Maršavelski je žrtva straha od “alternativnog pogleda na devedesete”

Zar uistinu nijedan aktivni političar neće braniti Aleksandra Maršavelskog? Zar ni Možemo!, čiji se saborski zastupnik Marin Živković u utorak, 10. studenoga, u Saboru, odgovarajući navodno na premijerove napade na napadnutog profesora, od njega zapravo ustrašeno ogradio, tvrdeći kako nije ljevica Maršavelskoga kandidirala u Vijeće za nadzor sigurnosnih službi, nego je on to učinio sam? Dapače, Živković se čak “složio” da Maršavelski “nije trebao” napraviti što je napravio. Činjenica, dakle, da se baš nitko iz operativne politike nije suprotstavio suštini ove nedostojne hajke – ili ju čak nije ni razumio – najbolje je svjedočanstvo do koje je mjere hrvatska politika, pod pritiskom ekstremne desnice, postala nesposobna prepoznati što je uistinu taj famozni “nacionalni interes”, za koji ovih dana, posve naopako, navodno jako brinu progonitelji Maršavelskoga.

Stigla je tek jedna izjava vrijedna pažnje, ali nju nije izrekao aktivni, nego bivši političar, Ivo Josipović, predsjednik Republike 2010. - 2015. godine. No Josipovićeva je izjava tim važnija jer se profesor emeritus Pravnog fakulteta u Zagrebu implicitno suprotstavio zabrinjavajućem napadu njegove institucije na vlastitog profesora, i zato je ovdje valja cjelovito citirati. Josipović je u posljednjem broju Nacionala izjavio ovako: “Profesor Maršavelski jedan je od naših ponajboljih profesora i stručnjaka za kazneno pravo i ljudska prava. Očito su njegov aktivizam i želja za univerzalnom pravdom bili jači od osjećaja za odgovornost koju ima kao javna osoba, preciznije, kao član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Nažalost, gotovo je sigurno da će dio političke scene u Srbiji cijeli slučaj tumačiti kao napad hrvatskih institucija na Srbiju i miješanje u njihove unutarnje poslove. Međutim, sasvim je jasno da je profesor Maršavelski svoju pomoć studentima u Srbiji pružao kao neovisni intelektualac i borac za demokraciju i pravdu. Naravno da se Pravni fakultet ogradio od njegova djelovanja u Srbiji, jer ono zaista nije dio njegovog profesionalnog položaja već osobni angažman. Fakultet s njegovim izvansveučilišnim aktivnostima nema nikakve veze. Profesor Maršavelski ispravno je postupio što je dao ostavku na članstvo u Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agnecija, jer kao član toga tijela nije trebao, bez obzira na svoja privatna i ispravna uvjerenja, ulaziti u političku arenu susjedne države. Siguran sam da će profesor Maršavelski nastaviti sa svojim vrlo uspješnim akademskim radom, a i da će ustati uporan borac za demokraciju i pravdu, sada bez ograničenja koja mu nameće angažman u nekom tijelu državne vlasti”, izjavio je Josipović Nacionalu. 

Njegovu bismo izjavu potpisali od riječi do riječi, osim dijela u kojemu tvrdi da je Maršavelski ispravno postupio kada je podnio ostavku u Vijeću za građanski nadzor. Potpisnik ovog teksta, naime, ne vidi nijednog opravdanog razloga - ni zakonskoga, ni političkoga, ni moralnog – zbog kojega bi Maršavelski bio dužan ikome polagati ikakve račune za to što je pomagao demokratizaciji Srbije.

Kratko podsjećanje na kronologiju: Maršavelski je u subotu, 31. listopada, u beogradskom dnevniku Danas objavio tekst koji je redakcija u nadnaslovu nazvala “novim pismom jednog profesora studentima u blokadi”, s naslovom: “Moje ime je Aleksandar Maršavelski, ja sam 'Prijatelj studenata'”. U pismu Maršavelski otkriva da je baš on u Danasu prethodnih tjedana pisao tekstove potpisane s “Prijatelj studenata”, u kojima je iznosio osobne savjete o tome kako da studentski pokret na izborima pobijedi režim Aleksandra Vučića. 

Četiri dana kasnije, u srijedu, 4. studenoga, predsjednik i saborski zastupnik Mosta Nikola Grmoja objavio je na X-u, bivšem Twitteru, post u kojemu je pisma Maršavelskoga nazvao “sramotom” i “petom kolonom iz gledišta hrvatske dobrobiti i blagostanja”, te zatražio njegovu ostavku u Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih službi. Istog je časa krenula medijska kampanja protiv Maršavelskog, u koju se, žalibože, odmah uključio i Ranko Ostojić, SDP-ov predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, polusuvislom izjavom kako je “zatražio od Sigurnosne agencije informaciju radi eventualnog daljnjeg postupanja Odbora”.

Maršavelski je, dakle, istog tog dana, 4. studenoga, podnio ostavku u Vijeću, ali to – kako se bez greške moglo i pretpostaviti – napade nije zaustavilo: traju do dana današnjeg, s dva očekivana, ali i jednim zapanjujućim klimaksom: javno su ga napali i ministar pravosuđa i premijer, lukavci od kojih se to moglo i očekivati, ali uistinu je obeshrabrujuće zazvučalo i ograđivanje od Maršavelskoga njegovog vlastitog Pravnog fakulteta, čija je dekanica Romana Matanovac Vučković, potpisnica priopćenja, najavila čak “provjeru jesu li njegove aktivnosti na Fakultetu strogo odvojene od njegovog angažmana u političkom organiziranju studentskog pokreta u Srbiji”, pa će Pravni, “nakon utvrđenja svih okolnosti odlučiti o postupanju prema njemu kao zaposleniku”. 

Uzgred valja primijetiti kako Matanovac Vučković nije baš najslavnije započela svoj dekanski mandat, koji je počeo 1. listopada ove godine: prvo se dogodilo, kako u posljednjem broju javlja tjednik Nacional, da bivša premijerka Jadranka Kosor, inače pravnica s diplomom Pravnog fakulteta u Zagrebu, nije pozvana ni na jednu od dvije nedavne proslave 250. obljetnice te institucije, premda su pozivi poslani “sadašnjim i bivšim državnim dužnosnicima, s posebnim naglaskom na one koji su diplomirali upravo na tom fakultetu”; a sada se, eto, Pravni fakultet, priopćenjem koje je potpisala Matanovac Vučković, još uključio i u politikantsku hajku protiv vlastitog profesora.

A sad stanimo i postavimo na ključno pitanje: zašto je, zapravo, krenula hajka na Maršavelskog? Pokrenuo ju je Grmoja svojim zbrzanim tekstuljkom na X-u. Ondje o Maršavelskijevim pismima piše: “Tko je provjeravao može li se takav angažman uopće spojiti s njegovom dužnošću?” Na to pitanje do danas nitko nije odgovorio – jer naravno da može. Ali, hajka se nastavlja. Dalje Grmoja: “On, koji treba nadzirati hrvatske službe, istodobno se angažirao u političkim procesima druge zemlje”. Kako to Grmoja misli – da se Maršavelski, pišući novinsku kolumnu , “angažirao u političkim procesima”? Nije se angažirao – to je naprosto neistina. Ali i da jest – u čemu je problem? Dalje Grmoja: “Politika koju je HDZ vodio prema Srbiji urodila je dopisima umjesto plodova, a čini se da je i Maršavelski savjetovao listu koja zagovara 'alternativni pogled na devedesete'.” Što znači tvrdnja da je HDZ-ova politika prema Srbiji “urodila dopisima umjesto plodova”? Ne znamo do danas. A onda napad: “Tražimo i jasan odgovor na pitanje tko je politički predložio njegov izbor.” 

A zašto, Nikola, zapravo to tražite? U čemu je problem? I tako dalje, i tako dalje... 

Na temelju, dakle, brzoplete, nedorečene i manipulativne objave jednog političkog – Tuđman bi rekao - “mutikaše”, cijela se politička scena dala u potjeru za vrhunskim pravnim stručnjakom i intelektualcem, odgovornim građaninom koji se naprosto dobrodušno pridružio onome što je svatko razuman od sveg srca želio: da se Vučić već jednom makne s vlasti, i da Srbija krene prema demokraciji i građanskoj slobodi.

Ali i u tom ludilu ima sistema. Stav je potpisanog novinara da potjera ima svoj nepriznati izvor u sljedećoj rečenici Grmojina famoznog “iksa”: da je “Maršavelski savjetovao listu koja zagovara 'alternativni pogled na devedesete'”. To boli Grmoju; to boli ovu medijsku bojnu što sad lije suze nad potencijalno ugroženim suverenitetom i hrvatskim nacionalnim interesom: eto, jedan je hrvatski pravni stručnjak svoje znanje ponudio kao pomoć demokratskom pokretu u Srbiji; to boli i Habijana, i Plenkovića, i sve one koji ovih dana navaljuju na Maršavelskog – a to boli, čini se, nažalost, eto, i Marina Živkovića iz Možemo. 

Jer, ako se pažljivije čita pismo u kojemu je Maršavelski otkrio svoj identitet, vidjet će se da je riječ o autentično antifašističkom i protunacionalističkom dokumentu, dostojnom svake antologije političkog zdravog razuma u regiji, koji otkriva da je u Hrvatskoj, svim thompsonima usprkos, stasala generacija iznimnih, moralnih i odgovornih ljudi. Ovako je napisao Maršavelski: “Kao student sam spoznao da je moje detinjstvo bilo zatrovano ratnom propagandom mržnje i nacionalizma. Za vreme ratova 1990-ih na površinu su isplivali duboko nemoralni ljudi – od ratnih zločinaca i profitera koji su pljačkali državna preduzeća dok su ljudi ginuli na ratištu, do jednog Tompsona koji je popularnost izgradio na ustaštvu, od kojeg se danas ograđuje. Danas sam član pravnog tima koji vodi inicijativu da se njemu i HOS-ovcima zabrani ustaški pozdrav 'Za dom spremni'”. I dalje: “Kao student prava učestvovao sam u studijskoj poseti Hagu, gde smo se upoznali sa suđenjima ratnim zločincima – ljudima koji su nam 1990-ih predstavljani kao heroji. Moj cimer u Hagu bio je Savo Manojlović, današnji lider pokreta 'Kreni-Promeni', s kojim sam i danas prijatelj. Pred našim očima rušile su se predrasude među studentima iz zemalja koje su ratovale u prethodnoj deceniji. Bili su to mali koraci, a vi ste izgradili mostove solidarnosti po celom regionu, koji je poslednje dve godine dušom i srcem bio uz vas.” I još: “Kao stručnjak za tranzicionu pravdu formirao sam se kroz projekat 'Peacebuilding Compared' (uporedno mirotvorstvo), u okviru kojeg smo intervjuisali ključne aktere ratova 1990-ih – od Vuka Draškovića do Stjepana Mesića – kako bismo naučili gde su pogrešili. Vi ste učili na tim greškama i vaši mirni protesti i blokade svetli su primer celom svetu kako da se sruši nasilni diktator bez puča ili građanskog rata.”

To dakle boli ovdašnje čuvare ognjišta - sposobnost i volja da se prijeđe granica, čak i, zamisli!, hrvatsko-srpska – a ne nikakva briga za curenje špijunskih tajni. Grmoju i ove što su nepromišljeno pohrlili za njim, od Ranka Ostojića i Marina Živkovića pa do Habijana i Plenkovića, brine mogućnost da mladi prigrle “alternativni pogled na devedesete”, a ne to može li Maršavelski ugroziti hrvatsku nacionalnu sigurnost – jer naravno da ne može. Grmoja je u svom 'iksovanju' pomiješao sigurnosno-obavještajni rad s njegovim nadzorom – ali i inače, ta sklonost mistifikaciji djelovanja sigurnosnih službi, ta tajnovitost i drtanje pred tko zna kakvim navodnim sposobnostima i sveznalaštvu tajnih službi pokazatelj je slabe političke kulture, a ne nikakav izraz ozbiljnog patriotizma. Dvije su stvari važne kad govorimo o sigurnosnim službama: one tajnovitost i prečesto koriste da prikriju vlastitu irelevantnost, nerad i fatalnu inkompetenciju, ali još važnije: čuvaj se onih što nacionalnu sigurnost smatraju važnijom od prava na slobodnu riječ.

Povrh svega, taj paradoksalni, upravo apsurdan prigovor da se Maršavelski svojim pismima navodno upleo u politički proces susjedne države: pa čak i da jest, što onda? Je li to učinio na korist demokratima ili protivnicima demokracije? Je li Hrvatskoj u interesu da na vlasti u Beogradu bude polureformirani radikal Vučić, ili demokratska većina koja je svoju demokratičnost dokazala u teškoj, gotovo partizanskoj dvogodišnjoj borbi protiv Vučićevih nasilnika na ulicama? Zašto bi Hrvatska, a naročito Hrvati, morali susprezati svoju podršku studentima u Srbiji? 

I pazite samo tko se o tome našao govoriti: Grmoja, čija bi stranka uredovala po Bosni i Hercegovini, i Plenković, čija je vlada pet godina demonstrativno odbijala razgovarati s legalno izabranim hrvatskim članom Predsjedništva BiH, i koja i dandanas otvoreno i usprkos nezadovoljstvu velikog dijela Bosne i Hercegovine – uvlačeći u to i EU – intervenira u ustavni ustroj susjedne države, namećući kakav izborni zakon ta zemlja ima izabrati! Pa zašto je Plenkoviću i Grmoji dopušteno susjednu zemlju uređivati kako se njima prohtije, a Maršavelskome nije dopušteno pisati kolumne za dnevne novine? Evo zašto: zato što Aleksandar Maršavelski odbija prihvatiti interpretaciju koju je jedan Grmojin pratitelj na 'Iksu', u komentaru pod njegov progoniteljski tvit, sažeo u dvije riječi: da su studenti Srbije - “novi četnici”.