Izdanje:
Desetljećima je Keith Richards slovio kao buntovnik, odmetnik, zločesti dečko rocka (već ionako dovoljno zločestog područja samog po sebi), a sada autobiografska knjiga “Život” poprilično mijenja tu sliku i prikazuje ga kao buntovnog, da, ali i daleko nježnijeg lika no što bismo to očekivali. Od nikoga ne možete očekivati da sebe pljuje, ali kada priča o tome da za cure s kojima je bio nije stavljao recke (poput Jaggera i Wymana, da malo tračamo), da mu je bilo više stalo do nježnosti nego do seksa, da se nikada nije uobrazio (opet poput Jaggera), da je pustio frendove da ga potkradaju na sitno ili preprodaju karte Stonesa jer je to bilo zanemarivo u odnosu na ono što je imao od njihovog druženja, da se s turneja ili šetnji vraćao kući s napuštenim mačićima, možete osjetiti da takve stvari izlaze iz emocionalnog bunara iz koje je izašao “Život”. Naravno, Keith Richards nije bio cvijeće; bio je narkoman, zbog ovisnosti je kršio mnoge zakone, zagorčavao život sebi i drugima (priznaje da je bend znao kasniti i po dva sata na koncertima dok je on spavao), živio je potpuno nekonvencionalno i uglavnom obitavao u onim predjelima života koji su za većinu neuhvatljivi ili kratkotrajni međuprostori. Kada pročitate ovu knjigu morate se pitati: ili je Keith Richards medicinski fenomen ili smo mi kao ljudska vrsta toliko ukalupljeni u jedan način života da nam ne pada ni napamet da je uopće teoretski moguće ne spavati po pet dana, ne jesti redovno tri obroka, nego se cijeli život hraniti isključivo kada osjetite glad... U svemu tome, Richards djelomično djeluje spontano i potpuno u skladu s vlastitim duhom (a bogatstvo mu omogućuje da tako bude), a djelomično ima razvijene prave filozofske, pa i znanstvene principe. Na primjer, kada priča o drogama, kao da slušate ljekarnika; točno zna koja droga i koja količina izaziva koji efekt, što se s čime smije miješati i točno kakve kemijske reakcije te mješavine postižu. Ipak, ne treba sve uzimati zdravo za gotovo, a osobito ne njegovu teoriju: “dobili ste tijelo uz duh i ono bi vas trebalo služiti bez obzira čemu ga izlagali.” Ispod naslova knjige trebalo bi stajati upozorenje: Ne isprobavajte to kod kuće. Iako je dobio nagradu za književnost, očito je da knjigu nije pisao (niti je baš neki književni stil u pitanju), nego je govorio toliko živopisno da uz svaku rečenicu ili foru koju ispali vidimo već i njegovu karakterističnu gestikulaciju koju je Johnny Depp skidao za “Pirate s Kariba”. No, knjiga odražava ne samo izuzetan duh, nego i iscrpne detalje o glazbi koja ga je oblikovala. Za istraživače bluesa, Richards vuče mnoge dragocjene podatke, gitaristima otkriva kako je postizao zvukove i rifove u određenim pjesmama, a lovcima na tračeve uglavnom demantira općepoznate mitove: nije mijenjao krv u Švicarskoj, epizoda Marianne Faithfull s čokoladicom Mars u stvarnosti je bila znatno benignija, no dijelovi u kojima opisuje kako Jagger pomislio da kao solist može biti veći od Michaela Jacksona su urnebesno duhoviti. Naravno, sve je ovo jedan pogled, Wyman je već izrazio svoje viđenje, a vjerojatno neće ostati dužan ni Jagger. Međutim, ništa ne može poreći daje fascinantan život pretočen u fascinantno djelo.