Izdanje:
To što će svi na kraju znati čitati i pisati neće pokvariti samo ono što se piše, nego i ono što se misli, napisao je davno Nietzsche. Očito je čovjek znao što nam se sprema, civilizaciji i vremenu u kojem je inverzija važnosti dovela do apsurda; klanjamo se nebitnom, glupavom i kvarnom, ignoriramo vrijedno, pametno i pošteno. Nedavno je umro Miroslav Šicel, profesor koji se više od šest desetljeća ustrajno bavio hrvatskom književnošću. Šicel je otišao tiho, kako to već odlaze ljudi koji danas rade neki važan posao, ali to njihova okolina ne želi znati. Nije bilo posebnih emisija, feljtona, izvanrednih priloga. Uglavnom vijesti, minijaturni nekrolozi tek da se umiri vlastita savjest ako bi netko želio reći da baš ništa nismo učinili. Tako su Šicel i hrvatska književnost još jednom dovedeni u onu situaciju nezahvalnosti suvremenika koji ne znaju prosuditi značaj trenutka. Umrijeti danas u Hrvatskoj vrijedi jedino ako si popularan, jer popularnost je jamstvo da će te se netko sjetiti. U protivnom, ma što ti radio i ma koliko to bilo bitno za zajednicu, nema te na popisu selebriti leševa. Opskurna poruka da si, što se nas tiče, badava proživio svoj život i da si možeš koliko god želiš svojatati u zaslugu ovo i ono kad ti mi to ne priznajemo, stavlja u podređeni položaj i sam strah od smrti. Tada umireš dvaput; prvi puta doslovno, biološki, drugi puta simbolično te ubijamo zaboravom i ignoriranjem. I ne mora to nužno biti problem nad kojim se zdvaja i čupa kosa, niti je Šicel točka u kojoj će se stvari mijenjati, samo kako se odnosimo prema pokojnicima otkriva i koliko se ovdje cijeni život i kakav se život, uostalom, cijeni. Ako je riječ o onom elementarnom, on je početkom ‘90-ih vrijedio jednu njemačku marku. Tolika je tada bila tržišna cijena jednog metka. Danas je život u Hrvatskoj uglavnom vezan na “švicarca” ili na euro ili na domaćeg tajkuna ili nekog političkog moćnika koji želi u Sabor kao na proputovanje za Remetinec. Nisam siguran je li život danas premašio kurs jednog metka, niti sam siguran po kojem je kursu umro Šicel. Jedino znam da biti tužan u slučaju nečijeg odlaska znači biti svjestan vrijednosti koju gubimo. Jednokratnost našeg postojanja, zagrobnost kao duda varalica da bismo si unaprijed oprostili i opravdali propuste i time se kvalificirali za pravo na oprost, samo su faze neodoljivo “olako obećane brzine” u bijegu iz općeg jada. Životariti osobnu prolaznost nije literatura pa makar je i sam Šicel propustio kroz svoje uredničke šake. Na ovom ili onom svijetu, u zemaljskoj ili nebeskoj Hrvatskoj, domovini zaboravljenih i prezrenih vrijednosti, gdje dobri nestaju svakog dana, a pogrešni isplivavaju svakog trenutka. Ima nas gotovo četiri i pol milijuna. Koliko razloga da se postavi pitanje – ima li u ovoj zemlji inteligentnog života?