Tko im je držao četku i točio balzam dok su glancali Porfirijevu lažnu bradu?

Patrijarhovo vođenje opijela za Ratka Mladića – suviše blagoglagoljivo – uzburkalo je duhove u Hrvatskoj i po jednoj naročitoj osnovi. Počelo se na oštriji način postavljati pitanje sudioništva na tzv. kružocima koje je Porfirije upriličivao dok stolujući mitropolitski u Zagrebu. Tja, ili su suodgovorni akteri ili su ispali naivne budale, trećeg nema – zabrujalo je sve.

Jutarnji list je napravio pregled "slučaja Porfirije", u naslov izvukavši pitanje kako je "simpatični 'zagrebački dečko'" postao notorni huškač, u podnaslov pitanje "je li prešao na tamnu stranu ili je uvijek bio ovakav", a u tijelu teksta prozvavši one koji su kod nas "pali na njegov 'šarm'". 

Večernji list je nastupio okomitije, s "porfirijancima" direktno u naslovu, kao predmetom teksta iz prvog plana: "Fenomen zagrebačkih Porfirijevih kružoka: kako su porfirijanci nehotice postali promotori 'srpskog svijeta'". 

Hm, da. Premda je jasno zašto se radi o konačnom padu, nije sasvim jasno u čemu se točno sastoji prijelomnost vijesti. 

Viktor Ivančić je još 2021. pisao kako je SPC možda i mogla "na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove". Dok ovamo drobi o pomirenju i ekumeni, onamo širi prijesni nacionalizam kao trajnu zadaću SPC. Porfirije koji drži opijelo za Mladića isti je onaj Prvoslav koji je već do jeseni '21 imao iza sebe: 

– osudu rezolucije koja zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici; 

– dodjelu ordena Svetog Save Slobinom propagandistu Vučeliću; 

– zloglasni helikopterski desant na Cetinje, s utjerivanjem ustoličenja Joanikija oklopljenom vojnom silom, uz pjevanje "Kad se vojska na Kosovo vrati"; 

– veličanje crnogorskog mitropolita Amfilohija, također notorno četnički nastrojenog, i po više jakih osnova zvanog Risto Sotona; 

– nazivanje Republike Srpske djelom pravde; 

– isticanje deklariranog nacista Nikolaja Velimirovića kao prvog imena pravoslavne teologije; 

– razmjenu srdačnosti s "popom Žućom", svećenikom koji je tijekom rata bio zapovjednikom četničke divizije u Sarajevu i hvalio se blagoslivljanjem oružja kojim je pucano po "balijama".

Već sljedećeg ljeta imao je iza sebe i potjernicu za direktorima škola, kojom prilikom sam primijetio kako se nitko od pajtosa s kružoka nije odvažio da povikne protiv neprihvatljivosti Porfirijevog priprijećenja. Ne daj bože da bi izvukli nekakve pouke iz nove svinjarije.

Prevashodno pravo na uvid u Porfirijevo pravo lice odavno prisvaja njegov intimus Drago Pilsel, koji je kružoke i organizirao, a i bio im idejni pokretač. Kako tko izađe s kritičkom riječju za čovjeka, druga i patrijarha, izađe i brat Pilselije s ovlaštenim pravorijekom: ne, nije tako, svi pričaju gluposti o Porfiriju, ja jedini znam kakav je on zapravo. Uzeo je tom prigodom i mene na zub, kao što je uzimao i bilo koga drugoga tko se usudio konstatirati Porfirijeve svinjarije. Ali premda prevashodan, Pilsel ipak nije bio usamljen. Godinama se radilo o modusu operandi po zagrebačkim salonima i medijskim megafonima: garantiranje za prijatelja Prvoslava kao privatne osobe. Pravljenje zadnjeg argumenta, suprotno onome što svi vidimo da Porfirije radi (svinjariju za svinjarijom), od golog pozivanja se na osobno poznanstvo s Prvoslavom, koje im odudara. Sva četnikovanja i tako dalje, ništa to ne stoji, zato što mi Porfirija, tj. Prvoslava poznajemo, ovako kao druga i čovjeka, direktno iz salona, i garantiramo da on nije ni blizu nekakvom četniku!  

U nastavku 2022. uslijedilo je: 

– pozivanje naroda da se politikom i društvom bavi obučavanjem na Velimirovićevom liku i djelu (što je, u kombinaciji s dizanjem hajke na službenike koji ne provode uzorno diktat vjeronauka u školama, predstavljalo otvoren program spajanja crkve i države); 

– uručenje Ordena Svetog Save prvog stepena, najvišeg crkvenog odlikovanja, Viktoru Orbanu, zbog njegove borbe protiv zagađivanja kršćanske Europe nekršćanskim izbjeglicama; 

– fetva o tome da SPC podržava zabranu održavanja Evroprajda, s legitimiranjem zloćudne pomračenosti Nikanorove kletve i s proglašavanjem učesnika Evroprajda tim zlom protiv kojega se treba boriti;

– puštanje bez imalo negodovanja da vladika Irinej odlikuje Šešelja.

Ivančić tada piše: "Hoće li to pokolebati adorante iz zagrebačkog lijevo-liberalnog salona, ne zna se." Premda je Porfirije "hodajuća grobnica njihovih iluzija", više vole izbjeći "suočavanje s tim počivalištem" puštanjem sebi da nasjedaju na taktiku zametanja tragova putem povremenog istresanja par ekumenski intoniranih klišeja.

Navodim stare kolumne s ciljanim dokumentarističkim razlogom. Vidimo, dakle, da je tvrdoglavo odbijanje suočavanja nastavljalo trajati. I trajati. Adoranti su, štoviše, nastavljali biti polemični, javno opravdavajući Porfirija i dalje, odnosno čak agresivni spram njegovih kritičara. 

Iz nekog razloga hrvatska bulevarska štampa nije na to oštro reagirala. Općenito učesnike kružoka nije tada još pozivala na red, ovako kao što ih poziva danas. Napadala ih je, naravno, nebitna desničarska kanalizacija (denuncirajući "tko se sve naslikavao s Porfirijem" i slično), no ništa iz Jutarnjeg ili Večernjeg lista i ostatka vodećih medija. Kako to? 

Nije li baš jako neobično da nacionalni medijski zdrug – inače brz na obaraču u pravljenju moralnih panika, a naročito u vezi propisanog domovinskog konsenzusa – šutke prelazi preko nastavljanog zalaganja za Porfirija, pa i agresivnog, svekolikom četnikovanju unatoč? Zašto im je za dignuti glas na porfirijance bilo potrebno tek ovo da Porfirije koncelebrira Mladića, a nije bilo dovoljno sve ono tijekom pet godina?

Treba reći da Porfirije u Zagrebu nije bio miljenik tek neformalnih krugova intelektulaca, nego i medijski miljenik – barem prije desanta na Cetinje. 

Liberalna štampa ga je i sama prikazivala kao sve što ona voli: urbanog, obrazovanog, otvorenog za ekumenizam i dijalog. Odgovaralo joj je za njegovih zagrebačkih godina pisati svako malo o rock-popu i salonu u kojem se pije vino, razgovara o kulturi, filozofiji, pomirenju. 

Hrvoje Klasić, upitan 2023. ima li što reći za BBC, priča kako je Porfirije s nekim njima sjedio u centru na kavama i bio viđan po dućanima, odlazio "na džez koncerte, okupljao veliki broj ljudi" i čak je "na pojedinim proslavama bilo različite muzike od rokenrola do zabavnih pesama". Dobro, što je u svemu tome specijalno, gdje je vijest? Baš u tome što... ono, reklo bi se... normalan čovjek. Iz perspektive finog liberalnog građanina, urbanog. Cijela je stvar u toj, kako Klasić imenuje, normalizaciji: nismo navikli da se crkveni velikodostojnici, redovito tradicionalistički ugroženi, da ne kažemo krkani, u gradu ponašaju poput svih nas ostalih, finog urbanog svijeta, npr. da ga "vidite na koncertima, a kamoli da se druži sa ljudima iz šou biznisa" (zašto je baš šou biznis aršin normaliteta nije jasno, ali dobro).

Radilo se, uz kratak intermezzo Tima Građevine, o godinama SDP-ove vlade pa godinama uključenosti SDSS-a u Plenkovićeve "umjerenjačke". Ne zaboravljajmo da je i sam Plenković gajio neobično srdačne odnose s Porfirijem. Nasuprot suviše crnom desničarenju, kulturalizacijska normalizacija je u mejnstrimu bila in – a zacijelo i direktiva odozgo. 

Čak je i konzervativniji Večernjak imao svojih rezona. Za očekivati je da druženja po salonima neće biti urednički prioritet u doba kada je Porfirije jedini mogući kanal komunikacije sa SPC u vezi kanonizacije vikara Stepinca – kao vitalne tematske čakre Večernjakove publike, ali i strateškog interesa Kaptola. Bilo je dirljivo gledati kako portparol Darko Pavičić – koji piše što mu Kaptol kaže – krasnoslovi o Porfiriju kao "čovjeku dijaloga i otvorenosti, suradnje i susreta". Ni Pilsel ne bi bolje rekao. Dotle je dolazilo da su Pavičića napadali atomski zdesna zbog biranih riječi o jednom četniku i negiranja da je četnik. Budući da je SPC imala polugu blokiranja Stepinčeve kanonizacije, nije bilo neke šanse da u Večernjem idu spaljivati mostove do Porfirija, percipiranog s Kaptola kao pop s kojim se barem može razgovarati.

Kad se potvrdilo da ipak četnikuje, priča postaje ponešto kompliciranija. S jedne strane dolazi do neuvijenih kritika Porfirija, ali to je strana rubne desničarske kanalizacije, koja zadržava svoj kut u Večernjem (Davor Ivanković, Zvonimir Despot…). Njihova prizma je vulgarni šovinizam kao pandan Porfirijevom: naš nacionalizam alarmira na nepočinstva njihovog. S druge strane takt nastavlja udarati Kaptol, čijoj diplomatskoj taktici napadi na Porfirija svejedno ne odgovaraju, tako da vulgarni kut kritike ostaje prikočen, prigušen, neiživljen, više iznimka nego pravilo.

Bilanca je da je u posljednjih pet godina, otkako je postalo notorno da Porfirije četnikuje, više kritika pretrpio, paradoksalno, u liberalnom Jutarnjem nego u konzervativnom Večernjem. Ali da se vratimo na zajednički nazivnik: kritike dohvaćaju samog Porfirija, ali iz njih ne slijedi problematiziranje učesnika zagrebačkih kružoka. Zbilja, kako to?

Klasić je dobar primjer za još nešto. Kružok nisu činili marginalci, nego krema hrvatskog "lijevo-liberalnog" i građanskog spektra. Ivo Josipović je bivši predsjednik države. Rada Borić, Vili Matula i Milorad Pupovac aktivni su protagonisti parlamentarne političke scene, a i Pilsel se samo predstavlja kao novinar dok za lovu radi za liberalne političare. Nadalje, ljudi poput Klasića, Tvrtka Jakovine, Branimira Pofuka ili Dražena Lalića non-stop paradiraju po mejnstrim medijima, bilo na plaći kao ugledni kolumnisti, bilo kao dežurne posvuduše (dišu Puhovskom za vrat). Sigurno da istim tim medijima nije bilo napeto otkrivati vlastite autore i dežurne gostujuće javne intelektualce ili političarske kopče – na kojima grade dio svog promotivnog utjecaja i koje će im još trebati – kao zadnje naivce ili čak korisne idiote upregnute u Porfirijevu velikosrpsku agendu. 

Sa strane Večernjeg, objašnjenje je ovaj put manje komplicirano: napadanje porfirijanaca bilo bi spaljivanje mosta prema Porfiriju na mala vrata. Nije to Kaptolu i njegovom uredničkom kolegiju trebalo tada u životu.

Tek kad je puklo ovo s Mladićem, nisu više imali izlaza ni jedni ni drugi: da bi zadržali minimum vlastitog kredibiliteta, morali su osloviti i ulogu porfirijanaca. Samo opet nisu to pošteno, jer izostalo je oslovljavanje samog tolikog kašnjenja u oslovljavanju.

U redakciji Večernjaka se prvo čekalo da Pavičić da zeleno svjetlo. U člančiću "dopisništva Kaptol" raspreda se kako sad Vatikan nema više nikakvog razloga odgađati kanonizaciju Stepinca na konto ambicija da preko leđa hrvatskih i bosanskih katolika "uspostavi dobre odnose s pravoslavljem". Budući da je Porfirije skarednim potezom prestao biti relevantan ("ne samo katoličkim biskupima u Hrvatskoj i BiH, nego i samome Vatikanu"), jer tko bi s takvim kompromitiranim popom išao graditi partnerske odnose, napokon ga se može izbubetati bez zadrške. Ima tu i likovanja: "ovo sve Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ide u prilog i dovoljno je mirno promatrati razvoj situacije". Pavičić najednom pokazuje da jako dobro zna što je Porfirije radio i svih ovih godina – zna da je četnikovao već na Cetinju '21, itd. – ali nam nijednom riječju ne kaže kako to da dosad nije pokazivao da zna. 

Dva dana kasnije uslijedio je u Večernjem tekst kojim se i porfirijance pokapa – žešće nego u Jutarnjem – kao korisne idiote "srpskog svijeta", koji su djelovali, bit će da nehotice, "kao Porfirijevi neformalni ambasadori i svojevrsni PR".

Aktivno su proizvodili određenu sliku o Porfiriju – alarmira nas se tu. Ali se i pere ruke od vlastite infrastrukturne uloge u proizvodnji te slike. Pitajmo se, pitajmo: gdje li su je ono porfirijanci proizvodili? U novinama, intervjuima, televizijskim emisijama, kolumnama, "analitičkim" gostovanjima, i sl.

Lijepo je da su oba medijska krila vladajućeg centrizma odlučila napokon problematizirati tu proizvodnju, kao i odgovornost ljudi koji su gradili imidž rock-popa. Nije li baš-baš lijepo da je i jutarnje i večernje krilo odlučilo razobličiti višegodišnju šutnju porfirijanaca? Samo ih treba nagraditi razobličavanjem također i njihove višegodišnje šutnje o toj višegodišnjoj šutnji. Izgleda da su greškom zaboravila napomenuti tko je porfirijancima sve vrijeme sekundirao u puštanju Porfirijeve lažne brade – i osiguravao im medijski prostor za to.