Pastorala na Dolcu i fronta na Savskoj

"Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!", orilo se sa sjeverne strane.

"Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…", s južne.

"Svi smo Hrvatska!", evo ih sa sjevera.

"…za te život dati", nastavljao je jug.

Imaju u Savskoj, onoj zagrebačkoj ulici koja po vertikali povezuje grad, jednu zgodnu priču. Usred zime nađu se stari i mladi i odigraju nogometnu utakmicu. Snijeg, kiša, sunce ili magla uopće ne igraju ulogu, igrat se mora! Svjedoci tvrde da utakmica nije nimalo bezazlena, premda ide otac na sina, stric na nećaka, ujak na… koga bilo. Udara se tko prvi stigne. Onak, finjak je to, ali bez praštanja. Agramerski ćeš dobiti lakat ako si zakasnio ući u duel. I poslije bez ispričavanja. Traje to desetljećima.

E, ovo nije takva utakmica. Ulica je ista, ali su strasti još žešće. Ide se tvrdo, do krvi. Ide bogami brat na brata, sestra na sestru, čovjek na čovjeka. Riječ je o utakmici onih koji su subotu proveli na Savskoj što u prosvjedu branitelja "šatoraša", što u protuprosvjedu koji je organizirao pokret Occupy Croatia. Svi se oni, kad s njima razgovarate, pozivaju na isto. Hrvatska svima na srcu. Hrvatska svima u mislima. Ovaj je proveo na ratištu tri i pol godine, onaj na bojištu skoro četiri. Ovaj je u zarobljeništvu bio godinu dana, onaj u logorima tek koji dan manje. Ovaj je bolestan tako da obilazi bolnice svakodnevno, onaj je upravo došao iz jedne. Ovaj nema za kruh, onaj ne zna kako je još uopće živ. Argumenti isti.

Ima, međutim, među njima razilaženja. Recimo, neki iz Occupyja spominju ovima mater ustašku i pokvarenu. S druge strane, neki iz šatora jebu onima majku komunističku i udbašku. Ima i onih koji bi voljeli ukrstit' šake, da se udari, pa ako treba i po glavi, pičku plaćeničku. U tome se svi slažu. Ovi iz Occupyja tvrde da ovi iz šatora dobivaju dvjesto kuna dnevno, a ovi iz šatora da ovi iz Occupyja po ovakvom mimohodu uzmu i više.

Tu negdje staje slaganje, a zajedno s njim i usporedba. Ovi koje vodi Occupy krenuli su danas s Trga bana Josipa Jelačića. Skupilo ih se više stotina. Brojali smo, negdje između četiristo i petsto. Nije to onaj, ako ste po imenu očekivali, ljevičarski pankerski pokret koji je svojedobno podigao na noge cijeli New York, a time i svijet, tražeći pravednije društvo i prije svega – pravo na prosvjed. Hrvatski Occupy je skupina ljudi od nekoliko uobičajenih aktivista tipa Građanska akcija koji se primaju megafona bez obzira koja i zašto organizacija prosvjedovala, preko iskrenih antifašista do građana kojima je uistinu svega dosta i kojima je voda odavno prešla preko grla. Nije to Occupy, nego srdžba, tuga i nevolja.

Na Trgu je priča izgledala upravo onako kako bi trebala izgledati. Trg je napokon postao mjesto kakvo bi i trebao biti. Kao forum. Ljudi su međusobno razgovarali, svađali se, argumentirali stavove. Dokazivali jedni drugima zašto je moj stav ispravan, a tvoj nije. Tek je jednom cijeli taj antički ugođaj narušio očito alkoholom motiviran poklonik "šatoraša", ali čak ni taj incident nije razbio "hrvatsko jedinstvo" kojem teži nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Nije, međutim, to "zajedništvo" dugo potrajalo. Tek nešto kraće od onoga koje je proklamirala predsjednica iskoristivši prvu slobodnu minutu mandata da ode na poklon braniteljima, u istu tu Savsku kamo su se uputili i "antiprosvjednici".

Za razliku od predsjednice, njima se tamo nitko nije radovao. Organizirani po Josipu Klemmu – koji nam je kasnije objasnio da je one sa sjeverne strane Savske osobno organizirao Zoran Milanović, mada smo čuli i obratna tumačenja – u kordonu ih je čekala najprije specijalna policija, a odmah nakon križanja s Vukovarskom u vojničkom ešalonu složeno i nekoliko tisuća braniteljske populacije, pojačane dokonim Bad Blue Boysima, kojima se subotnje poslijepodne činilo pametnijim utući ovdje, umjesto uobičajenog čekanja navijača Hajduka koji su ni kilometar dalje u Kranjčevićevoj trošili grla navijajući za svoje.

Na Savskoj policije koliko vam duša hoće. Na svim stranama. Gore, desno, lijevo, osim – dolje. Ovo dolje je južno. Gdje su branitelji. Tamo njih tek četvorica. Odnosno, četvero. Trojica "cipelaša" plus mlada policajka. Tamo, naime, red održavaju "klemmovci".

Da su ti "šatoraši" država u državi, znaju svi koji su barem jednom navratili pred Ministarstvo branitelja. Oni održavaju red kako ga zamišljaju. Oni su tamo zakon. Tih tisuću četvornih metara koje su ilegalno zauzeli uistinu je njihovo područje. Ne možete tamo tek tako. I nije to nered, nemojte se zavaravati. OK, ima ekscesa, ali se u principu pazi da se situacija ne otme kontroli. Uostalom, Klemmu je organizacija i onako posao.

"Tko si?"

"Što hoćeš?"

"Otkud si?"

"Za koga pišeš?"

"Ne može, odbij!"

Tako to otprilike zvuči. Kad su dva dana ranije u potpunom oduševljenju iščekivali novu predsjednicu, zauzeli su i trotoar. Uzalud su ljudi pokušavali proći, a posebno je tužno bilo vidjeti mladu majku natovarenu punim vrećicama i pelenama kako se pokušava probiti među odavno sredovječnim muškarcima sumnjiva zadaha i s čikovima u ustima.

"Ne može!"

"Ne može, što me ne čuješ!"

"Generale, daj poravnaj tamo one s lijeve strane!"

"Ne možeš u šator! Samo udovice i invalidi."

"Gasi cigaretu. Evo je, dolazi predsjednica!"

Pa tako, "gasi cigaretu, dolazi" tri puta u sat vremena. Ravnaj, odravnaj, gasi, pali, uđi, izađi. Sve dok Kolinda Grabar Kitarović nije navratila na koju minutu.

U subotu je, međutim, nije bilo. Premda je obećala da će svaki dan biti s braniteljima na Savskoj, subotnje prijepodne odlučila je proboraviti na špici i na placu. Kupilo se nešto povrća. Bio je tu i buket. Baš onako, predsjednički.

A na Savskoj:

"Da ja imam tvoju mirovinu, i ja bih bio tamo!"

"Što je, seronje, prodali ste svoje tijelo za novac?!"

"Đubre udbaško, razbit će te. Samo dođi!"

"Što je, pičke, nemate muda?"

"Nema više kokarde zvizdastog poskoka u šumi Pantovčak, a?"

I sve tako.

Na sjevernoj strani polako se razilaze. Tek jedan dio kreće u Vukovarsku. Tamo ih dočekuje isturena frakcija "šatoraša" koja je probila kordon specijalaca. Ovaj su put dvojica čak i privedena. Onaj koji je dobrih dvadeset minuta i pred policijom i pred novinarima uporno spominjao majku, četnike, komuniste i Udbu tek je legitimiran. I oduzeli su mu jaja ("Ne vrijedite ni da jaja trošim na vas, jebem li vas takve!").

Ostalo uobičajeno. Subota, tipična zagrebačka. Uz cirkus koji traje već stotinjak dana.

I da, uz jedinstvo i zajedništvo Kolinde Grabar Kitarović. Njezina pastorala na špici uz pune vrećice i ova jadna fronta na Savskoj među sirotinjom kojoj još malo, ali samo malo treba da se međusobno ne pobije. Ako ništa drugo, predsjednica barem ima ono cvijeće. Trebat će joj, za grobove.