Donosimo prvi odlomak nove knjige Borisa Rašete o čuvenom odmetniku Čarugi

Četiri godine njegova je banda sijala smrt po Slavoniji. Ubijao je, zavodio, fascinirao, pljačkao, užasavao. Bio je razbojnički Tito. Danju ugledni građanin Vinkovaca, noću se transformirao u hajduka koji je počinio zlodjela kakva ovi prostori nisu vidjeli. Krvavi ubojica bio je i zavodnik, zvijezda, celebrity. Žene su mu slale oduševljena ljubavna pisma i donosile torte i kolače u zatvor, gdje je dospio nakon višegodišnjeg terora po Slavoniji. Šminker koji je živio u peterosobnom stanu i od svog je vješanja napravio reality show: odjeven kao za svadbu, s kravatom, lakiranim cipelama i gamašnama, ispod vješala je pred 3000 ljudi izgovorio čuveni oproštaj: ‘Moj naklon, gospodine krvniče. Narode, Čaruga putuje!’Namignuo je potom nekoj ljepotici u publici, i otputovao u vječnost. Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostalo je omanje groblje žrtava, deseci najtežih kaznenih djela i legenda o harambaši koji pljačka bogate a daje siromašnima... Dio je uvoda knjige „Čaruga – Legenda o Robinu Hoodu“ (24 sata, Zagreb, 2019.) novinara i publiciste Borisa Rašete. U knjizi ujedno možete pročitati intervju s režiserom Rajkom Grlićem koji je snimio fim o Čarugi. Tim povodom donosimo prvo poglavlje priče „Na gubilištu“ o jednom od najpopularnijih odmetnika naših prostora.

 

U dvorištu suda u Osijeku – onoga istoga u kojemu se sudilo Zdravku Mamiću i Branimiru Glavašu – okupilo se 27. veljače 1925. godine u sedam sati ujutro više od 3000 ljudi. Masa je nahrupila već u pet sati. Okupljena svjetina nije osjećala studen. Visjeli su po drveću, penjali se na krovove, tiskali se po dvorištu. Bilo ih je i po telegrafskim stupovima. Pažljiviji promatrači uočili su i jedan, koliko čudan toliko i zlokoban prizor: Na vrhu obližnje zgrade, na njezinu krovu, čučala je neka maramom zamaskirana bakica…

Svi su ti ljudi željeli uživo vidjeti vješanje vođe Kola gorskih tića Jove Čaruge i njegova ortaka Pavla Prpića Velikog, najveću javnu egzekuciju svih vremena na ovim prostorima. U središtu prizora uz dvoja vješala stajala su dvojica krvnika. Bili su, u skladu s tradicijom, svečano odjeveni, s blistavim polucilindrima na glavi, leptirkama pod vratom i bijelim rukavicama na rukama. Deseci žandara i oružnika osiguravali su scenu. Na puškama su imali nataknute bajunete: dio Gorskih tića još je bio na slobodi. Pavao Prpić Mali, brat Čarugina najvjernijeg suradnika Pavla Prpića Velikog, izbjegao je uhićenje, kao i manji dio Kola.1

Da se možda baš on, onako sitan, nije maskirao u bakicu pa uspeo na krov?

Cijela je osječka i slavonska elita danima prije uz silan trud pokušavala osigurati mjesta u gledalištu. Došli su i neki ministri iz Beograda. Redakcije jugoslavenskih listova poslale su najjače autore.

Osim novinara osječkog Hrvatskog lista, kojima je Čaruga godinama bio glavna tema, dopisnike su poslale zagrebačke Novosti i Obzor, kao i Politika. Predrag Milojević, mladi reporter beogradskog dnevnika,

čovjek koji će u dugoj karijeri upoznati brojne ključne ljude XX. stoljeća i boraviti na mjestima na kojima se pred njegovim očima stvarala velika povijest, poslan je u Osijek na zadatak koji neće

nikada zaboraviti. “Pisca Predraga Milojevića, koji je radio priče sa Hitlerom i Churchillom, pitao sam s kim mu je bilo najzanimljivije, a on mi je rekao s Jovom Čarugom”, kazao je poznati srpski novinar

Milomir Marić skoro stoljeće nakon egzekucije. “To je bio hajduk s kojim je on razgovarao u ćeliji večer uoči vješanja dok se Jovo brijao jer je htio zgodan otići na onaj svijet.”2

“Kad sam jutros rano stigao u hotel ‘Rojal’, napisao je Milojević u izvještaju o događaju, “i kod portira popunio prijavnu listu za stanovanje, on je napravio što je mogao ljubaznije lice, i obratio mi se molećivim glasom: “Gospodine, tako vam Boga, izvadite i za mene jednu ulaznicu. Vi ste novinar, pa to možete. Moram da vidim Čarugu kako visi o konopcu…”

 

 

1 U Čaruginoj je četi u trenutku uhićenja bilo još 13 razbojnika, koji su – kaže sudski spis – po značenju i po ustanovljenoj zakonskoj odgovornosti za počinjena zlodjela poredani ovako:

1. Jovo Stanisavljević-Čarug, razbojnički harambaša i kapetan, 26 godina star, rođen 2. februara 1897. u Barama roditelja Proke i majke Ike, srpsko-pravoslavne vjere, oženjen ali nesudbeno rastavljen, bez djece, ratar, pismen, osuđen po Kr. sudbenom stolu u Osijeku 8. maja 1919. na 4 godine teške tamnice zbog sukrivnje ubistva. Kaznu uslijed bjegstva iz mitrovičke kaznione nije izvršio. Po bijegu je bio ucijenjen od vlasti sa 5000 dinara.

2. Pavao Prpić veliki, 24 god. star, rodom iz Karlobaga, rkt. vjere, radnik nestalna boravišta, pismen, neporočan, neoženjen, živio u kombinatu u kojem ima troje djece.

3. Luka Šulentić, 28. god. star, rodom iz Pos. Podgajaca rkt. vjere, oženjen otac jednoga djeteta, radnik u Tompojevcima, pismen, neporočan.

4. Marko Drezgić, 28. god. star, rodom iz Gračaca, pravoslavne vjere, oženjen, otac jednoga djeteta, mesar u Vinkovcima, pismen, neporočan.

5. Mato Krmpotić, 27 god. star, rodom iz Barneta kraj Gospića, rkt. vjere, oženjen, otac jednoga djeteta, radnik u Andrijevcima, pismen, neporočan.

6. Nikola Mihaljević, 23 god. star rodom iz Kraskovića, pravosl. vjere, ratar u Kraskoviću, pismen, kažnjen

7. Ivan Selthofer, 24 god. star, rodom iz Humljana, rkt.

8. Stjepan Šikić, 30 god. star, rodom iz Sušnja kod Karlobaga, rkt, vjere, neoženjen, radnik nestalna boravišta, nepismen.

9. Nikola Prpić, 28 god. star, rodom iz Karlobaga, rkt. 

10. Dragutin Kovačević, 25 god. star, rodom iz Vidovca, rkt. vjere, oženjen, radnik u Andrijevcima, pismen, neporočan.

11. Marko Bojanić, 29. god. star, rodom iz Voćina, pravoslavne vjere, oženjen, otac 4 djece, ratar u Voćinu, pismen, neporočan

12. Jure Jurković, 46. god. star, rodom iz Brloga, rkt. vjere, oženjen, ratar u Brlogu, nepismen, neporočan.

13. Mile Lončar, 24. god. star iz Brloga, rkt. vjere, oženjen, ratar u St. Mikanovcima, nepismen, neporočan.

14. Mile Rupčić, 23 god. star, rodom iz Donj. Pazarišta, rkt. vjere oženjen, otac jednoga djeteta, radnik u Retkovcima, nepismen, kažnjen zbog zločinstva oskvrnuća s 3 mjeseca teške tamnice.

 

2 Milojevićeva izvješća Politici vrijedna su građa za ovu knjigu: budući klasik jugoslavenskog novinarstva imao je istančan njuh za dramu, psihologiju, detalj: jedan mlađi kolega o njemu je napisao da je najveći novinar koji je ikad prišao pisaćem stroju. To je možda pretjerano, ali Milojevićevi zapisi dragocjeni su, a njegove rečenice svježe kao da su jučer napisane. Reporteri osječkog Hrvatskog lista o Čarugi su ispisali zlatne stranice hrvatskog novinarstva.

Stanoviti Informator – pretpostavljamo da je riječ o policiji koja je unajmila neko beskonačno nadareno pero (vječna pojava našeg novinarstva) – ispisao je o Čarugi pasuse i pasuse dragocjenih svjedočanstava, temeljenih na sudskim spisima, ali i policijskim dosjeima, koji su, kao i obično, stvarani na osnovi doušničkih dojava. Njegovu smo knjigu ekstenzivno citirali. Sudski spis dragocjen je izvor potvrđenih činjenica. Pisan jezikom onoga vremena, on je živopisan, sočan, plastičan – u njemu vidimo Roma koji skače “po metera” od zemlje kad ga razbojnici napadnu, čujemo krešendo pušaka u zasjedama za dresine koje su prenosile velike količine novca pa imale tu nesreću da nalete na Kolo gorskih tića i njegove surove vođe, osjećamo suze udovice lugara Pirkmajera koja je ostala udovica s petoro djece jer im je Čaruga ubio oca, a u idućem prizoru vidimo Čarugu kako s pripadnicima vinkovačke elite kocka, zabavlja se i igra s djecom nevino kao Mary Poppins… Tu su i knjige Marina Zurla i Pere Zlatara, Dragana Jovaševića i Marinka Arsića Ivkova, šarmantni roman Ivana Kušana nastao po filmu Rajka Grlića te dragocjeni dnevnik Ante Šarića, čuvara osječkog zatvora, u čijem je dnevniku opisana zatvorska sudbina Jove Čaruge i Pavla Prpića Velikog, harambašine desne ruke, njegova šegrta i njegove nepriznate žrtve. Koristili smo se za ovu knjigu i brojnim drugim izvorima, nastojeći dešifrirati zagonetku Jove Čaruge koja cijelo stoljeće zanima, uzbuđuje i provocira javnost. Izvorne novinske i dnevničke zapise nismo redigirali ni lektorirali jer u sebi nose duh vremena, a napisani su tako dobro i plastično da bi bilo kakva intervencija samo štetila razini teksta.