Dajmo joj veću lopatu

Većini nas poznata je ona fotografija s nekog nacističkog sleta u Njemačkoj 1930-ih u kojoj svi drže desnicu podignutu u znak pozdrava Führeru, a samo jedan neznani junak među njima stoji skrštenih ruku opirući se. Ne znam niti tko je taj čovjek niti kako je završio, jer je ovdje uhvaćen samo taj jedan moment, ali siguran sam da ovakav čin predstavlja iznimnu hrabrost i vrlinu kojom su se samo malobrojni mogli podičiti. Sličan je primjer i fotografija Čedomira Ljube Ćupića, partizana kojeg su 1940-ih četnici vodili na strijeljanje, a on se blago nasmiješen okrenuo kameri. Mnogo je primjera u kojima su hrabri pojedinci usprkos iznimnoj opasnosti i riziku pokazali da im je više stalo do principa i humanosti nego do vlastitog života. U nekoj manjoj mjeri, uvijek kad smo protiv ugnjetavanja, nasilja, nepravde i neljudskog ponašanja spremni izići iz vlastite zone komfora i zaštititi pojedinca ili skupinu, postajemo barem malo blizu ovim nezaboravnim junacima.

Slična se junakinja danas pojavila na štrajku radnika ZET-a. Nasmiješena, odlučila je prkositi krvoločnim štrajkašima uz mnoge egzistencijalne rizike koje je pri tom preuzela. Hrabro je vozila tramvaj opirući se zlikovcima koji traže više od onoga što zaslužuju, a zaslužuju, kako smo čuli, oko 2.000 eura mjesečno. Užas! Sramno je kako su se ponijeli prema nezaštićenoj (i realnoj) vlasti Grada Zagreba i ubogim, krhkim građanima koji su morali taksijem ići na posao. Negdje je i navedeno da je većina onih koji taj dan nisu išli na posao išla na razne preglede i „life-saving" procedure u bolnice, sa mnogim individualnim pričama koje su to potvrdile. Kakva bi sreća bila da se sve hitne operacije u ovom gradu odvijaju baš na dan štrajka i baš na liniji koju je ona vozila. Ali nažalost ne. Svejedno, ona je hrabro stala na njihov branik i rotirala svojom linijom dok joj nije prošla smjena, sve se smiješeći i primajući komplimente putnika.

Krvoloci iz sindikata, doduše, borili su se i za njezina prava. No ona vjerojatno sebe smatra bogatom i realnom s plaćom koju dobiva, a novinari su je jedva dočekali intervjuirati kao hrabru borkinju koja se usprotivila većini. Jer ništa se u ovoj zemlji ne prodaje bolje od priče o pojedincu koji se usprotivio kolektivu, pogotovo kad je taj kolektiv slučajno radnički. Kad se tisuću ljudi zajednički bori za bolje uvjete, to je „blokada grada", a kad jedna osoba prekrši tu borbu, to je „građanska hrabrost". Zanimljivo kako hrabrost u našim medijima uvijek nekako završi na strani onoga tko je na vlasti.

Jer mediji ovakve priče čekaju kao gladni u javnim kantinama ručak. Štrajk je za njih dosadan, jer dosadne su stotine ljudi, nekakvi koeficijenti, pregovori i brojke koje nitko ne želi čitati. Ali jedna nasmiješena, žena za upravljačem tramvaja, usred „kaosa", to je zlato! To je naslovnica, to su klikovi i video od trideset sekundi s emotivnom glazbom. Nije važno što su stotine radnika izgubile dnevnicu ili stavile egzistenciju na panj da bi se izborile za nešto. Važno je da imamo lice, a lice mora biti ono koje kaže da je sve u redu i da „uvijek ima dobrih ljudi”. A ovi drugi su po toj logici zli i oni koji blokiraju grad. Pa smo tako cijeli dan gledali nju. Nju na portalima, nju u večernjem dnevniku, nju na Facebooku, nju na Instagramu, nju u komentarima gdje je proglašavaju „pravom Zagrepčankom" i „jedinom normalnom u ZET-u". A koliko smo čuli glasova štrajkaša? Koliko smo saznali o tome koliko sati rade, u kakvim vozilima, s kakvim smjenama, koliko ih je otišlo jer im se više ne isplati? Gotovo ništa. Samo onu priču o onom jednom vozaču koji je skupio 2.700 eura. Doduše na brutalnim smjenama i prekovremenim satima te višečlanoj obitelji s djecom. Ali to se nije spominjalo. Radnici su prikazani kao masa, bezlična, prijeteća i zahtjevna. Ona je prikazana kao osoba, s imenom, osmijehom i pričom. Tako se gradi ideologija: kolektivu oduzmeš lice, a pojedincu ga daš. Kao da im je u pero diktirala Thatcherica.

Ovo je način na koji dominantna ideologija sama sebe hrani i reproducira. Neoliberalizam ne treba cenzuru ni ministarstvo propagande, već mu je dovoljno da urednik zna što „prolazi", da oglašivač zna što mu odgovara i da algoritam nagrađuje ono što potvrđuje ono što već svi misle. A svi već misle da je štrajk sebičan, da je sindikat relikt prošlosti i da je dobar radnik onaj koji se ne žali. Dajte joj veću lopatu! Mediji to samo vraćaju publici, uljepšano i zapakirano, a publika to vraća medijima u obliku lajkova. Savršen krug u kojem se nitko ne mora ni zapitati tko od toga ima koristi. A korist ima uvijek isti. Onaj tko plaća. Jer svaka priča o „hrabroj pojedinki protiv sindikata" zapravo je poruka svim ostalim radnicima, i onima u ZET-u i onima u trgovinama, skladištima, bolnicama i call centrima: vidite, ne morate se buniti. Ako ostanete tihi i nasmiješeni, možda i vi dobijete svojih pet minuta slave. Ako se organizirate, bit ćete „krvoloci koji drže grad kao taoca".

A sad malo o onima kojima je ova junakinja najviše pomogla.

Zagrebom danas upravljaju ljudi koji su politički odrasli na ulici. Prosvjedovali su protiv betoniranja javnog prostora, protiv klijentelizma, protiv grada kao privatnog feuda jednog čovjeka i njegove mreže. Pisali su o pravu na grad, o javnim dobrima koja ne smiju biti roba, o tome da grad pripada onima koji ga svakodnevno pokreću. A tko pokreće grad ako ne vozač tramvaja koji u pet ujutro izlazi iz spremišta ili mehaničar koji krpa vozila starija od pola današnjih gradskih zastupnika i kontrolor koji prima psovke za tuđu besparicu? Kad su bili u opoziciji, štrajk je bio legitimno sredstvo borbe, sindikat je bio saveznik, a radnik javnog sektora žrtva loše uprave. Kad su sjeli u fotelje, štrajk je postao „neodgovoran prema građanima", sindikat „talac vlastitih interesa", a radnik koji traži više trošak koji treba racionalizirati. Rječnik se promijenio preko noći. Više se ne govori o dostojanstvu rada, nego o „fiskalnoj održivosti". O „realnosti”. Ne govori se o eksploataciji, nego o „optimizaciji resursa". Ne govori se o radnicima, nego o „zaposlenicima trgovačkog društva". Isti oni koji su nekad dijelili letke sada dijele priopćenja. Promijenila se samo strana stola. Kako je jedan poznati filozof čije se ime ne spominje odavno primijetio, nije svijest ta koja određuje biće, nego društveno biće određuje svijest. Ili jednostavnije: teško je biti za radnike kad si ti taj koji potpisuje njihove plaće.

Lijevo u izlogu, desno u blagajni...

Tu leži i srž problema. Lijeva politika koja ne dira u odnose moći, nego ih samo „upravlja pametnije", nije lijeva politika, nego menadžment s boljim PR-om. Možeš imati biciklističke staze, participativni budžet, zelenu tranziciju (što god da to značilo) i odvojeni otpad, ali ako u trenutku sukoba između rada i poslodavca staneš na stranu poslodavca, a u ovom slučaju poslodavac si ti, onda si pokazao gdje ti je klasna pozicija. Ostalo je estetika. Liberalna ljevica voli radničku klasu na isti način na koji voli stare industrijske hale: kao kulisu. Dobro izgleda na plakatu, na izložbi, u dokumentarcu o nekadašnjem Zagrebu. Trnjanski kresovi su ta kulisa gdje izađu na cestu i prave se tifusarima i partizanima, cool ekipom koja pije u Krivom putu. Problem nastaje tek kad ta klasa oživi, organizira se i zatraži novac. Tada se odjednom otkrije da je radnik zapravo privilegiran, da drugi imaju još manje i da bi trebao biti zahvalan. Stara logika svakog poslodavca, samo izgovorena mekšim glasom i s boljim dizajnom. 

Uz nju smo, naravno, gledali i drugu stranu kadra: pokunjena lica gradonačelnika i svite, zabrinuta čela, tihe glasove i tužne oči ljudi koji bi „jako voljeli dati više, ali jednostavno nemaju otkuda". Oni su, vele, samo realni. Oni su odgovorni. Oni su već povećali plaće četrdeset posto i ne mogu vjerovati da je to nekome malo. Četrdeset posto. Zvuči kao velikodušnost, dok ne izađeš iz ureda i ne uđeš u trgovinu. Dok ne platiš režije, najam ili ratu kredita za stan u gradu u kojem su cijene nekretnina odavno pobjegle svakoj radničkoj plaći. Dok ne shvatiš da je inflacija posljednjih godina pojela sve to povećanje i uzela još malo za sebe. Povišica koja jedva sustiže rast cijena nije povišica, nego kašnjenje koje je netko nazvao velikodušnošću. Radnik nakon toga nije bogatiji, samo je manje siromašniji nego što bi bio. A od njega se traži da bude zahvalan. To je stari trik svakog poslodavca: nominalne brojke za javnost, realne brojke za radnika. Nijedan gradski dužnosnik ne živi od nominalnih postotaka, ali svi ih vole izgovarati pred kamerama. I nitko od novinara, onih istih koji su tako rado snimali nasmiješenu vozačicu, ne postavi jednostavno pitanje: koliko to povećanje vrijedi kad se oduzme inflacija? Jer to pitanje ne ide uz emotivnu glazbu. Isto tako, zanimljiva je i trbuhozborna sintagma „Zatekli smo tešku situaciju” ili „Nemamo otkuda". Ima otkuda za konzultante, za projekte, za nacionalne stadione, za gradske stadione, za skupe studije i za lijepe prezentacije o održivom gradu budućnosti. Nema samo onda kad treba platiti ljude koji taj grad svaki dan fizički pokreću. Novca u proračunu, naime, nikad nema ili ima. Uvijek ga ima za nešto i nema za nešto. Pitanje nije koliko novca postoji, nego tko odlučuje kamo on ide. A to je, dragi bivši aktivisti, upravo ono klasno pitanje o kojem ste nekad pisali tako lijepe tekstove.

I baš zato je naša crvenokosa (sic!) junakinja savršena heroina ovog trenutka. Ona nije kriva ni zla. Ona je proizvod desetljeća u kojima su nas učili da je solidarnost naivna, da se svatko snalazi sam i da je zadovoljstvo onim što imaš vrlina, a ne rezultat toga što ti je netko sustavno spuštao očekivanja. Ne buni se, smiješi se i vozi. I evo ti još veća lopata. A kad dođe vrijeme, gutaj snijeg, kao bivši gradonačelnik. No najtužnije je što će dobit od štrajka, ako je bude, uživati i ona. Sindikat se ne bori samo za one koji su stali, nego i za one koji su vozili. To je razlika između solidarnosti i individualizma: solidarnost ne pita jesi li je zaslužio.

Neka se nitko ne zavarava. Ovaj štrajk nije razotkrio sindikat, ni radnike, ni jednu vozačicu tramvaja, već po tko zna koji puta – vlast. Razotkrio je ljude koji su godinama zazivali pravo na grad, a kad su ga dobili u ruke, pokazalo se da su pod tim mislili pravo na upravljanje gradom. Ljude koji su marširali ispod crvenih i zelenih zastava, a danas se tješe svakim tramvajem koji prođe usprkos štrajku, kao da je to uspjeh, a ne poraz svega za što su tvrdili da se zalažu. Ljude kojima je štrajkbreherica odjednom postala koristan saveznik, a radnik koji stoji s transparentom problem koji treba riješiti. Svaka vlast u Zagrebu, od prve do posljednje, na kraju je pokazala istu stvar: kad radnik traži svoje, gradska kasa uvijek je prazna. Razlika je samo u tome što su prethodni barem bili iskreni pa nisu tvrdili da su na strani radnika. Ovi jesu. I to je gore. Jer onaj tko te otvoreno gazi barem ti ne krade jezik kojim bi se mogao braniti. Transparenti s prosvjeda sigurno su još negdje spremljeni. Možda bi ih bilo dobro izvaditi, obrisati prašinu i pročitati što na njima piše. A onda se pogledati u ogledalo i odlučiti na čijoj si strani. Jer na štrajku postoje samo dvije strane, i sredina nije jedna od njih.

Ili možda ipak nije potrebno. Danas je jedna nasmiješena vozačica tramvaja odgovorila na to pitanje umjesto njih. Dajmo im samo veće lopate!