Izdanje:
Kada želiš nekome danas ograničiti slobodu stvari moraš postaviti tako da se sam ogorčeno počne boriti za odustajanje od iste. Nekad se u tu svrhu koristila tehnologija sile, moderni tirani dosjetili su se da bi bilo pametnije i lakše koristiti silu tehnologije. Pritom smo slobodu toliko uneredili i obezvrijedili da se glavne poluge porobljavanja vrlo precizno vide i doživljavaju kao ultimativne poluge slobode ili čak kao sloboda sama. U tom svjetlu ne znam tko su mi veći jadnici; ovi koji pokušavaju, navodno, zakonski sputati internetska objavljivanja ili pak oni koji prosvjeduju protiv toga, uz tvrdnju na usnama da se guši jedno od osnovnih, urođenih ljudskih prava - pravo na web. Internet je danas jedini preostali totalitarni sustav.
Njegova globalna predimenzioniranost stvorila je paralelni svijet koji kao nakalemljeni organizam, pripijen uz naše živote, dvojbenom čini razaznavanje privida od stvarnosti. Pa se stječe dojam da se neke stvari prije dogode na “mreži” i tek onda skliznu dolje, među nas, koji, navodno, tom mrežom upravljamo. Mi smo, doduše, sasvim slobodno prihvatili pretvarati se da je sve to istina i da mi punimo web, a ne da on prazni nas, mi ćemo svakim klikom jačati iluziju slobode, zanemarujući činjenicu da iz Pentagona ne može izaći ništa što će slobodu čovjeku jamčiti. Upravo suprotno; kao što je blesavo opasna bila tvrdnja da je atomska bomba donijela mir (suštinski je samo pobila milijune ljudi u Japanu) isto takva je i tvrdnja da svakim klikom mi osvajamo neistražena područja svojih individualnih prava. Cjelokupan koncept slobode, uz već opravdanu sumnju da li je ona uopće postojala prije interneta, svodi se zapravo na dostupnost.
Zatvorenicima je, u pravilu, dostupna bila jednosatna šetnja dvorištem u krug pa im se, gledajući bespomoćno u nebo, okruženi žicom, stražarskim tornjevima, cijevima i zidovima, na tom oku dohvatljivom ogrisku horizonta moglo učiniti i da su vani. Nama se, dok sladostrasno surfamo, može činiti da smo unutra, da smo in, a zajednička nam je istina da se samo vrtimo u krug, da na jedne i druge budno motre, da se bilježi tko s kim, kako i zašto, da nam se bilježe i proučavaju navike, otkrivaju slabe točke, da se u svakomu ima prijemnik i predajnik, da nam se ideje i stavovi podmeću kao vlastiti i da se mi osjećamo potpuno ugroženi, gotovo bespomoćni ako nam se, makar i na trenutak, onemogući dostupnost. Uskoro ćemo i potpuno zaboraviti što je bit slobode, da ona nije ono što ja mogu imati ili do čega mogu doći, nego što ja mogu biti. Fromovska dilema, podsjetit će nas se. Naravno, uz poneku varijaciju da smo odavno pristali na koncept “kupujem, dakle jesam”. Jasno da smo se dobrovoljno odrekli iskonske slobode u korist njezine suvremene, ideološki artikulirane definicije, boreći se, istovremeno, rukama i nogama kada nam netko na trenutak zapriječi put do blagajne. Mi isključivo kroz potrošnju praznimo vlastitu potrebu za slobodom, a konzumerizam neće imati milosti prema svakome tko zastane u koraku, tko ne stigne otplatiti makar jednu ratu ili mu bude blokirana neka od kartica koja danas više znači od zraka. Doslovno živimo na aparatima i mislimo da smo time privilegirani. Jel plaćanje računa je naše pravo, naša dostupnost zrcali našu društvenu poziciju, društvena pozicija se kurči kroz društvene mreže koje su postale azili većini kvaziintelektualnih beskućnika, dokonim milijunima koji si tepaju da rade nešto korisno. Internet je navodno olakšao život tako što je ubio svaku draž saznanja, i mi tu ne možemo više ništa. Sve naše istine su na webu, sve naše laži, podvale, svaka naša emocija, misao, namjera, ničega mi to više nismo vlasnici. I sad ćemo se boriti za navodno autorstvo, ali stvar je otišla predaleko da bismo na bilo koji način razvrgli okove suptilne kontrole koje smo si sami natakli.
Danas u ogledalima sve izgleda potpuno drugačije od onoga što zapravo jest. Ako je, dakle, svijet ogledalo čovjeka i ako nam se u njemu čini da smo slobodni, da upravljamo, da biramo, da odlučujemo, da vlastitom voljom mijenjamo stvari, shvatite; sve je to samo privid. Kada ćete uskoro u svojim domovima imati tek jedan tehnološki prozor u svijet, preko kojeg ćete biti “prikopčani” na sve ostale medijske derivate, uključujući i novine, preobrazba društva u zagušenu “hipnotisanu gomilu” bit će pri kraju. Nikome se nećemo moći požaliti, nikome ništa zamjeriti jer sve će to biti posljedica naše vlastite volje. Bili smo dovoljno slobodni postati cyber-slugama. I to nam može biti posljednja utjeha. Jer natrag nema. Jednostavno, sve smo zawebali do te mjere da nam ne preostaje ništa drugo nego klikati do besvjesti, dok nam mozgovi ne počnu pulsirati u binarnom kodu dostupan-nedostupan. Kvaliteta izdaje svog subjekta dosegla je stupanj kada nas se više i ne mora poticati, budući se stvari odvijaju vlastitom logikom inercije propadanja. Mi smo civilizacija koja će pojesti sebe samu. I pritom se do posljednjeg daha boriti za slobodu da si to i učini.