intervjua s prijeratnim slobodnim zidarima, ali i njihovim sinovima. Službena dokumentacija tako je nadopunjavanja svjedočenjima živih ljudi. Rezultat: kapitalno djelo koje će mijenjati hrvatsku službenu povijest.
Država u državi
– Na kraju ogromnog posla prikupljena su imena 1850 braće koji su bili Hrvati ili su radili u hrvatskim slobodnozidarskim ložama. Već kod pisanja slobodnozidarske čitanke Amenkamen shvatio sam da sam ušao u višeslojnu strukturu „države u državi“ pa su mi se za vrijeme iščitavanja povijesnih dokumenata pojavljivala brojna imena od kojih sam napravio mali adresar. Sa svakom novom stranicom broj se povećavao, kao što su se pojavljivala sve brojnija pitanja na koja je trebalo dati odgovor – kaže Šömen. Sakupljena građa nudi izuzetno zanimljive priče koje ilustriraju vrijeme od 1759. do današnjih dana. Prije Šömena dva autora,Zoran Nenezić i Ivan Mužić postavili su početke slobodnog zidarstva u jugoistočnoj Europi u godinu 1764. U
knjizi MUDROST Šömen će objaviti nove podatke, „iskopane“ u arhivima Velike lože Austrije. U pojedinim segmentima spomenutih knjiga neke spoznaje, rad i utjecaj slobodnih zidara dobivaju potpunu drugačiju vrijednost od uvriježenog. Šömen drži da će ove knjige „službenu“ povijest svakako obogatiti novim podacima, zanimljivim poveznicama i drugačijim pogledom na već poznatu, provjerenu hrvatsku zbilju u posljednjih 250 godina, koliko se Hrvati, napominje, „druže“ sa slobodnozidarskom idejom. Ono što će biti apsolutno senzacionalno jest već spomenuti leksikon svih hrvatskih slobodnih zidara. Imena su to koja su u javnom djelovanju itekako ostavljala trag u vremenu, s tim da je malo tko znao za njihovu „diskretnu“ stranu. – Evo, trideset i tri imena hrvatskih slobodnih zidara, koji su u profanom životu bili časni, pošteni domoljubi, a u ložama su htjeli iz dobrih ljudi napraviti još bolje. Ovaj popis je samo uvod u knjigu LJEPOTA, gdje su se našli različiti predstavnici društva; grof i njegov sluga, oficir i glazbenik, diplomat i običan trgovac, službenik i nobelovac.
To je samo nekoliko slobodnih zidara, poznatih po svojim djelima: Mihovil Abramović, arheolog; Ivo Andrić, književnik i nobelovac; Antun Barac, profesor književnosti, tajnik Akademije JAZU; Krešimir Baranović, dirigent, skladatelj; Slavko Batušić, pisac, povjesničar; Vladan Desnica, Janko Drašković, autor Disertacije, književnik; Franjo Durst, ginekolog; Ignjat Fischer, arhitekt, graditelj prvog slobodnozidarskog hrama u Zagrebu; Aleksandar Freundenreich, arhitekt, kazališni redatelj; Josip Galjuf, zagrebački biskup; Nenad Grisogono, političar, utjecajni emigrant u Londonu; Leonardo Grivičić, industrijalac; Marjan Hanžeković, političar, veliki župan; Hinko Hinković, odvjetnik, političar, publicist; Josip Horvat, novinar, publicist; Jozo Kljaković, slikar; Pjer Križanić, slikar i karikaturist; Gustav Krklec, pjesnik; Ivan Meštrović, kipar; Vjekoslav Parać, akademski slikar; Ivo Politeo, pravnik, branio je Tita prije, a Stepinca poslije Drugoga svjetskog rata; Milan Prelog, sveučilišni profesor, autor knjige Povijest slobodnog zidarstva (1929); sin Milana Preloga, Vladimir, organski kemičar, član Kraljevskog društva u Londonu, nobelovac (1975. za kemiju); Milan Radeka, profesor, kateheta; Branko Šenoa, slikar; Ferdo Šišić, povjesničar, sveučilišni profesor; Andrija Štampar, liječnik, prvi potpredsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN; Marino Tartaglia, slikar, član JAZU; Maksimilijan Vanka, akademski slikar; Đuro Vilović, književnik; Vladimir Vidrić, pjesnik; Maksimilijan Vrhovac, zagrebački biskup – nabraja Šömen.
Istina skrivena u engleskim arhivima
U velikom istraživačkom pothvatu Šömen se, htio ne htio, morao pozabaviti i s dvije velike misterije koje desetljećima čekaju na konačno razrješenje. I sam autor kaže kako su mu pitanja o „masonskom statusu“ Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže, možda i najčešće postavljana od ljudi koji su znali na čemu radi. – Miroslav Krleža se družio s ljudima koji su bili slobodni zidari a da mu to nisu nikada rekli. Poštovali su slobodnozidarsku šutnju, jer su znali, da Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu. Samo u svom romanu Na rubu pameti više puta spominje u posprdnom kontekstu „malograđanske“ slobodne zidare. Prvi citat: “Gospoda Sarvaševi su visoki činovnici u tri koljena natrag.
Djeca tog plavokrvnog klana su pravni zastupnici automobila i pisaćih strojeva, šlarafi, rotarijanci, slobodni zidari…” Drugi citat: “To nisu dogmatski pogledi na svijet, to nisu skolastične predrasude, to su slobodnozidarske unosne korekture…” Nema nikakvih konkretnih podataka da bi Josip Broz Tito bio slobodni zidar. Poslije rata možda je bio pozvan u ložu, ali je poziv odbio i malo je vjerojatno da bi ušao u jednu englesku ložu pod tuđim imenom. Engleski slobodnozidarski arhivi još nisu otvoreni i moguće je da skrivaju odgovor na pitanje je li Tito ikad obukao slobodnozidarsku pregaču. Znamo samo da je volio nositi jedan od simbola bratstva, bijele rukavice – upozorava Šömen.
S druge, ideološke strane ni veze s NDH nisu bile onako čvrste kako je to tvrdio poslijeratni beogradski tisak. Osim Slavka Kvaternika, koji je još 1919. godine bio primljen u budimpeštansku Ložu Kossuth Lajos i za kojeg nema podataka da je bio aktivan slobodni zidar, bilo je nekoliko slobodnih zidara u NDH, ali na nižem administrativnom rangu. Među njima je bio književnik Antun Bonifačić, nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata. – Uvriježeno je mišljenje da je slobodni zidar bio i dr. Mile Budak, književnik. U stvarnosti su postojala dva dr. Mile Budaka. Drugi je bio dr. Mile Budak, osobni liječnik Ante Pavelića. Imao je čin ustaškog bojnika i poslije rata bio je neko vrijeme zatvoren.
Zanimljiv je podatak da je u Štabu Draže Mihailovića, u Centralnom Nacionalnom Komitetu, sastavljenom od 52 članova, bilo 11 slobodnih zidara. U privremenoj vladi DFJ bili su slobodni zidari: Milan Grol, dr. Ivan Šubašić, oba potpredsjednika vlade, ministri dr. Juraj Šutej, dr. Dragan Marušić, Vladimir S. Ribnikar, Sava Kosanović, dr. Antun Kržišnik, Srđan Budisavljević i Ante Mandić. S Titom se družio i slobodni zidar Moše Pijade – otkriva Šömen. Slobodnozidarske zagonetke nižu se jedna za drugom i svaki novi „preokrenuti“ papir otkriva novu enigmu. Jedna od činjenica od koje je moderna historiografija okretala leđa bila je i deportacija 42 slobodna zidara u Jasenovac. Hitler i Mussolini nisu priznavali slobodnozidarsku ideologiju i organizaciju.
Zajedno sa Židovima i komunistima i oni su bili deportirani u europske logore. Od studenog 1941. do siječnja 1942. u Jasenovcu, a kasnije u Staroj Gradiški, bila su zatvorena 42 slobodna zidara. Bili su to hrvatski intelektualci, koji su preko noći izgubili svoja sveučilišna mjesta i našli se u tamnici. Trojica su bila u logoru ubijena. U baraci su utemeljili „iregularnu ložu“. Svaki dan su imali predavanja, razgovore i tako zadržali duh. Prije nekoliko godina našao se tajni, skriveni popis tih predavanja, jedinstven za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zabilježeno je 84 predavanja: o vitaminima, energiji, otrovima i otrovanjima, o pravu i vlasti, plusevima i minusima o gospodarstvu, tifusu…
Bilo je i nostalgičnih predavanja o hrvatskim ljepotama, otocima, književnosti, arhitekturi i povijesti. – Poslije izlaska samo je pojedincima uspjelo ponovno se zaposliti. Drugi su ostali bez posla i živjeli su od međusobne bratske pomoći – kaže Šömen. Velika loža “Jugoslavija“ i Velika simbolička loža Libertas same su ugasile rad svojih loža prije rata, ali je i poslije Drugoga svjetskog rata slobodno zidarstvo bilo zabranjeno u svim socijalističkim, istočnoeuropskim državama, pa tako i u Titovoj Jugoslaviji. Poslije rata neko vrijeme djelovala je okrnjena Velika loža Jugoslavija u inozemstvu, u Rimu, ali se njen rad brzo ugasio. Beogradski slobodni zidari su se okupljali još deset godina poslije rata po privatnim stanovima, navezali su kontakte s američkim i engleskim slobodnim zidarima, dobivali sa Zapada pakete, novac.
– Zagrebački slobodni zidar dr. Ante Dražić, zbog kontakata s beogradskim akademikom i slobodnim zidarom Vojislavom Pavlovićem, s kojim se družio po zagrebačkim kavanama, uhićen je jer je po mišljenju Udbe bio jedan od glavnih osoba u redovima zagrebačkih poslijeratnih slobodnih zidara – upozorava Šömen na godine koje su dovele do polustoljetnog prekida masonskog rada. Treba pojasniti da je Velika simbolička loža Libertas nastala 1927. i nije bila priznata od Velike lože Jugoslavija, ali i od svih drugih Velikih loža po svijetu. Taj rascjep trajao je sve do rata, a bio je posljedica neslaganja hrvatskih slobodnih zidara sa srpskima. Atentat na Radića u beogradskoj skupštini dodatno je zategnuo odnose i u slobodnozidarskim redovima pa je u hrvatskoj loži Prometej, koja nije radila pod zaštitom Velike lože Jugoslavija prihvaćena deklaracija kojom ističu kako ne postoji nacionalno, pa tako 37 ni jugoslavensko slobodno zidarstvo, već samo slobodno zidarstvo u pojedinim zemljama.
– Takva načelna izjava bila je zapravo kritika političnog angažiranja Velike lože Jugoslavija – pojašnjava Šömen i dodaje da je imao velikih poteškoća u detektiranju rada Velike lože Libertas, jer ova nije skupljala svoje dokumente (protokole o radu pojedinih loža), pa je ostalo veoma malo dokumentacije o radu, životu i problemima nepriznate VL Libertas. Usporedno s uspostavom nove, samostalne Hrvatske države 1990. godine raslo je i članstvo Lože Illyria, koja je bila na početku pod patronatom austrijskih slobodnih zidara, a u njoj su radili i pojedini Slovenci.
Šömen kaže da je Ivan Mužić detaljno progovorio o svojoj posjeti kod dr. Franje Tuđmana, dao mu je svoju knjigu Masonstvo u Hrvata i objavio opširni razgovor. Prije nego je Tuđman primio Mužića u posjet, dobro se informirao i raspitao o ponovnoj uspostavi loža u Hrvatskoj. Kako je bio nepovjerljiv, pitao je jednog od članova Sabora vode li Hrvati nove slobodne zidare. Kada je dobio potvrdni odgovor, Tuđman je benevolentno dodao: „Ako smo priznali rotarijance, onda možemo i slobodne zidare.“, navodi Šömen. Poznato je da i u drugim Velikim ložama po svijetu žive i rade hrvatski slobodni zidari. Nekoliko ih, naročito iz Njemačke i Francuske, dolazi u Zagreb u posjet ložama. Nekoliko ih živi u Kaliforniji, (u San Pedru), Brazilu, Boliviji. U Čileu je bila u Antofagasti jaka slobodnozidarska Loža Pokret, u kojoj su uglavnom radili doseljenici s otoka Brača.
Kad je kriza krivi su za sve
Iako slobodno zidarstvo nije religija ili stranka, a ponajmanje kakvo vatrogasno društvo, u redove slobodnih zidara ulazi sve više mladih ljudi. Francuska ima trenutno 300.000 slobodnih zidara: tri tisuće ih se svaku godinu prijavi ili ih starija braća predlože. Američko slobodno zidarstvo postavilo je temelj demokraciji i u tih dvjesto i nešto više godina izgradilo jedan od svjetova za kojeg još mnogi misle da je najbolji. Slobodno zidarstvo još uvijek daje ljudima viziju onoga što je moguće, uvjeren je Šömen. Jer to ne može državna uprava, ni Crkva, ni školski sustav, ni političke stranke ili organizacije. Na žalost sve manje može i obitelj, smatra Fred C. Kleinknecht, veliki zapovjednik Škotskog reda Južne jurisdikcije SAD. Dragan Kukavica, veliki majstor Velike lože Hrvatske, Šömenov projekt drži iznimno vrijednim i značajnim i to ne samo za slobodno zidarstvo.
– Slobodno zidarstvo je dio ljudske povijesti koje možemo bolje razumjeti ako ga smjestimo u povijesni, društveni i kulturni kontekst. Isto, naravno, vrijedi i za hrvatsko slobodno zidarstvo. Što se odnosa prema nama tiče, mogu se povlačiti paralele koje se gotovo potvrđuju kao pravilo, da je ono svojevrsni indikator stanja u društvu. Kada je situacija u zemlji stabilna, tada je i odnos prema slobodnim zidarima bolji, a kada društvo ili država stagniraju i nađu se u problemima, imamo stavove da su masoni krivi za sve. No, kada ljudi budu čitali ove tri knjige vidjet će, prema navedenom, da se događalo upravo suprotno, da su slobodni zidari bili baš ti koji su svojim djelovanjem težili općem poštovanju ljudskog dostojanstva – tvrdi Kukavica.
Dodaje kako danas u Hrvatskoj ima više od 300 slobodnih zidara u ložama u Rijeci, Istri, Varaždinu i Zagrebu. Dodaje da među njima ima najviše sveučilišnih nastavnika, liječnika, odvjetnika i poslovnih ljudi, ali da ne zauzimaju ključne društvene položaje i to iz jednostavnog razloga - one koji obnašaju vodeće političke funkcije ne primaju u članstvo dok su na tim funkcijama. – Ako ipak neki od članova postanu nositelji izvršnih političkih funkcija, toleriramo tu činjenicu pa i članova koji su ih nekad obnašali imamo u svojim redovima. Kao organizacija mi se ne bavimo politikom i ne zauzimamo političke stavove. Ravnamo se po načelima o ljudskim i moralnim vrijednostima kad nekog primamo u članstvo, a ne time je li utjecajan s neke od pozicija moći – kaže Kukavica. No, to ne znači da ne postoje karijeristi koji slobodno zidarstvo vide kao priliku za osobni probitak i instrument za ostvarenje svojih ambicija. Kukavica dodaje da većina takvih sami odustanu kad vide da neće moći iskoristiti bratstvo, a one upornije „zamole“ da odu.
– Slobodnim zidarom se postaje na prijedlog člana Velike lože Hrvatske koji ima stupanj majstora i postaje jamac novom članu. Kada se dovrši procedura i nitko od članova nema primjedbi na primanje, dva informatora iz lože daju pozitivno mišljenje te se pristupa tajnom glasovanju, balotaži. Članovi ubacuju bijele i crne kuglice. Bijele ako se slažu da kandidat uđe u bratstvo, crne ako nisu za to. Balotaža mora biti svijetla, odnosno svi članovi lože moraju ubaciti bijelu kuglicu da bi kandidat prošao i tu zadnju stepenicu – objašnjava proceduru primanja Kukavica. – Slobodno zidarstvo je jedno od najstarijih tajnih društava, ali ne po svojim namjerama, nego zbog simboličkih, tajnih rituala, koji se godinama nisu mijenjali i danas možda izgledaju pojedincima staromodno. Tajnost leži u čovjeku; od njega zavisi kako će shvatiti rad na samome sebi, kako će se ponašati u društvu – zaključuje Šömen.