HRT je lešina koja zaudara

Tako to ovdje ide. Čim shvate da radiš svoj posao, budi siguran da ćeš ga uskoro izgubiti. Zato iznenađuje ovoliko čuđenje oko izvanrednog otkaza uručenog HRT-ovu komentatoru Miloradu Šikanjiću, koji je, pozvan da komentira politička gibanja, u emisiji „U mreži Prvog“ to i učinio, pa ga je uprava javne televizije odmah zaskočila nogom u stražnji dio tijela.

Jer, premda je komentator, nije Šikanjić tu da komentira svojom glavom, nego da poput spikera izgovara tekst s blesimetra napisan u Banskim dvorima ili Uredu predsjednice ili ga naprosto sam mora znati. Jer ako ga ne zna, onda sasvim sigurno ne može biti komentator na HRT-u. Jedino što ovdje treba čuditi jest da je to Šikanjiću, kao očito inteligentnoj glavi i pametnom čovjeku kakvih na Prisavlju ima sve manje, odavno trebalo biti jasno.

To je prva greška. Druga je pripisivanje krivnje Ivanu Vrdoljaku i HNS-u. Ni on ni ta stranka nisu učinili ništa što ne rade i druge, posebno one vezane uz HDZ, koji je svaki svoj dolazak na vlast – a znamo da ih je bilo – iskoristio za temeljito propuhivanje kadrova na dalekovidnici srozavši je usput na razinu slabo gledane lokalne televizije koja se slijepo drži strane nekog seoskog kabadahije i sličnih šerifa koji su zapasali svoje rejone, pa kad već vladaju, red je da imaju i svoju televiziju koja će isključivo raditi na izgradnji njegova „lika i djela“.

Naprosto, tako stvari funkcioniraju, a u HNS-u nisu baš toliko blesavi da ne znaju uhodane modele pa baš da samo tako prijeđu preko ovoga: „Kada biračima pokažeš, ti koji si kao bio liberal i ušao na SDP-ovoj listi, da misliš da su stoka sitnog zuba, ti si po mom mišljenju politički mrtav. U svakom slučaju, jedna politička lešina. Jednostavno, kad si moralno mrtav, onda si moralni leš. To je ono po čemu će Vrdoljak i svi koji ga podupiru zaudarati.“ Tako je to točno rekao Šikanjić.

Nije, dakle, problem u Vrdoljaku. Uostalom, taj se dovoljno istaknuo u svom mandatu vođenja važnog resora iz kojeg je, ovako na prvu, dovoljno spomenuti razdjelnike, koji su naprasno uvedeni pod prijetnjama teških financijskih kazni za sve koji se ogriješe, a da je pritom i jedan od članova Uprave HEP-a – koju je tada kontrolirao HNS - imao firmu upravo za uvoz tih čudnih kalkulatora koji ne mjere količinu utrošene energije što dolazi kroz radijatore, nego nešto sasvim drugo i koštaju petstotinjak kuna plus redovna mjesečna očitanja idućih deset, dvadeset godina.

Zar ste uistinu očekivali od takvog čovjeka i takve stranke da će štititi građane i slobodu novinarstva? Niste, naravno da niste, jer zaboli njih za nas, njima je nešto sasvim drugo na pameti. Siguran sam da bi HNS-ovci sada najradije pojeli onaj dopis koji su poslali HRT-u tužeći se na komentatora koji se usudi komentirati. I oni su svjesni da upravo  zabijaju zadnji čavao u svoj lijes u kojem je, kako je to lijepo kazao Šikanjić, njihova smrdljiva politička lešina.

U čemu je onda problem? Sjetimo se, na primjer, kako je prošao Saša Kosanović, novinar HRT-a koji se također usuđivao raditi svoj posao. Nisu znali kako da ga smaknu, pa su našli suradnju s danskim producentima u snimanju dokumentarca o zločinu u Dvoru na Uni. Nema veze što ga je Dancima uputio njegov urednik, ma koga to briga. Važno je da je Kosanović dobio nogom u stražnji dio tijela.

Sjetite se Maje Sever, koja je emisiju „Hrvatska uživo“ pretvorila u jednu od najgledanijih na HTV-u. Ne ide to tako, opet se previše uživjela u posao za koji je plaćena. Nisu dočekali časa da je ukinu, ali je – dobro i za nju i za gledatelje – barem zadržala posao.

Sjetite se Aleksandra Stankovića, koji nikako ne slovi za političkog naivca pa da se ne zna snaći u mutnim prisavskim vodama. Vodeći intervju s jednim braniteljem drznuo se upitati ga ima li rat u Hrvatskoj elemente građanskog rata. Taj je primjer možda i najbolji, jer se od Stankovića, svoga novinara, ogradila vlastita kuća, javna televizija koju je točnije nazivati državnom, u vlasništvu HDZ-a. Stanković je, naime, postavio pitanje koje nije u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu! A što može očekivati onaj koji se usuđuje misliti izvan propisanoga: nogu u stražnju stranu tijela koju bi fasovao i Stanković da nije bolji slalomaš od Šikanjića.

Stoga ne ide to tako. Nije Kazimir Bačić tamo postavljen da poveća kvalitetu i gledanost, nego da uz pomoć isto tako delegiranih urednika kontrolira da svi misle isto. Da je drukčija namjera onih koji su ih  instalirali, i oni bi radili drukčije. Ovako, takva su pravila i valja ih se pridržavati. Na primjer, ako te predsjednica države zove na svečani prijem u povodu blagdana, ostavit ćeš sve poslove, unajmiti autobus i tako prepun s delegacijom HRT-a zakrčiti ulaz u Predsjedničine dvore. Tako je to: ako jedni ne dobiju nogom u guzicu, drugi se ne mogu uvući u tuđu.

Ali nema veze. Premda se to tako ne čini, ničija nije gorjela dovijeka, pa neće ni njihova. A i noga u dupe ponekad, kako je to netko mudro rekao, može značiti korak naprijed.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu