Kad se ustaštvo normalizira, antifašizam više nije povijest nego obrana sadašnjosti

„Kad dođu logori, onda je kasno.“

Tim je riječima Damir Pilić otvorio raspravu Antifašizam 21. stoljeća na ovogodišnjem FALIŠ-u. Antifašizam, sugerirao je moderator, nema smisla svoditi na komemorativni dekor i povijesnu lekciju. Treba ga prepoznati dok još nije kasno – u procesima koji prethode otvorenom fašizmu, u normalizaciji mržnje, dehumanizaciji i proizvodnji neprijatelja, na što je tek dijelom naišao na podršku sugovornika. Tako su ga, naime, sugovornici uglavnom neuspješno pokušali prokazati.

U raspravi se pritom otvorilo pitanje koje bi u ozbiljnoj pravnoj državi trebalo biti prilično jednostavno: ima li antifašizma u Ustavu? Sanja Barić odgovorila je bez okolišanja: „Da, u Hrvatskom ustavu ima antifašizma“, što nije neka novost, ali je važno da ovdje zabilježimo.

Barić je podsjetila da se u izvorišnim osnovama Ustava hrvatska državnost veže i uz odluke ZAVNOH-a, dok se istodobno jasno distancira od nasljeđa NDH. No za nju je još važnije ono što slijedi: najviše vrednote ustavnog poretka – sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, ravnopravnost spolova, pacifizam, socijalna pravda, višestranačje, vladavina prava i ljudska prava. Odnosno, sve ono za što se načelno zalažu svi koliko-toliko normalni na ovom svijetu, a u Hrvatskoj treba naglašavati. 

Važno je, međutim, podsjetiti, njen stav oko zaključaka tzv. Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ad hoc tijela koje je sastavio premijer Andrej Plenković, a koje je utvrdilo tzv. dvostruke konotacije, koje i dan-danas prate kretanja hrvatskog društva. “Ono što mi je žao jest da nije shvaćeno kakav je ovo dijaloški iskorak i potencijal. Kako dokument vrijedi podržati zbog 95% sadržaja, a oko ovih 5% trebao bi se oglasiti Ustavni sud svojim izvješćem i reći što misli o tako postavljenoj iznimci. Time bi dao nedvojbenu pravnu sankciju. Sada kad krenu izdvojena mišljenja, postat će jasno kakvo nam je društvo i zašto se ne može bolje, odnosno nije moglo bolje”, kazala je tada.

Dakle, nije stvar u tome da se riječ „antifašizam“ traži povećalom po tekstu Ustava. Čitav vrijednosni sustav hrvatske ustavne države postavljen je po onome što antifašizam predstavlja. Zbog toga je i pokušaj da se antifašizam izbaci iz hrvatskog javnog i političkog imaginarija puno više od pravnog spora. Međutim…

Đurašković je otvorio drugi problem: način na koji hrvatsko društvo proizvodi vlastitu povijesnu sliku. Prema njegovu tumačenju, u srednjoj i istočnoj Europi postoji snažan obrazac društva koji vlastitu prošlost promatra prvenstveno kroz iskustvo žrtve. Ni Hrvatska nije izuzetak. Čak i dio birača ljevice, kazao je, Hrvatsku doživljava kao žrtvu Jugoslavije. 

Kakvu!?

Problem nastaje kada Jugoslavija postane krajnja točka povijesnog zla. Ako je sve što je povezano s Jugoslavijom unaprijed označeno kao neprijateljsko, onda i oni koji su počinili zločine boreći se za neki oblik hrvatske nezavisnosti mogu u novoj interpretaciji ispasti prihvatljiviji od onih koji su se za Hrvatsku borili unutar Jugoslavije.

Tu, prema Đuraškoviću, počinje prostor za reviziju odnosa prema NDH.

Đurašković je upozorio i na suprotan problem: previše olako korištenje riječi „fašizam“. Ako se svaki politički protivnik proglašava fašistom, onda se ozbiljan povijesni i politički pojam pretvara u uvredu. Njegova je poruka bila da se protiv fašizma ne može boriti tako da se stvarnost ponovno pretvori u crno-bijelu bajku. Zaboravio je pritom društvu u kojem živimo i činjenicu da Hrvatska doslovno „pliva“ u fašizmu, nacizmu, ili kako ga već tko želi definirati. Jer ako usred Hrvatskog sabora, kao najvišeg zakonodavnog tijela, nekažnjeno čujete ustaški pozdrav “Za dom spremni“, malo je prostora koji je moguće ostaviti drukčijem tumačenju, osim da Hrvatskom i 2026. godine lete aveti fašizma. 

U tom je kontekstu posebno odjeknulo pitanje o Andreju Plenkoviću i Thompsonu. Teršelič je hrvatsku vlast opisala kao izrazito desno orijentiranu, a posebno je ukazala na političku transformaciju HDZ-a i njegovu koaliciju s Domovinskim pokretom. Plenkovićev dolazak na Thompsonov koncert i njegov naklon pjevaču, prema njezinoj ocjeni, nisu tek privatni ili protokolarni detalji. Oni imaju političku težinu. Šalju poruku o tome što je vlast spremna javno prihvatiti i time utječu na širi društveni odnos prema takvim simbolima. Tu se antifašizam prestaje ponašati kao lekcija iz 1945. godine

Sanja Barić pritom je govorila o pravnom paradoksu pozdrava „Za dom spremni“. Ustavni sud je, naglasila je, u hrvatskom pravnom sustavu dao konačnu riječ, ali konkretni slučaj pjevača nije došao pred njega jer nije bilo nižestupanjske osuđujuće odluke koja bi omogućila takav put.

Odluka Visokog prekršajnog suda na koju se često poziva odnosila se, upozorila je Barić, na osobu iz publike, a ne na samog izvođača. Nije, dakle, važno tko, nego i tko, pardon kako i što.

Od 2023. godine postoje i zakonske odredbe kojima su propisane novčane kazne za uporabu određenih simbola, pozdrava i uniformi. No zakoni sami po sebi nisu dovoljni ako ih sudovi ne primjenjuju, a to znamo da ne rade, ili rade vrlo rijetko.

Za Barić je problem prije svega u sudskoj praksi, a ne u tome da policija nema nikakve mogućnosti postupanja.

Ipak, ona je upozorila da antifašizam 21. stoljeća ne smije postati beskonačna rasprava o jednom pozdravu. Ako se antifašizam svede na lovljenje pojedinačnih simbola, izgubit će se ono bitnije: obrana slobode, jednakosti, socijalne pravde, ljudskih prava i prostora za političko neslaganje. Vraćamo se, dakle, na isto od čega smo uspješno maloprije pobjegli.

Đurašković je, govoreći o Thompsonu, ponudio i interpretaciju njegove političke i kulturne simbolike kroz usporedbu s Tolkienovim svijetom, što je bilo naročito iritantno. U toj interpretaciji politička priča postaje svojevrsna bajka: postoje heroji, postoje zlikovci, a neprijatelj se pretvara u nešto nalik „orku“. Takav politički jezik omogućava da se složeni društveni odnosi svedu na jednostavnu podjelu između „nas“ i „njih“. Kao što znamo, život nije bajka, pa da ga tumačimo na takav način, a osim toga „Morfologija bajke“ nužno ima heroja koji će junake izvaditi iz nevolje. U priči oko Thompsona, postoje samo negativci.

Đurašković je posebno upozorio da fašizam ne počiva samo na mržnji. Po njegovu tumačenju, on ljudima nudi i obećanje savršene zajednice – pod uvjetom da iz nje budu uklonjeni oni koji su proglašeni unutarnjim neprijateljima, kao da to nije mržnja sama po sebi!?!?!

Na pitanje može li današnja hrvatska ljevica – SDP, Možemo i drugi – nositi antifašističku politiku, Teršelič je izrazila nadu da može, ali je inzistirala na konkretnom djelovanju, a ne samo na riječima.

Đurašković je bio još izravniji. Ljevica, prema njegovom mišljenju, prečesto ostaje na razini apstraktnih vrijednosti, dok desnica ljudima nudi odgovore, makar pogrešne, na svakodnevne probleme. Kao primjer naveo je Francusku i Marine Le Pen: njezina politika, kako ju je opisao, ne počiva samo na antiimigrantskim porukama nego i na obećanjima o poslovima, stanovanju i javnim uslugama, spominjući pritom populističke stavove koji su i omogući rast.

Zato bi za hrvatsku ljevicu „kruh i maslac“ morali postati lokomotiva politike: stanovanje, nesigurni rad, socijalna država, položaj radnika, starijih i siromašnih. Bez toga antifašizam lako ostaje samo moralna poza, još je jedna od tužnih teza iznesenih na ovom panelu. Teršelič je na to odgovorila da ljevica mora učiniti više od razgovora i da ustavne vrijednosti moraju dobiti konkretan politički sadržaj.

Da se proizvodnja mržnje više ne događa samo na ulicama i stadionima, pokazao je Denis Periša, voditelj Muzeja pobjede. Predstavio je projekt digitalnog antifašizma koji uz pomoć umjetne inteligencije detektira govor mržnje na internetu, prikuplja kontekst, snimke zaslona i podatke o profilima, a potom priprema prijave koje čovjek pregledava prije slanja državnom odvjetništvu.

Periša je ispričao da je ideja krenula nakon njegova uhićenja na prosvjedu u Zadru, kada je sam počeo podnositi prijave zbog sadržaja na internetu. Kasnije je, kako je rekao, razvio sustav koji taj posao može učiniti sustavnijim. Na sastanku predsjedništva Saveza antifašističkih boraca, kazao je, čulo se pitanje ima li ljevica odgovor na internetsku mržnju. Njegov odgovor bio je: ima.

I možda je upravo to jedna od važnijih poruka šibenske rasprave. Antifašizam koji se zadovoljava prošlošću već je izgubio dio svoje funkcije. Onaj koji se bavi samo simbolima, a zanemaruje stanovanje, rad, socijalnu sigurnost i obrazovanje, također nije dovoljan.

A onaj koji šuti dok se mržnja normalizira – još manje.

Na kraju je iz publike stigla i kritika Marijane Vuce na račun Teršeličine ocjene da Zagreb ima građanske inicijative kakvih nema u Splitu. Vuca je podsjetila na splitsku demokratsku tradiciju i Feralove novinare te ocijenila takvu tvrdnju „tuđmanističkom“.