Ministar Hasanbegović zbog ovog teksta traži od Ante Tomića 30 tisuća kuna

Donosimo tekst zbog kojeg je ministar kulture Zlatan Hasanbegović tužio novinara Antu Tomića tražeći od njega 30 tisuća kuna jer ga je ovaj „izvrijeđao“ u tekstu u beogradskom tjedniku NIN 28. siječnja ove godine. U tužbi se kaže, prenosi Jutarnji list, da „formulacije koje je Tomić uvrstio u tekst imaju potpuno jasnu, očitu svrhu da Hasanbegovića prikažu kao maloumnika, klauna i redikula, a k tome i bijednika, dakle kao čovjeka koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline i pristojan odnos drugih ljudi“, a zbog čega ne trpi samo ministar, nego i njegova supruga i djeca koji su na zagrebačkim ulicama doživjeli brojna dobacivanja, nazivanja klaunima, jednorozima, retardima, bijednicima i slaboumnima. Nedugo nakon toga, novinar i književnik Tomić opet je napadnut u Splitu. Fizički. Donosimo tekst iz Nina u cijelosti:

Više stotina pisaca, redatelja, glumaca, slikara i dizajnera prošlih je nekoliko dana ustalo protiv Zlatka Hasanbegovića, novog hrvatskog ministra kulture. U sandučić elektronske pošte svakodnevno mi dolazi najmanje jedna peticija nekakve strukovne organizacije ili pismo nekog kolege ogorčenog povjesničarom revizionistom, članom Počasnog blajburškog voda, kojega neskriveno uzbuđuje NDH.

A ja šutim, nikome ništa ne odgovaram. Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske.

Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za toga retarda. Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, kad je netko, na primjer, homoseksualac i skinhead, ili kaluđerica i nimfomanka, ili komunist i katolik, kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom.

Njegovi su stavovi, dakako, skandalozni. Sasvim je neprikladan za ministra. Ali, opet, ostao sam ravnodušan na bijednika. Dijelom i zato jer znam kako je često ponižavajuće i ružno biti manjina, bilo kakva manjina, u Hrvatskoj. Mnogo je puta taj morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi. Kraj sve njegove muke, ne trebam mu još i ja. Zlatko Hasanbegović i bez mene ima dovoljno neprijatelja.

Na koncu, blajburški purger muslimanske vjeroispovijesti na čelu Ministarstva kulture, na mjestu za koje se nitko nije otimao, u zemlji gdje se kultura više gotovo i ne spominje, samo je sporedna nevolja. Valja se štedjeti, čuvati snagu za okršaje s ozbiljnijim, autentičnim hrvatskim luđacima kojih ne manjka u Vladi koja je u petak izglasana u državnom parlamentu. Tu je mnogo smrtonosnijih opasnosti. Naša nova Vlada izgleda, neću pretjerati, kao neka meksička banda iz vesterna Serđa Leonea.

Jedan je, na primjer, osuđivani nasilnik, koji je prijavio lažnu adresu, a javno bi objavljivao popise nacionalnih izdajnika. Drugi je krao stiropor iz dućana građevinskog materijala. Treći je krao u bolnici koju je vodio. Onda imamo nekadašnju časnu sestru, katoličku redovnicu koja je liječila narkomane, prije nego se u jednoga, valjda izliječenog, zaljubila, napustila Crkvu i otišla s njim živjeti u Banja Luku. Jedan je potpredsjednik bivši špijun, a drugi je otišao iz sjemeništa da bi se upisao na Medicinski fakultet u Mostaru. I taj je vjerojatno jedini kadrovski pogodak. Bolje je zaista da je čovjek u Vladi, ni najcrnjem neprijatelju ne biste poželjeli da ga on liječi. Ja bih, recimo, da ne daj bože obolim, prije otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru.

Najčudnija je ipak figura koja vodi ovo Kolo gorskih tića, jedan kanadski Hrvat, što je ostavila ekselent džob menadžera u farmaceutska industri ne bi li pomogao old kantri, zemlja njegovi grendparentz. Medije je oduševila njegova odluka da program i ministre u Saboru predstavi Power Pointom, hvalili su njegovu informatičku pismenost kao da Power Point ne smiješ ni pogledati bez magisterija na Massachusetts Institute of Technology, a stvar je samo u tome da je premijeru bilo lakše pokazivati slajdove, nego govoriti, jerbo ne vlada hrvatskim. Sramežljivo se oglašava na naškom, te možemo samo naslućivati koliko je duboko njegovo neznanje, no lice mu je dosta rječito. Licem mu katkad preleti izraz izgubljenosti i strave i tada shvaćate da predsjednik Vlade RH blage veze nema ni o čemu ljudi govore ni gdje se on, jadan, našao. Doduše, tu dezorijentiranost i užas dijele i mnogi od nas koji perfektno vladamo hrvatskim”.

NIN, 28. siječnja 2016.