Izdanje:
Nel Pavletić/Pixsell
Moć i utjecaj ipak ne mijenjaju ljude: s Ivanom Šararom, pročelnikom za kulturu Grada Rijeke jednako se komplicirano dogovoriti za susret kao i prije, kad je bio “samo” klavijaturist Leta 3, vlasnik kreativne agencije, promoter, kulturni manager... Volja i želja nisu u pitanju, ali se – kao i većini onih koji brzo misle i puno rade – fizičko vrijeme jednostavno zgužva, dani se sabiju i petak lako postaje nedjelja, kad se konačno nalazimo, slučajno i nimalo znakovito, ispred zgrade riječkog HNK-a.
Pročelnika čije je imenovanje prije godinu dana značajno pomaknulo granice uobičajenog političkog kadroviranja u Hrvatskoj zatičem ispred rasporeda mjesečnog programa najvećeg konzumenta javnih sredstava kulture grada. “Vidi ovo”, pokazuje mi Šarar, “od 6-tog do 16-tog nema predstava. To je zato što četiri ansambla dijele jednu jedinu scenu. Kad netko sprema premijeru, ostali nemaju gdje igrati...” Rijeka je ove godine značajno smanjila sredstva namijenjena programskoj djelatnosti dvaju kazališta čiji je vlasnik i osnivač, HNK Ivana pl. Zajca i Gradskog kazališta lutaka. Svi programi gradskih kulturnih ustanova ukupno su iz proračuna dobili dva i pol puta manji iznos od onog koji je namijenjen nezavisnoj, izvaninstitucionalnoj sceni. Iako potpuna novost u hrvatskim okvirima (i sušta suprotnost zagrebačke politike subvencioniranja u krizi), ovaj je suštinski zaokret zapravo spasilačka mjera: umjetničke i kulturne udruge inače bi teško preživjele veliku proračunsku oseku, a djelatnici kazališta, muzeja i knjižnice ionako su de facto gradski službenici, pa su im programske subvencije tek šlag na golemoj torti “održavanja hladnog pogona”. Šarar od samog početka svog mandata glasno lobira za pravednije rješenje javnog financiranja nacionalnih kazališnih kuća, zahtijevajući da se Ministarstvo kulture ozbiljnije uključi u programske potpore HNK-a u Rijeci, Splitu i Osijeku.
Prvim gradskim proračunom u čijem je stvaranju sudjelovao samo je poslao novac tamo gdje je i najavio. “Moramo se baviti evolucijom, a ne revolucijom”, objašnjava. “Nitko ne govori da klasične kulturne institucije trebaju nestati, to bi bilo idiotski. Ali, očito je da stara pravila više ne vrijede i kultura kao duhovna savjest, ali i esencija društva ne smije ostati bez reakcije na sve što se događa. Kako u sustavu tako i u izričaju Vrijeme je za društvenu odgovornost i rizik, a ne za eskapizam i zatvaranje u sigurnost starih institucionalnih okvira. Kod nas se i dalje smatra da su kazališta i muzeji stupovi kulture na kojima počivaju građanstvo i nacija. To je svakako i dalje djelomično točno, ali volio bih da je pred nama redifiniranje takvog poimanja budući da sve manje vidim građanstvo a bogami i naciju.”
Originalni članak objavljen je u tisku