-
Vladimir Putin, predsjednik Rusije Foto: Viacheslav PROKOFIEV / POOL / AFP / PIXSELL
Svrha je ovog napisa pokušaj odgovora na teze iznesene u tekstu Iluzija mira Tomislava Jakića. Ono što se ispostavlja kao značajan problem pri njegovu čitanju jest da se radi o nizu nabacanih motiva koji kao cjelina možda nisu uredno i strogo prezentirani, ali imaju svoj znakovit i jasno izražen stav. Kako je tekst upravo zahvaljujući tom stavu zadobio stanovitu popularnost u jednom dijelu hrvatske javnosti, znači da pogađa u neke stvari, odnosno da jest u skladu s nekim općim trendovima razumijevanja političkih problema. Upravo su ti trendovi ono što nas brine. Radi se naime, o starom i tegobnom pitanju: što da se radi s Rusijom? Samim time, tekst dobiva na svojoj važnosti, i treba mu pristupiti savjesno.
No prije svega, mogli bismo krenuti od opće opservacije da je hrvatska kritička, misleća, organska, kakvagod inteligencija po ovom pitanju debelo podbacila. Ako se radi o nekakvim civilizacijskim testovima, ovaj može predstavljati temeljito obesmišljavanje značenja kritičke misli u Hrvata (uz znakovit paradoks da kritičkog znanja ima na pretek). Što naravno može biti pogubno i tužno sa stajališta same te inteligencije, no po šire društvo, ukoliko se uzme u obzir njezin utjecaj na kreiranje javnog mijenja, odnosno odsustvo tog utjecaja, promjena se i tako ne osjeti. Iz kojeg razloga, u takvom slučaju, potreba za dramom? Teško je maknuti se od navike razočaranja da ljevica – ako taj pojam još uopće nosi kakvu vrijednost – može isporučivati smislene političke ideje i programe s bilo kakve progresivne osnove, a koja nisu podilaženja vlastitim istinama odnosno predrasudama. Čudno je to već iz razloga, što bi se moglo poći od teze da ljevica ipak baštini neku brigu za tu nesretnu Rusiju, kojoj dugo jako puno i svojih znanja, nagnuća, identifikacija, patosa i patetike. Međutim, moglo bi se argumentirati da to nasljeđe i jest prepreka tome da se stvarima pristupa na kreativan, pametan i odlučan način van uobičajenih šematizama. Međutim, naravno, nikad nije problem u lošim ili boljim, manje ili više uvjerljivim interpretacijama. Veći je problem u tome što ono što se nudi ne komunicira produktivno s danom zbiljom. No, daleko je i od toga veći problem što se ta tema ne smatra našom,vlastitom; što se pred njom uzmiče.
Zasigurno se može govoriti o tome da je, nakon prvobitnog šoka u veljači 2022., naprosto izgubljen moment za bilo kakvu smislenu mobilizaciju. Pitanje je i kakve su uopće bili potencijali za nju. I humanitarna dimenzija cijele stvari, koja je često privilegiran medij politizacije naših aktivista, brzo je splasnula. No, to je i tako opći problem rutinizacije nekog izvanrednog stanja. Gdje god da uperimo pogled: od kritičke ljevice, odnosno radikalnih kritičara svega postojećeg, preko inicijativa koje proizlaze iz nevladine scene, do mainstream lijevo-liberalnih intelektualaca ne samo da izostaje pametno raščlanjivanje problema, već dominira i posvemašnja nezainteresiranost, osim kod naravno, profesionalnih komentatora. Svoje priloge redovito isporučuju stručnjaci međunarodnih odnosa, politolozi, koji će stvar koncepcijski uobličavati, otkrivati posebne interese i motive i davati svoje projekcije razvoja situacije i različite scenarije. Stvar će dodatno komplicirati oni posebno upućeni, upozoravajući na prave, dubinske, često skrivene interese, ili će stvar tumačiti duboko ukorijenjenim psihologijama naroda i povijesnim činjenicama. Neki su pak uspjeli u međuvremenu otkriti i strast prema redu u svjetskom građanskom neredu, kakav nudi gvozdena peta vodstva RF. Uopće nema razloga ulaziti i u tu relativno veliku količinu gluposti kojih se poprilično nakupilo u ovih pet godina. Dovoljno je ih je nabrojati svega par, radi podsjećanja: od toga da se postavlja pitanje zašto bi se uopće bilo poželjno da Rusija bude poražena, pa sve do realne uzaludnosti takvog nastojanja; od toga da je to i tako da je to prljava rabota i spačka Zapada, pa da toga da Rusija zapravo isprovocirana odnosno ima legitimno pravo obrambenog rata; radi se o borbi dva konkurentska imperijalizma; u pozadini svijetlih ideala borbe za slobodu ili priključenja EU stoje opskurni parcijalni interesi otuđenih elita koji vode naše sinove u rat itd. Opet, nije bitna logika tih interpretacija; više ili manje uvjerljivih, točnih ili netočnih. Bitno je da se u toj artikulaciji, otkriva temeljna bolest otužnog, bestrasnog realizma praćena svojim različitim motivima, od kojih su tipični antiratni stav ili potreba za kompromisima. Pokuša li se naći neka teorijski osmišljenija pozicija, uopće ćemo ostati bez kratkih rukava. Ako mainstream mediji i jesu na dobrom tragu, njihova će pozicija i tako brzo biti razotkrivena kao ratno-huškačka agenda. No, i u tom se slučaju na stvari gledaju izvanjski, s real-političke i geopolitičke osnovice. Interpretacije se javljaju kao računice vjerojatnih scenarija s gomilom više-manje poznatih poznanica i nepoznanica. Nedostaje intimno, unutarnje znanje o Rusiji, a Ukrajini pogotovo. Dovoljno je malo prelistati lijevo-progresivne Novosti. Budimiru Lončaru, tom nedavno preminulom genijalnom umu svjetske diplomacije, dovoljno je utvrditi opća mjesta, poput: perspektiva promjene vlasti dolazi samo preko ruskog naroda; postizanje sporazuma s Rusijom – koji uključuje koncesije – put je voždova slabljenja i pozivanja na odgovornost bez vlastitim narodom itd. Tu nema oštrih rubova, sve je bjesomučno otvoreno, ali nužno vodi samo jednoj stvari: kompromisu.
Probajmo se sada uhvatiti u koštac s par teza iznesenih u tekstu. Autora je uznemirila riječ premijera izrečena na svečanoj akademiji povodom 35. obljetnice formiranja Zbora narodne garde, naime da taj govor označava prekretnicu kojom Hrvatska politika napušta koncept iluzije mira. To zaista može zvučati alarmantno. Hrvatska koja je prošla takva stradanja, povinuje se općem trendu militarizacije Europe. Olako se razbacuje svojim krvavo stečenim iskustvom iz kojeg proizlazi potreba za mirom kao najvišom vrijednošću. Pustimo sada po strani patetičan ton. Pogledamo li bolje tu izjavu, javlja se pitanje što je u njoj toliko strašno. Uzmemo li obzir opće svjetske trendove najkasnije od 2022., ona nije ništa više od priznanja realnog stanja stvari! Završetak globalizacije kao i alterglobalizacije, pad liberalnog univerzalizma i ideje o svjetskoj zajednici prava; povratak starog smeća suverenizma, geopolitike, države, izbijanje ratova; dolazak multilateralizma i darova koje nosi – izgubiti iluziju mira, ako se pod time misli na nemogućnost održavanja poretka mira na prethodnim osnovama na međunarodnoj razini, predstavlja prije dobrodošlo otrežnjenje. Jednako tako, dramatičnost će nam rata moći ukazati i na blagotvorni učinak koji ima složena relacija između funkcionalnosti političkih režima i – nazovimo to prigodno – civilnog obavljanja političkih stvari. No prije svega, pad iluzije mira prije svega postavlja pitanje koji su fundamentalni uslovi mira kao stanja i na koji način se oni postižu. Odnosno, drugim riječima, postavlja se pitanje što raditi u situacijama u kojem akteri razumiju da stanje mira više ne mogu održavati čisto političkim sredstvima? Naravno da odgovor na to pitanje nije jednoznačno rat. Ovo nije povod za iole ozbiljnije ulaženje u naznačenu problematiku. Bitno je samo naznačiti da je ovako postavljena pozicija već unaprijed osuđena na propast. Dojam je da autor kao i većina ne samo domaće već i svjetske inteligencije odnos rata i mira promatra na krajnje pojednostavljen, nerefleksivan način. Pa mir i jest svjetska agenda! Nakon što postalo političkom normom moralna osuda rata na svjetskoj razini, i nakon što je jasno da nitko pri zdravoj pameti ne želi rat, taj se isti rat vraća na velika vrata! A glavni su proponenti toga i takvog mira i jesu nesretni predsjednik RF i njegov američki prijatelj. Postavimo pitanje Jakiću – što će nam takav mir?
Druga je specifična dimenzija ovog problema – interpretacija problema rata u domaćem kontekstu, iz hrvatske perspektive. Tu, jasno, postoje dvije mainstream opcije: Milanovićeva suverenistička, koja polazi od stava o uzaludnosti miješanja malih u igre velikih; i zapravo cijelu stvar s Rusijom vidi više-manje kao opačinu Zapada; te Plenkovićeva, borbeno optimistična, koja slijedi europsku mainstream poziciju, ali je sebi, radi dodatne uvjerljivosti, lokalizira i prevodi u ključu Ukrajinskog domovinskog rata. Nevjerojatno je da najkasnije od ovogodišnje obljetnice agresije nitko nije jače podcrtao tu analogiju. Tako su Medved i ekipa grmjeli o pokušaju relativizacije agresije semantičkim igrama, o potrebi da se stvari nazovu svojim imenom, obrani domovine kao obrani Europe – sve što nam je poznato iz domaće upotrebe, odnosno sve što smo i sami prošli. Pustimo vrijednost tog specifičnog sadržaja – znamo koji je točno doseg i kakvoća takvog narativa; bitno je da je on temeljito ograničen za bilo kakvo progresivnije postavljanje stvari. Ali i tako prost, ima viziju toga što treba raditi. Ključno je što je takva vizija ograničena trenutnim potencijalima europskog političkog projekta koji često ni sebi ni svojim konstitutivnim narodima nezna predočiti svoje vrijednosti, kako ih politički osnaživati i projecirati na unutarnji kao i na vanjski svijet. Tragedija i glupost utoliko su veći jer Europa pokušava uspješno voditi rat u rukavicama, i istovremeno ga neprestano deeskalirati. Upadljiv je problem takve situacije – što je to također određena vrsta aktivne politike čekanja, koja se odvija na čisto tehničkoj i humanitarnoj razini, ali ne i političkoj razini.
U takvoj situaciji domaći kritičari vole vrlo pametno prokazivati dvoličnosti hrvatske a time i europske vanjske politike – pošto je prvo transmisija potonjeg, i uglavnom se time zadovoljavaju. To je samo jedna od starih boleština – geopolitičke matematike. Lako je ocrtavati silnice tzv. vanjskih politika, a teže je – zahtjevnije, hitnije, preče – poći od razumijevanja vanjske politike kao rezultata tzv. unutarnje politike, od toga kako neka politička cjelina misli sama o sebi, kako se on gradi prema van, u vanjski svijet. Prisjetimo se i samo kako isti argument koristi i Postinkov izražavajući svoj bijes prema dvoličnostima hrvatske vanjske politike – no on uspijeva svojom računicom krivnje još i ekskulpirati Rusiju od počinjenja genocida i samostalnog demontiranja međunarodnog poretka! Stvarno – big success!
Smiješno je u toj situaciji što se predsjednik, suprotno toj tendenciji, hoće biti kritički glas, koji nas uči da tupavo ne slijedimo, već da sumnjamo, propitujemo, mislimo svojom glavom. Predsjednik tako predstavlja sjajan (a ujedno i bizaran) primjer situacije u kojoj je bespoštedna kritika postala konvencionalna mudrost. Krajnji dometi i takve pozicije su više nego jasni. Manje je važno u kolikoj je mjeri ta pozicija eho ruskih pjesmica. Neusporedivo je važnije što je ona ekstremno konzervativna. Radi se o ratištima koja s nama nemaju veze, govorit će i Milanović i Jakić, time samo podupirući zdravo-razumski, narodski osjećaj protivljenja ratu, koji je sa svoje strane opet plodno tlo političkog populizma, u lijevim kao i u desnim varijantama. Mudro, realistično povlačenje u sebe – stara bolest suverenizma i tako je komplementarna sa dobom geopolitike. Naravno, kada se dođe do pravog pitanja – konkretnih života naših vojnika i njihova mogućeg angažmana van granica RH – nikakvih razlika ni kod jedne političke opcije nema.
Tekst se nastavlja opet suviše predvidljivom tezom o militarizaciji Europe. Da li je stvarno uvjerljivo da su lideri europskog projekta mira odjednom postali krvožedni militaristi? Da su europski vođe, Schumanovi slijednici, čija je temeljna legitimacija dobar životni standard i mir, nakon što su narode Europe odsjekli od jeftine ruske nafte, odjednom zaboravili da su vrtići bolji od tenkova? Ponovimo: nije stvar u gomilanju oružja; nego u kojem se trenutku oružje može koristiti za produktivno rješavanje problema. I još više, ključno: zar nije lakše, na tragu stare izlizane fraze militarizaciju vidjeti kao rezultat neuspješne demokratizacije Rusije, za koju smo svi mi odgovorni? Zar je teško zaključiti da bi demokratizacija Rusije predstavljala smanjivanje grča militarizacije, omogućila njegovo blagotvorno otpuštanje? Da bi temeljna politička redefinicija Rusije, povratno za sobom povukla i redefiniranje Europe, propitala, obogatila i osnažila njezine vrijednosti? Nije li u tom trenutku zanimljivije gledati upravo dosadašnju politiku europskih elita kao specifičnu politiku kompromisa, upravo takvu koja nas je i dovela do militarizacije? Znači nije poanta u tome da nas straše kako će naša djeca ginuti na istočnim bojištima, već je pravo pitanje: koja je cijena demokratizacije Rusije, i tko je spreman u taj projekt nesebično investirati svoje najveće dragocjenosti i svu raspoloživu političku pamet. To je pitanje koje Jakić, kao i ni ostatak kritičke javnosti, ne postavlja. Pošto su to u boljem slučaju spekulacije, a u gorem, miješanje u tuđe stvari.
S tezom o militarizaciji društva naspram ulaganja u vrtiće treba se složiti – no još više zaoštriti u suprotnom smjeru. Ako se vojnoj moći još uvijek može priznati bilo kakav progresivan politički potencijal, u skladu sa doktrinom prava naroda na samoodređenje, gdje se mogu biti korisniji hrvatski Rafalei nego u pružanju zračne podrške rojevima dronovima koji kreću prema Rusiji? Jasno je – teze o militarizaciji europskih društava ne treba uzimati zdravo za gotovo. Njih treba gledati kao realan, kompleksan trend koji vuče i oblikuje više silnica. Uopće nije bezazlena tvrdnja da će militarizacija Europe u konačnici i postati stvarno materijalizirana ideja onoga o čemu trube ruski propagandisti kao i naši dušebrižnici. No utoliko je i više potrebno raditi na rješenju ruskog – kao europskog unutarnjeg – problema. Još je jedna stvar ovdje očita. Nije problem gledati slike Rusija kako gori – samo neka gori, tu nema ništa za spašavanje – već u tome da je stvarni rat onaj za srca i umove ljudi, a ne za teritorijalnu cjelovitost. A na tome smo bojištu već izgubili.
Što se Rusije tiče – nema se što „osuđivati“ njezina agresija na Rusiju. Nisu problem ni ruske tvornice za mljevenje mesa na bojištima Ukrajine i u samoj Rusiji, nisu problem hibridni ratovi, ubijanje političkih neprijatelja, nasilna rusifikacija, nije problem ni eventualno širenje rata na područje EU-a – u tom je smislu rat koji vodi Rusija stvarno defanzivan, i tiče se samo onoga što Rusija smatra svojom sferom utjecaja – problem je Rusije upravo njezina ruskost, suština njezina politička bića. Ona joj je sama najveća kazna. Novi napad klaustrofobije najveće države na svijetu samo je posljedak kontinuiranog rada te suštine. Valjda bi iz toga trebalo slijediti kako je preduvjet međusobne emancipacije Europe i Rusije, mrvljenje, poništavanje, njezino nadilaženje. Ali – ne. Gospodinu Jakiću je problem dvoličnost Europe i imenovanje agresora! Problem mu je banderovština i nasilna ukranizacija! Međutim njemu neće pasti na pamet da su ukranizacija i banderovština upravo najbolja i najtočnija promocija onoga što ruska država može postići. Želeći rusificirati Ukrajinu, ona samo proizvodi suprotan efekt. Naravno, time se strahovito siromaši kompleksnost njezina identiteta – jezika, svih mogućih društvenih, rodbinskih, ekonomskih veza i preklapanja. To je jedino što nas može podsjećati na naše, lokalne scenarije. U tom smislu naprosto ne može ukrajinski nacionalizam, sada aktivno proizvođen i sklepan od koje-kakvih mitova biti ključan problem koji delegitimizira ukrajinsku borbu za preživljavanje. Uopće ne treba sumnjati da će Ukrajina u budućnosti biti siromašnija, zatvorenija, desničarskija, da će imati svoje braniteljske konzervativne revolucije. Ali to ne znači da u određenom trenutku i takav nacionalizam ne može igrati progresivnu ulogu. Naročito u odnosu na perspektivu ruske čizme! I Ponoša je nedavno zabrinulo kako se Ukrajinci odriču Bulgakova u ime nekih pisaca iz Europe i da je ruski jezik skinut s liste zaštićenih jezika. I on je propustio zamijetiti činjenicu da je to direktni rezultat toga što je taj isti Bulgakov ruski uznik. Ili da primjerice ruskog jezika više nema, da je upravo otet od države i iznova napisan političkim dekretom u dvije godine! Naravno – nije poanta u tome da je kultura doslovce transmisija politike ili suučesnik u zločinu – što je i tako problem besperspektivnih natezanja oko kulturnog otkazivanja – već u tome da, kao što svi znamo… politička emancipacija prethodi svim drugima. No, vratimo se Jakiću, i kratko zaključimo. Stječe se dojam da Jakića Rusija i tako ne zanima. Odnosno Ukrajinski domovinski rat i vezani problemi zanimaju ga jedino kroz prizmu kritičkog pogleda na onaj naš.
Boljševicima su kontradikcije starog svijeta uoči Prvog svjetskog rata davale jasnu sliku neophodnosti revolucionarne preobrazbe svijeta i svijesti o potrebi ogromne investicije energije u tom smjeru, uz punu svijest o malim izgledima za uspjehom. Pustimo sada koliko je takva vizija sama u sebi bila nošena suludim proračunima i naivnošću. Bitno je prepoznati da je bila nošena nekim, koliko god rudimentarnim idejnim sklopom, koji se pokušavao provući kroz ušicu igle s uvjerenjem da je nešto takvo stvarno moguće. Između ostalog, ta se ideja opirala i na potencijal poopćenja revolucionarnog trenutka diljem Europe. Čini nam se da su od toga danas ostali samo slojevi lijepih riječi, fraza i iluzija, na kojima besperspektivno, defetistički parazitiraju i naše progresivne snage. Tu negdje leži i nasljeđe revolucionarnih nastojanja naših naroda u borbama za samooslobođenje i samoodređenje.
Stoga je prvi zadatak jedino bespoštedna kritika takve učmalosti; razbijanje svake iluzije, pa i one o miru kao najvišoj političkoj vrijednosti. I to ne da bi se izručili u zagrljaj nekakvog belicizima, već da bi zagledavši se u užas rata uopće mogli stvoriti tlo za prevladavanje politike koja je do njega dovela. Ne zato jer političkom realizmu treba suprotstaviti nekakav neobuzdan avanturizam – već zato što realistička pozicija ždere vlastite pretpostavke. Ne zato što mislimo da se politička pitanja mogu ili trebaju rješavati oružjem; već zato što nam prijeti normalizacija mirovnog modela po putinskoj mjeri, a time i novi ciklus velike politike kompromisa tj. novim hladnoratovskim scenarijem. Fetišiziranjem mira, akteri se sami lišavaju mogućnosti da budu politički djelatni. Stvarni program mira, koji je uistinu održiv, najmanje govori o miru. Korak prema takvom programu zahtijeva da se prestane hraniti vlastiti mir iluzija, kakve podržavaju kritički komentatori poput Jakića.