Izdanje:
Pixsell
Je li se prije par dana u uvali Parja, u vili Horiana, u vrijeme dok je dio naroda odmarao koristeći neradni dan, a ministrica Holy podnosila ostavku zbog nesretnog maila, nalazio, osim Emila Tedeschija i Zorana Milanovića, još jedan izuzetno zanimljiv gost? Političkim kuloarima je prostrujalo da to nije bio samo “razbibrižni” susret dvojice starih prijatelja, kako je pokušao prikazati premijer, nespretno se opravdavajući zbog druženja s Tedeschijem, već ozbiljan sastanak, na kojem je bio i Boris Vujčić, budući guverner HNB-a i nasljednik Željka Rohatinskog. Prava mala Bilderberg grupa na hrvatski način, koja je mogla, s aspekta financija, poduzetništva i politike, malo dokoličariti, a malo krojiti sudbinu Hrvatske. Informaciju koju je dobio Forum provjeravali smo kod dva od tri sudionika, dajući im dva dana priliku da se izjasne, očekujući jasan demanti ako nije istinita. Emil Tedeschi je iz Hamburga na direktno pitanje je li Vujčić bio njegov gost poručio da “stalno netko zove oko Milanovića i Hvara” i da je “odbio komentirati svim medijima, pa tako i Forumu”. Vujčić je iz Bruxellesa na isto pitanje odgovorio “da ne komentira ništa, pa ni priče”, i obrazložio da će se “njegovi komentari čuti, za možda mjesec dana, i to o monetarnoj politici”. Ako nije bilo trećega bilo je vrlo jednostavno reći “ne”, ali su svojim neodređenim odgovorima po principu “nisam htio lagati, a nisam želio ni potvrditi”, priču prije potvrdili nego demantirali. No bez obzira na trojni sastanak u Vili Floriana, Milanovićev način rješavanja Rohatinskog i brza najava Vujčića, koji također spada u kategoriju njegovih dugogodišnjih prijatelja, stvara povod za nove političke spekulacije i baca drugačije svjetlo na potrebu da se stari guverner zamijeni novim, te otvara pitanje bi li to bilo baš tako da je zamjenik guvernera bio netko tko nije Milanovićev prijatelj.
Do kraja nepredvidiv
Odlazak Rohatinskog je, naime, očito bio zbrzan, što se vidjelo i iz nehinjenog iznenađenja ministra financija Linića kada je čuo vijest, a nužan da bi Milanović na još jednoj razini stvorio svoj krug ljudi od povjerenja, okružujući se onima koji su mu bliski ne samo stranački i politički, već i vrlo osobno, i s kojima, na paralelnoj razini s Vladom, namjerava odraditi mandat. A da bi se to ostvarilo unaprijed je izrežiran pokušaj da mu se ponude dvije od šest godina trećeg mandata, jer se očito računalo da tvrdoglavi Rohatinski ne može pristati na, za njega, ponižavajuće okolnosti. A kad ne pristane, računali su, put za Vujčića, koji je, kako je čulo iz Milanovićeva okruženja, “predugo čekao na poziciju”, ostaje otvoren i može trasirati monetarnu politiku u dogovoru i prema željama premijera. Istina, popularni Roha je do kraja odigrao nepredvidivo i svojim istupom ih iznenadio, jer se očekivalo da će se povući u tišini, a ne prebacujući lopticu Milanoviću prozivkom zbog toga što mu je razlaz priopćio telefonom, ali u konačnici cilj je ostvaren. Rohatinskog nema, a javnost nije dobila suvisli odgovor na pitanje zašto ga je trebalo mijenjati, ako će, kako se čuje, Vujčić raditi posve isto, osim da Vujčić postane guverner i možda blagonaklonije ocjenjuje Vladu od Rohatinskog. Bliskost Vujčića s Milanovićem potvrđuje pretpostavku da će premijer s novim guvernerom lakše naći zajednički jezik i da se Rohatinski, koji je 12 godina bio na čelu HNB-a, nije više uklapao, nije se od njega moglo očekivati da se uklopi u prijateljsku veze. Osim toga, a nije ni to zanemarivo, nekako je teško vjerovati da će Vujčić popularnošću zasjeniti Milanovića na način na koji je Rohatinski zasjenio hrvatske političare. Milanović je osim toga već dokazao da se najbolje osjeća jedino u sigurnom okruženju. Njegov izbor generacijski bliskih ljudi u Vladi, uključujući i nove poput Hajdaš Dončića, koji je zamijenio “starog” Komadinu, i Mihaela Zmajlovića, koji je došao na mjesto Holy, pokazuje da mu, s izuzetkom Čačića, o kojem u SDP-u ponovo bruje da broji zadnje tjedne, u Vladi trebaju isključivo oni koji se s njim u svemu slažu i kojima može bez problema nametnuti svoje ideje. No, odnosi unutar stranke i unutar Vlade su jedno, tu se već uobičajeno očekuje i prihvaća dominacija šefovih kadrovskih rješenja, ali direktno povezivanje njihovog predsjednika s Tedeschijem, s kojim ga, kako uporno ponavlja, veže dugogodišnje prijateljstvo, donosi nove brige esdepeovcima. – Dečki iz Atlantica su preuzeli Zokija, a možda tako preuzmu i Hrvatsku. Nije to samo Tedeschi, tu je i Joško Klisović, zamjenik ministrice Pusić, bivši djelatnik Atlantica, kojem je Zoran bio i vjenčani kum, i Neven Vranković, član uprave Atlantica, koji se po medijima prikazuje i kao financijer SDP-a.
Oni njemu imponiraju, a on je njima zanimljiv, jer je premijer – kaže jedan od esdepeovaca, koji se boji da će sprega Milanovića s krupnim kapitalom dodatno naškoditi imidžu SDP-a kao socijaldemokratske stranke. Tedeschi može biti simpatičan i moderan poduzetnik, mogu oni biti i prijatelji, iako se to prijateljstvo, čini se, jako intenziviralo otkad je Milanović premijer, ali teško je ljudima objasniti, misle nezadovoljni u SDP-u, da će netko tko se na takav način zbliži s bogatašima, raditi za narod, a ne za kapital. - Može Milanović govoriti da država neće pogodovati Tedeschiju, ali pogodovanja ima raznih. Nisu to samo poslovi s državom. Osim toga svakom se premijeru do sada o glavu obila javna bliskost s poduzetnicima, a zbog toga ispaštaju stranke na izborima – tvrde.
Što Ivica kaže na to?
No, Tedeschi još uvijek nije najveći i najjači poduzetnik u Hrvatskoj. Postoji još jedno važno pitanje, a to je što dečki iz Agrokora, na čelu s Ivicom Todorićem, kažu na sve to? Todorić, prema pričama, nije najsretniji ovakvim Milanovićevim javnim mahanjem prijateljstvom s Tedeschijem, ali nema što reći. I sam je od onih koji imaju bliske veze s politikom i svakom vlašću, iz Agrokora su ljudi ulazili u Vlade, a iz Vlada dolazili u Agrokor, a bogme ima i imanja i lovišta na kojima su mnogi iz politike bili. Uključujući i SDP-ovce. Njegovi odnosi s Tedeschijem su korektni, ali je njih dvojicu politički lako razvrstati na dva pola; onaj koji je skloniji lijevoj, socijaldemokratskoj vlasti, i onaj koji naginje konzervativnim vrijednostima. U poslu to i ne mora biti važno, novac obično ne mari za stranačke boje, veliki pomalo podupiru sve političke opcije računajući da će sa svakom morati raditi, ali svi redom vole utjecaj na politiku. Poduzetnici vole imati vlast na oku, a u ovom je trenutku evidentno da Tedeschi podržava Milanovića i njegovu Vladu, o čijim greškama govori kritički, ali s velikim razumijevanjem, dok mnogi drugi poduzetnici nisu tako blagonakloni. Nezadovoljni političkim vladama oni su već nekoliko puta u javnost puštali ideju da pred građane istupe sa svojom ekipom i programom i pokušaju osvojiti izbore, ali se to nikada nije realiziralo. Prije tri godine se spekuliralo da iza takvog pokušaja stoje Ivica Mudrinić, Damir Kuštrak i Darko Marinac, bilo je nekoliko pojavljivanja u javnosti, oštrih kritika i HDZ-a i SDP-a, nezadovoljstva stranačkim gospodarskim programima, ali od poduzetničke liste koju bi trebao predvoditi netko jak i u javnosti neupitan, nije na kraju bilo ništa, a akteri su danas na raznim stranama, pri čemu je najgore Marincu, koji čeka suđenje zbog afere u Podravci.
Ništa nije isključeno
No, ideja i dalje životari, a vjetar u leđa daje joj situacija u Europi; stvaranje tehnomenadžerskih vlada, pokušaji da se standard građana i funkcioniranje države spasi nametanjem stručnjaka umjesto političara. S druge strane hrvatski poduzetnici svjesni su svog rejtinga u javnosti, često načetog aferama, i nisu sigurni da je situacija zrela za takav pokušaj, te im se sigurnijim ipak čini već uobičajeno igranje preko političkih stranaka. Utjecaj u njima do sada su stjecali financijskom podrškom u kampanjama, ali nakon slučaja Fimi medije svi moraju biti daleko oprezniji. Dijelu njih je Zoran Milanović micanjem Rohatinskog dao novu ideju. Priča koja je kolala prije parlamentarnih izbora, o kombinaciji Karamarko-Rohatinski uz podršku dijela krupnog kapitala, ponovo je aktualna. O njoj se doduše pričalo u vrijeme kada Karamarko još nije bio član HDZ-a, a Rohatinski se spominjao u kontekstu HSLS-a, i tada je opcija bila neka zajednička lista, iza koje bi stali poduzetnici. U međuvremenu je Karamarko “blitzkriegom” pokorio HDZ, a Rohatinski se našao na tržištu. Karamarko je i dalje uzdanica dijela bogatih poduzetnika, od kojih se najčešće spominju Zubak, Antunović, Filipović i Pipunić, a diskretni Todorić, koji se kloni eksponiranja u javnosti, s nekima od njih ima veze. Pitanje je doduše bi li Rohatinski htio s tom grupom u političku akciju, no podrži li Todorić takvu inicijativu, ništa nije isključeno. Teško je očekivati da bi se Rohatinski oglušio na želju svog dugogodišnjeg prijatelja, uz čiju je veliku podršku prebrodio i aferu s kupnjom kuće. Obojica su bili izuzetno ljuti na medije koji su objavili da je Todorić financijski pomogao supruzi Rohatinskog kupujući od nje kuću kao poslovni prostor za firmu, da bi se ispostavilo da u toj kući obitelj Rohatinski u stvari živi, ali to nije načelo prijateljstvo.
Napadi na Rohatinskog kao zaštitnika krupnog kapitala, uvijek su dijelom išli i zbog njegovih čvrstih veza s najvećim poduzetnikom, ali on, kojem nikada nije bio problem posvađati se ni s predsjednikom države ni s premijerima, nikada nije ugrozio odnos s Todorićem. Iz te jake sprege politički milje zaključuje da Rohatinskog politika neće lako pustiti, ali i da će on ovoga puta biti pametniji i oprezniji. Dozvolio je, uoči izbora, da njegovo ime cirkulira vezano uz HSLS, Darinka Kosora i bogatog odvjetnika Hanžekovića, i pogriješio, jer nije mogao donijeti konačnu odluku. Odustao je očito kada je dobio uvjeravanja da Kukuriku koalicija računa na njega kao guvernera u još jednom mandatu i vjerojatno se sada smatra izigranim i prevarenim. Još uvijek ima dobar imidž u javnosti, ostavio je dojam ozbiljnog i sposobnog poslovnog čovjeka, a HDZ s Karamarkom na čelu očajnički treba što više uglednih ljudi, koji će mu pomoći da se odmakne od imidža starog HDZ-a i pokaže kao čovjek koji je spreman oformiti ekipu koja je spreman preuzeti vlast, a prije toga i svoju “Bilderberg grupu”, koja će mu pomoći da se pokaže kao ozbiljan i kvalitetan pretendent na vlast. Za početak je iz stranačkih kadrova oformio ekspertne timove, koji će “glumiti” vladu u sjeni, odnosno pripremati udarce za vladajuće, ali sigurno je da će pokušati okupiti i što više značajnih imena iz gospodarstva, kako bi pokazao ne samo da ima podršku, već i kadrovski potencijal u slučaju da osvoji vlast.
Roha tražena roba
Uspije li preko “svojih” poduzetnika uvjeriti Todorića da s Rohatinskim ima daleko bolje šanse, nije nemoguće da se Roha vrati. – Nitko me ne može uvjeriti da će on sada uzeti neki posao u međunarodnim financijskim institucijama i nestati iz javnog života. Njemu je politika očito draga, da nije, ne bi s njom ni koketirao. Ova Vlada se ne snalazi i moglo bi vrlo brzo doći vrijeme kada će se ljudi okrenuti prema drugima, koji im zvuče bolje.Nastavi li se ovakav silazni trend u gospodarstvu dvije su opcije: da se narod okrene prema populizmu, lijevom ili desnom, laburistima ili HDSSB-u, u kojem će najjače stranke dodatno izgubiti utjecaj, ili da ga se pokuša uvjeriti da još jednom da šansu onima koji tvrde da znaju izlaz iz krize, pa makar to bio i reanimirani HDZ. Osobito ako Karamarko počne rasti u anketama i uspije dokazati da zaslužuje podršku kapitala i da može okupiti ljude koji nisu nužno stranački, ali jesu kvalitetni, a Rohatinski bi u tom slučaju bio čisti bingo – tvrdi jedan od gospodarstvenika, očigledno zainteresiranih za ponovni uspon HDZ-a. Rohatinski trenutno odmara i važe, ali ne zanemaruje kontakte. Zna da je tražena “roba”. Situacija u Hrvatskoj mu je sigurno jasnija nego mnogima, uključujući i one na vlasti, i može dobro predvidjeti razvoj događaja, pa tako i odlučiti isplati mu se i u kojoj varijanti politički angažman. Rujan bi mogao biti mjesec u kojem će se prelomiti mnoge životno važne stvari za Hrvatsku i njezine građane i Rohatinski to također vrlo dobro zna. Je li to daljnji pad rejtinga, nakon što je agencija Moodys dodatno već uplašila Vladu, nakon mršave prolazne ocjene iz ožujka? Izostanak kvalitetnih pomaka koji bi EU, ali i narod, uvjerio da postoje šanse za izvlačenje iz krize? Hoće li posljedica toga biti nezadovoljstvo međunarodne zajednice ovom vlašću i njezin pritisak da promjene idu brže, drastičnije, pa i po cijenu novih izbora ili nametanja neke tehnomenadžerske Vlade, u kojoj bi se možda mogao naći i Rohatinski? Istina, u slučaju Italije i Grčke, to se nije pokazalo idealnim rješenjem, ali su Bruxellesu takve opcije u posrnulim državama još uvijek draže od prepuštanja građanima da u krizi biraju i igraju se demokracije? Može li nezadovoljstvo naroda stalnim mjerama štednje, koje se prelamaju preko njihovih leđa, a ne nude nikakvu vidljivu perspektivu, narasti do te mjere da ih učini željnima smjene vladajućih?
Može li se u tom slučaju HDZ tako brzo nametnuti kao nova, revitalizirana politička snaga ili će ih repovi prošlosti stizati još godinama? Pitanja su to na koja će odgovori stizati u mjesecima koji nadolaze. I na koje trebaju biti spremni svi. I Milanović, koji je određenu političku poruku poslao odmorom u uvali Parja, brecnuvši se na javnost koja želi “znati gdje spava”, i Karamarko, koji se itekako trudi omekšati svoj lik, pokazujući se u novoj, ležernoj varijanti, opušten i nasmijan, u kariranoj košulji, družeći se s “običnim ljudima” kod poznatog vinara. Socijaldemokrat u vili na osami kod bogatog prijatelja i konzervativac, koji se trudi postati “mister simpatičnosti”, u vinogradu. Čija će “Bilderberg grupa” biti jača?