Tito nije Adolf

Josipa Broza Tita nikada nijedan međunarodni sud nije osudio kao ratnog zločinca. Nije ga osudio nijedan nacionalni sud, čak ni u nekoj od država sljednica Jugoslavije; pa čak nijedan sud u Republici Hrvatskoj. Tita zločincem drže samo neki ne osobito respektabilni povjesničari, mada bi bilo bolje reći »povjesničari«, a porijeklo je te priče nedvojbeno u redovima onih koji su se nakon poraza naci-fašizma, bježeći bilo zbog ratnih zločina, bilo zbog kolaboracije, rasuli širom svijeta (što je onda jedna bivša Predsjednica RH proglasila traženjem prostora slobode).

Je li tako? Jest! 

S druge je strane, vođa Trećeg Reich, Adolf Hitler, uspio samo presudivši sam sebi izbjeći suđenje zbog ratnih zločina, dok je nacistička vrhuška (sve njegovi najbliži suradnici) završila na vješalima nakon čuvenog procesu u Nürnbergu, vođenog pred samo za tu priliku formiranim Međunarodnim sudom; ali, i nakon čitavog niza procesa vođenih nakon toga. Domovina nacizma prošla je kroz proces denacifikacije (ma koliko da je on »pao« kao žrtva hladnoga rata). Dakle o Hitlerovoj odgovornosti za ratne zločine, uključujući holokaust, o tome nikakve sumnja nema, niti može biti.

On jest ratni zločinac. Tito - nije.

Pa ako je tako, a tako jest, kako onda protumačiti scenu (a sve je to snimljeno, dakle tisuće i stotine tisuća su vidjele), kako čovjek koji je, a što nije nimalo ni slučajno ni nevažno, potpredsjednik hrvatske Vlade i potpredsjednik Hrvatskog sabora, povišenog glasa - mašući izrescima iz recentnih dnevnih novina - uzvikuje: »Što je ovo? Je li to Divlji zapad?« Uzbudio se, jer je policija, u nastojanju da dođe makar do kolovođa sramotnog antisemitskog, fašističkog, što znači i ustaškog orgijanja u Splitu uoči utakmice Hajduka protiv Ajaxa, objavila njihove fotografije.

Do idejnih inspiratora ionako nikada i neće doći (barem dok se Hrvatska iz temelja ne promijeni).

Čelnik stranke, bez koje HDZ ne bi Hrvatsku mogao držati u svojem gvozdenom zagrljaju, uspio je na jedvite jade osuditi zazivanje Hitlera i prizivanje holokausta na ulicama Splita, ne zaboravljajući odmah dometnuti »osudu svih totalitarizama (a što u vokabularu Domovinskog pokreta, DP, znači - komunizma, odnosno Jugoslavije). No, nije se na tome zaustavio.

Pa je - i dalje mašući novinama - sada iz svibnja ove godine, koje su donijele izvještaje iz Kumrovca, gdje su se okupile tisuće ljudi kako bi se prisjetili dugogodišnjeg predsjednika Jugoslavije, Hrvata, legendarnog vođe antifašističkog otpora u vrijeme 2. svjetskog rata, isto tako povišenim glasom zavapio: »A gdje su tjeralice za onima koji su bili u Kumrovcu?«

I tu se krug zatvara. Ne povijesnog revizionizma. Nego krug laži! 

DP je kroz usta svojega čelnika definitivno potvrdio kako je borca za slobodu, a protiv okupatora i njihovih domaćih suradnika, antifašistu, stavio u isti »koš« sa Hitlerom.  Dakle antifašist i naci-fašist izjednačeni su. 

Tito, jednako Adolf. Dva zločinca. S time da je, međutim, u očima desničara Adolf, ako uopće, »manje kriv« od Tita. 

Dakle, taj Adolf koji je u smrt poslao desetke milijuna ljudi (što na fronti, što u sustavnom programu ubijanja nepoćudnih ljudi), taj Adolf kojega čak ni DP, barem ne javno (to prepušta Torcidi), ne kuje u zvijezde, jer ipak - što bi rekao svijet?, taj je Adolf uzdignut je na razinu vojskovođe i državnika kojemu je, čini se, najveća krivnja što je izgubio rat (a ono »drugo«, o tome nećemo ako baš ne moramo, ili tek rijetko i samo prigodno).

S druge strane, evo i opet ta druga strana, Tito je »kriv« što je pobijedio u ratu (vjerojatno i pretke nekih od onih koji danas kroje hrvatsku politiku); što je jednu zaostalu i ratom opustošenu zemlju poveo putem napretka i osigurao joj mjesto na međunarodnoj sceni o kakvome današnja Hrvatska ne može ni sanjati. I što se nemilosrdno obračunavao, valja priznati ne uvijek demokratskim metodama, s nacionalizmom u kojemu je vidio sjeme onoga u što se dijelom 2. svjetski rat pretvorio na području Jugoslavije - u građanski (ili »bratoubilački« rat). 

I još nešto. Tito je »kriv« i za jugoslavenski ustav iz 1974., onaj ustav na temelju kojega današnja Hrvatska živi u svojim granicama. Točno, ta je Hrvatska i u tim granicama obranjena u Domovinskom ratu, ali Domovinski rat nije stvorio Hrvatsku. Ona je stvorena u 2. svjetskom ratu. A tko je bio pobjednik u tome ratu? Tito. A tko su bili poraženi? Ustaše, Hitlerovi saveznici.

Pa dakle: je li normalno da itko više u Republici Hrvatskoj slavi, na bilo koji način, pa i skandiranjem »ustani Adolfe«, ili pozdravljanjem ustaškim pozdravom ZDS i ispisivanjem kratice »ŽAP« (živio Ante Pavelić) naci-fašizam, odnosno ustaštvo? Uz napomenu da u današnjoj Njemačkoj, za sada barem, nikome ne pada na pamet bilo pozdravljanje »starim njemačkim pozdravom« Sieg Hail, ili da javno kliče Hitleru i zaziva holokaust.

Fašizam i ustaštvo bili su zločin u ideji i u provedbi te ideje. Narodno-oslobodilački rat, ali i Jugoslavija sa svojim specifičnim modelom socijalizma, toliko različitim od »istočnog bloka«, to nisu bili, 

Bilo je nesporno zločina i na strani pobjednika. Nitko to ne osporava. Da li većih ili manjih nego u ostalim do tada okupiranim zemljama Evrope, nije stvar ovoga novinara da procjenjuje. Tek - ilustracije radi, samo u Francuskoj procjene bez suda likvidiranih suradnika okupatora kreću se od 10.000 koliko ih je priznao De Gaulle, uz lakonsku primjedbu da »Francuska s time može živjeti«.

E sada, kako sve to objasniti ovdašnjim desničarima? Odgovor je koliko jednostavan, toliko i poražavajući - nikako! Jer, oni niti čuju, niti žele bilo čuti, odnosno slušati. Oni »znaju«. Makar je to njihovo znanje - laž. Pri tome oni su ti koji drže kormilo ove zemlje. Čvrsto ga drže. Sva je ova silna povika oko ljevice, pa još i ekstremne ljevice koja mrzi i podriva Hrvatsku, koja gazi dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata - sve je to samo dimna zavjesa. 

Objektivno, kola su otišla u provaliju. Ne od jučer, unatrag nekoliko desetljeća, od kada se tiha većina počela miriti sa sve vidljivijim i sve prisutnijim manifestacijama fašizma, odnosno ustaštva. Da, istina je, postoje pojedinci koji se batrgaju, koji se opiru, koji svojim neumornim djelovanjem, što u medijima, što u politici ostavljaju dojam kao da veći dio populacije još nije podlegao - bilo propagandi, bilo rezignaciji. No, to je - bojimo se - tek dojam. 

Ovaj bi novinar više nego išta volio da nije u pravu. Ne zbog sebe, nego zbog generacija koje dolaze. Ali tako dugo dok je Hrvatska u rukama onih koji izjednačavaju Tita i Adolfa, ne nazire se svjetlo na kraju tunela. Pri čemu je potrebno, za početak, samo jedno. Da se shvati kako onima koji se javno prisjećaju Tita nije mjesto na policijskoj tjeralici, dok ovima koji slave Adolfa itekako jest. 

Jer, sviđalo se to nekome, ili ne: Tito nije Adolf!