-
Foto: Facebook/Gospić je naš dom
Pretvaranje Hrvatske u „bjelosvjetsko“ odlagalište smeća? Zar zaista? Nitko nije za to znao? Nitko nije ništa vidio? Ni otpad što se gomilao? Ni kolone kamiona što su dovozili desetke i desetke tisuća tona (!) opasnog otpada? I to godinama? I mi se čudimo tome? Kao da nitko nije na granicama kontrolirao? A ako nije, tko i zašto nije? Što radi državna inspekcija? Što rade sve one institucije na koje se vlada tako rado poziva? Što radi, u krajnjoj liniji, Vlada (osim što tvrdi kako je cijelu aferu „proizvela“ oporba, jer riječ je o „samo“ nezakonitom odlaganju otpada, naravno posve bezopasnoga)?
Bilo bi smiješno, da nije tužno, zapravo tragično. Ali jest tragično. No, korijen svega, pa i ove skandalozne afere sa smećem, leži nekih 35 godina unazad (!). Leži u spremnosti većeg (najvećeg?) dijela javnosti da zatvara oči pred stvarnošću. Leži u prihvaćanju jeftine demagogije, koja je uvijek, ali baš uvijek, umotana u šareni celofan domoljublja i brige za očuvanje dostojanstva hrvatskih branitelja, odnosno Domovinskog rata.
Korijen je svega, dakle, u tome da smo u vrijeme stvaranja samostalne države prihvatili - Laž, drugim riječima povijesni revizionizam, podignut na razinu državne politike. Laž o našoj prošlosti. O Jugoslaviji i o Hrvatskoj u Jugoslaviji. O Narodno-oslobodilačkom ratu. O, eto „njima“ omiljene teme, ustašama i partizanima. Ali i o „stoljeću sedmom“, o našoj državnosti. O komunizmu, kojega, doduše, nikada i nigdje nije bilo. O jednakoj opasnosti i od komunizma i od fašizma.
Pa kada smo sve to uredno „progutali“, a jesmo, proigrali smo pravo da se čudimo. Bilo čemu. Stoga ćemo, u pravilu, uvijek kada treba odgovarati, bolje reći kada treba pozivati na odgovornost, prihvatiti da se nađe netko (a ZNA SE tko), koji će usmjeriti pozornost javnosti na manje „vruće“ teme. Ako to nije smeće po ulicama grada Zagreba (a u centru ga više nema!), onda je to izvođenje radova na infrastrukturi (koja nije bila zapuštena u mandatu sadašnje vlasti, nego znatno ranije), onda je to građenje spremnika za smeće na „povijesnom“ glavnom trgu metropole „svih Hrvata“ (što nije točno, ni lokacijski, ni povijesno), onda je to bujanje ustaštva koje registriraju u svijetu, onda su to „antidržavni“ prosvjedi antifašista koji kao da jedini vide što se događa. Pa se i tome čudimo.
„Lobotomirana“ javnost sve „pije“, jer je - to treba uvijek iznova ponavljati - još prije 35 i više godina spremno „progutala“ laž o ustašama borcima za slobodnu Hrvatsku i o zlim „komunistima“ koji su ustrajno radili na zatiranju Hrvata.
Ukratko, laž o tome tko smo, kakvi smo bili, kakvi jesmo i kakvi trebamo biti. U tome je, naime, ključ svega, pa i - objektivno - antihrvatske vanjske politike. A o toleriranju korupcije kojom je premrežena cijela zemlja zbog čega je (i) skandal u Lici bio moguć, da uopće i ne govorimo.
Nismo znali? Pa se čudom čudimo kada u crno odjeveni ljudi, pod zastavom koja nije (NIJE!) zastava Republike Hrvatske, marširaju ulicama Knina odjeveni u majice s ustaškim pozdravom „Za dom – spremni“, a na dan koji bi trebao biti najveći praznik svih građana ove zemlje; ili kada samo dan ili dva nakon toga, cijeli Poljud grmi od skandiranja „Za dom – spremni“, pozdrava, vrijedi ponoviti, ustaškog pokreta (i samo njega) pozdrava koji je voljom većinske stranke (od čega se ona nikada neće moći „oprati“) dobio „pravo građanstva“ u današnjoj navodno demokratskoj Republici Hrvatskoj.
Pa se i dalje čudimo - ministru branitelja koji nije „ništa ni vidio, ni čuo“, jer je bio „samo“ na službenoj proslavi. Ili ministru unutarnjih poslova koji nikada „ne vidi“ zastave što upadljivo podsjećaju na one iz vremena NDH, ali će svakako uočiti i najmanju crvenu zvijezdu, ili natpis na ćirilici. Čudimo se? A ima li uopće mjesta čuđenju? Nije li vrijeme, krajnje vrijeme, da sami sebi priznamo kako smo od samoga početka sve znali?
Jer - jesmo! Znali smo! I prihvaćali da nam lažu. Ili smo i sami lagali - i sebi i drugima.
Ovaj je novinar godine 1995. (!) objavio opsežni tekst na temu renesanse ustaštva u Hrvatskoj. I čini mu se prikladnim doslovnim citatima podsjetiti na dijelove toga teksta. I to upravo sada.
»Na prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, šef stranke, Franjo Tuđman, istupa s ocjenom o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao o državi koja je, kako reče, bila i ostvarenje povijesnih težnji hrvatskog naroda. Polovinom svibnja 1990., poslije izbora na kojima je HDZ pobijedila, hrvatski mediji prvi puta zapaženo izvještavaju o manifestaciji u Bleiburgu, dajući, bez ikakvih ograda riječ i ljudima koji se deklariraju kao uvjereni ustaše. Vrlo brzo poslije uspostavljanja vlasti HDZ-a, u Zagrebu se ukida Trg žrtava fašizma, uz obrazloženje da bi, u slučaju da to ime ostane, morao postojati i Trg žrtava komunizma. Slijedi, širom Hrvatske, prava hajka na spomenike i spomen obilježja borcima iz vremena antifašističke borbe.
U Zagrebu, u valu preimenovanja ulica i trgova, nestaje ulica 8. svibnja 1945, koja je podsjećala na dan kada su u glavni grad Hrvatske ušle partizanske jedinice, a širom Hrvatske nestaju i ulice što su nosile imena istaknutih antifašista…
Javno isticanje slika ustaškog poglavnika Ante Pavelića i pjevanje pjesama u kojima se veličaju zapovjednici njegovih udarnih jedinica, poput Crne legije, postaje svakodnevna pojava…
U medijima sve se češće prostor daje povratnicima iz dugogodišnje emigracije, ljudima sa zvučnim funkcijama iz vremena NDH koji ustašku državu slikaju u idiličnim tonovima, a novu hrvatsku državu neskriveno gledaju kao njeno uskrsnuće.
Na hrvatsku trobojnicu stavlja se povijesni hrvatski grb, štit sa crvenim i bijelim poljima, kombinacija kakva je postojala samo i isključivo u vrijeme NDH.
U sklopu proklamirane borbe za čistoću jezika, u upotrebu se, praktično dekretom, uvode i riječi koje su bile korištene, a neke i skovane u vrijeme NDH. Vojska dobiva činove od kojih su neki identični onima iz vremena ustaške države. Sustavno se počinju prešućivati, pa čak i negirati, nepobitni zločini ustaškog režima, a na dnevnom je redu otkrivanje masovnih grobnica pripadnika ili simpatizera ustaškog pokreta, odnosno domobranske vojske čije se likvidiranje pripisuje komunističkom režimu. NDH sve više postaje hrvatska država s kojom bi se trebalo ponositi, Pavelić hrvatski domoljub koji je, doduše, činio i velike pogreške, a ustaše protagonisti vjekovne borbe za stvaranje hrvatske države koji su, samo stjecajem okolnosti, bili takvi kakvi su bili, jer su se morali osloniti na sile fašizma i nacizma.
Toliko o simptomima, o onome što se vidi, čuje i osjeća. Slijedi pitanje, zašto.
Mora li se režim samostalne hrvatske države oslanjati baš na tradiciju ustaške NDH, je li takvo oslanjanje preraslo od sredstva za ostvarivanje jedne politike u politiku samu, je li ono, napokon, dug što se plaća iz temelja pogrešnom poimanju svehrvatskog pomirenja? Pođimo redom.
Hrvatska je kao država postojala u srednjem vijeku, a kasnije kada je potpala pod vlast stranih dinastija, sve do 1918. očuvala je određene elemente svoje državnosti. Vrijeme kada ih doista nije imala samo je vrijeme Kraljevine Jugoslavije. NDH je formalno pravno bila, doduše, samostalna država, ali je njena ovisnost o silama Osovine notorna činjenica koja stvarnu državnost ustaške tvorevine čini u najmanju ruku upitnom. U komunističkom režimu Hrvatska je federalna jedinica unutar Jugoslavije, tako da se opet može govoriti o elementima državnosti.
Nije, dakle, istina, da je Hrvatska kao država postojala samo u vrijeme narodnih kraljeva i pod Pavelićem, pa nema nikakve, ni političke, ni povijesne potrebe da se ova današnja država oslanja baš na NDH. Ako se htjelo potražiti oslonac u povijesnim uzorima bilo ih je na pretek, a najmanje ih se trebalo tražiti u razdoblju Drugog svjetskog rata. Jer, ni ustaški pokret nije bio jedini u hrvatskoj povijesti koji je bio radikalno nacionalistički i usmjeren na stvaranje nezavisne države. Da je emigracija, ili kako se danas mnogo radije govori, dijaspora, odigrala značajnu ulogu, podupirući ne malim financijskim sredstvima HDZ u dolasku te stranke na vlast, to danas nije nikakva tajna. Logično je stoga pretpostaviti da je određena sklonost prema NDH što je pokazuje država pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice, dug prema onima koji su je podupirali, pomažući joj osvajanje vlasti.
Pitanje je samo do koje mjere je ustašonostalgičarstvo, da upotrijebimo termin što ga ponekad koristi lijeva oporba u Hrvatskoj, ostalo dug, a u kojoj se mjeri pretvorilo u politiku, postavši tako nekom vrstom gospodara, umjesto sluge. Sudeći prema aktualnom trendu u Hrvatskoj zaključak da je blagonaklono stanovište u odnosu prema NDH, ustašama i njihovim vođama, uz sustavno relativiziranje i prešućivanje njihovih zloćina, postalo sastavnim dijelom politike vrha te države, ne čini se da je daleko od istine.
A često spominjano općehrvatsko pomirenje pretvorilo se u zatiranje, ne doslovno još, jednih i favoriziranje drugih, u trijumf poraženih nad pobjednicima, produbljujući, a ne uklanjajući podjele u hrvatskom nacionalnom biću. Doduše, ponekad se potegne prigodničarski antifašizam . . .
Činjenica je . . . da demokratski svijet s primjetnom nelagodom prati opisane trendove u Hrvatskoj. Teško je napr. u Njemačkoj u kojoj nema govora da bi se javno mogle isticati Hitlerove slike, ili simboli nacističkog pokreta, razumjeti upravo bolećivu sentimentalnost što se u današnjoj Hrvatskoj iskazuje prema NDH i ustaškom pokretu. Njemački kancelar Brandt kleknuo je pred spomenikom Židovima ubijenim u ustanku u Varšavskom getu, njemački predsjednik Herzog zahvalio je saveznicima koji su, doduše rušili Njemačku i ubijali Nijemce, ali su skršili nacistički režim, austrijski kancelar Vranitzky ispričao se u govoru u parlamentu za zločine što su ih Austrijanci počinili u vrijeme Trećeg Reicha; u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, da spomenemo samo neke zemlje, kažnjava se poricanje masovnog ubijanja u koncentracijskim logorima. . . .
A to nas onda dovodi do zaključnog pitanja. Rade li za Hrvatsku oni koji ne samo toleriraju, već i potiču trend povijesnog revizionizma što, činjenicama usprkos, glorificira ustašku državu, a demonizira sve koji su se borili protiv nje, ne kao hrvatske, nego kao zločinačke, ili pak oni koji upozoravaju na dugoročnu pogubnost takvog trenda?“
Ovaj autor koji je to napisao i objavio u programu „Radija Slobodna Evropa“ godine 1995., dakle prije malo više od 30 godina, sjeća se kako je usred Zagreba, onoga dana kada je Tuđman „predavao“ Zagrebu kip bana Jelačića, čuo pjesmu „Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi Srbina iz Knina“. Pa ako je on to čuo i vidio, uz mnogo toga drugoga, je li moguće da nitko drugi nije? Ili je istina, gorka ali neporeciva, da su i svi drugi i vidjeli i znali? Ali su šutjeli. Jedni, jer su postali (ili ostali) oportunisti, dakle oni koje se prave da ništa ne vide i ne čuju, jer im je (njima i samo njima!) tako bolje, a drugi, jer su - pritisnuti egzistencijalnom ucjenom - prihvatili da im se laže, pa i da oni sami lažu, kako sami sebi, tako i drugima.
Nitko, ali doslovno nitko, nema pravo reći kako nije znao. To smo pravo proigrali prije više od 35 godina. Riječ je, naravno, o sve većem dijelu hrvatske javnosti, pri čemu osobito imamo na umu tzv. lijevu oporbu i tzv. intelektualce (koji i dalje šute, ili se čude).
Hoće li sluđena javnost, kojoj se nudi uz „umjetnu inteligenciju“ i privid, ali zaista samo privid, informiranosti o svemu, biti u stanju izboriti se za osnovno ljudsko pravo što je temelj onoga što smo naučili nazivati demokracijom, za pravo na istinu - veliko je pitanje.
Pitanje o kojemu, ni manje ni više, ovisi naše “sutra“. Čudimo li se i tome?