Šišanje na Poljudu

Zovimo ga Ante (prezime mu ne znate). Ima sedamnaest godina i živi u zgradi na Pujankama, u stanu koji je njegov djed dobio od poduzeća koje više ne postoji. U četvrtak, 15. listopada, Ante je od jedanaest ujutro stajao ispred Kluba navijača Torcide, a popodne je krenuo u korteo prema Poljudu iza starog Golfa jedinice s plavim lijesom na krovu. Na lijesu je pisalo Ajax. Negdje na putu, između baklji i sirena, iz povorke su se čuli povici „Gazi, gazi, gazi Židove“, „Auschwitz, Auschwitz“, „ustaj Adolfe“ i „ajmo, ajmo, ustaše“. Ante je vjerojatno vikao s ostalima. Teško je vjerovati da zna zašto se Ajax uopće veže uz amsterdamske Židove, ili što se s tim ljudima dogodilo između 1942. i 1944. Ritam mu je poznat, a i okvirna melodija, poznati su mu i dečki oko njega i to mu je toga popodneva bilo dovoljno. Hajduk je te večeri pobijedio Ajax 2:1 u prvom kolu Konferencijske lige, u prvoj europskoj jeseni nakon šesnaest godina. Policija je privela desetke ljudi i pokrenula kriminalističko istraživanje zbog povika u korteu, a klub se sutradan ispričao Ajaxu, UEFA-i i vlastitim gledateljima. U ovom tekstu se ne proziva Ante, nego se ovaj tekst pita kako je Ante dospio u tu povorku i komu je ondje koristan. 

Ante je tog popodneva hodao prema stadionu koji je projektirao Boris Magaš za Mediteranske igre 1979. Poljud su gradili radnici samoupravnih poduzeća, novcem društva koje je vjerovalo da grad radnika zaslužuje betonsku školjku kakvu nema nitko drugi na Mediteranu. Arhitekti ga i danas navode među najljepšim stadionima svoga doba. Na toj betonskoj ljusci pjevalo se, u četvrtak, o pećima i dizala desnica u zrak. Hajduk ima povijest koja tom pjevanju i takvom pozdravu proturječi gotovo u svakom detalju. Pod talijanskom okupacijom klub je odbio igrati u talijanskoj ligi i radije se ugasio, a godine 1944. obnovljen je na Visu kao momčad Narodnooslobodilačke vojske te igrao po oslobođenom teritoriju i savezničkim bazama od Italije do Bliskog istoka. Priču o ponudi da igra pod zastavom Slobodne Francuske, koju je odbio, splitski je djed prepričavao unucima kao dokaz da Hajduk pripada samo Splitu, otporu i borbi protiv svakovrsne hegemonije. I sama je Torcida rođena 1950. kao izvjestan čin neposluha. Studenti i mornari donijeli su brazilsku riječ i brazilsku buku na utakmicu sa Zvezdom, a vlast je osnivače zbog toga kaznila. Prvi hajdukovci s tribine bili su djeca partizana koja su se usudila biti glasna pred okoštalom partijom. Sedamdeset i šest godina poslije, njihovi nasljednici viču za Adolfom pod krovom koji su im sagradili djedovi iz partizanskih brigada. Naizgled, čini se da se ovo događa spontano, no možda i nije tako. 

U filmu Šišanje Stevana Filipovića iz 2010. Novica je pametan beogradski gimnazijalac, dečko koji pobjeđuje na kvizovima i kojemu bi u nekom solidarnijem i ljepšem društvu budućnost bila otvorenija i optimističnija. S vremenom, suočavanjem s problemima odrastanja i manjka perspektive i zdravog autoriteta, postupno, ulazi u skinhead ekipu. Prvo dobija pripadnost pa poslije ideologiju, a tek na kraju nasilje. Filipovićev najmračniji uvid osjeti se s rubova ovog filma: ekipa koja se smatra pobunjeničkom zapravo je spojena s politikom i policijom, i korisna je upravo onima protiv kojih misli da se buni, a regrutira ih se tako što ih se drži u šaci za prekršaje na koje im je policija zažmirila na jedno oko. Naš Ante nije mislio na Hitlera kad se pridružio Torcidi, kao što niti Ivek nije ušao u Bad Blue Boyse zbog Pavelića. U nju ga uvodi stariji brat ili bratić, frend iz kvarta, uvodi ga to što su nedjelje na sjevernoj tribini jedino mjesto na kojem ga netko tretira kao odraslog i snažnog muškarca. Grupa mu daje njegovu osobnost u vidu osobnog nadimka, red, hijerarhiju i zadaće, dakle sve ono što mu škola i “tržište rada” uskraćuju. Zauzvrat traži odanost, a odanost se dokazuje redovito preko granice: prvo tuča pa ulična zasjeda pa pjesma koju je frajerski pjevati jer je kao fol zabranjena (iako u “dvostrukoj konotaciji” nije). U ovakvoj konstelaciji ustaški i nacistički simboli igraju posebnu ulogu, jer je njihovo izvikivanje najjeftiniji način da sedamnaestogodišnjak pokaže da ima muda i da se nikoga ne boji. Što više televizijski komentatori i državni dužnosnici tobože zgroženi ponavljaju da je to sramota, to više pjesma vrijedi kao ritual inicijacije. Ideologija će se u Antu ulijevati tek kasnije, kad mu stariji “objasne” zašto je to što viče zapravo istina i da su mu za njegov dotadašnji emotivni nered i bezizlaznost situacije zapravo krivi Srbi, pederi i jugokomunistički tifusari, a ne sustav i organizirani građevinski, bankarski, zdravstveni i ini karteli koji mu svaki sve više uzimaju i ono zrno slobode i kreacije koju je imao na početku priče. Tada je već kasno, jer je identitet već izgrađen, a odustati od pjesme i dizanja desnice u zrak značilo bi odustati od jedine obitelji koju je sam izabrao. I koja ga prihvaća i grli. Zaista. 

Antin djed radio je u brodogradilištu, a baka u Jugoplastici. Njegov otac radi sezonu, zimi čeka, sjedi i puši s ponistre gledajuć Šoltu. Split je u trideset godina od industrijskog grada s tisućama radnih mjesta u brodogradnji, plastici i cementu postao grad apartmana, u kojem se najveći prihod ostvaruje iznajmljivanjem stanova strancima. Najbolji kvadrati u starom gradu pripadaju onima koji su ih na vrijeme kupili ili naslijedili. Ante neće imati ni jedno ni drugo, pa će kao toliki njegovi vršnjaci jednog dana završiti u Irskoj ili Njemačkoj, ili ostati u sobi u kojoj je odrastao. Marx je u Osamnaestom brumaireu opisao lumpenproletarijat kao talog izbačen iz proizvodnje, koji nema stabilno mjesto u klasnim odnosima i zato ga je lako kupiti. Luj Bonaparte svoju je vlast gradio na Društvu desetog prosinca, organiziranoj masi deklasiranih ljudi koja je za sitnu nagradu i osjećaj važnosti premlaćivala protivnike na pariškim ulicama. Ta slika zvuči neugodno poznato. Torcida (ali i druge navijačke skupine) naravno nisu jednolika masa lumpena, u njoj ima mnoštvo i studenata, radnika i malih poduzetnika, ali njezina udarna jezgra regrutira se upravo iz ljudi koje je povratak u kapitalističko društveno uređenje istisnula iz rada i ostavila u sivoj zoni, između sezone, nezaposlenosti i sitnih poslova. Za takvog jednog mladića tribina je jedino mjesto na kojem se može istaknuti i gdje ga se naizgled uvažava. Kolektiv mu vraća ono što su mu ekonomija i karteli oduzeli, a to je smisao i dostojanstvo. Klasni bijes koji bi prirodno bio usmjeren prema onima koji su privatizirali tvornice, kupili rivu i digli stanarine tako se pretvara u mržnju prema zamišljenom neprijatelju koji s njegovim životom zaista nema nikakve veze. Navijač Ajaxa iz Amsterdama pritom je vrlo dobra trenutna meta. Dolazi iz bogatije zemlje, može si priuštiti put i nosi ime kluba koje stari stereotip vezuje uz Židove, a Židov je u europskoj desnici stoljećima služio kao ime za nevidljivi kapital koji upravlja mnogim životima. Doduše, trenutno se na Bliskom Istoku priča obrnula i žrtva je postala agresor, ali koga to briga. Nijanse nestaju, a cijepanje svijeta na dobar i loš postaje konstantna aktivnost. 

Nova hrvatska politika navijačku je tribinu prvi put politički upotrijebila u svibnju 1990. Tuča na Maksimiru i Zvonimir (ne Rafael) Boban, postali su jedan od osnivačkih mitova nove države, a mladići sa sjevernih i južnih tribina otišli su godinu dana poslije u rat, gdje su mnogi i ostavili svoje nevine i mlade živote. Od tada tribina u hrvatskoj političkoj mašti ima status rezervne vojske. Vlast ju javno osuđuje, a prešutno njeguje, jer joj je korisna kao doživljeni dokaz da je nacija živa i (za dom) spremna. Ante to ne zna ili gleda kroz optiku koju su mu dali njegovi prijatelji i navijački suborci, a pjesmu koju je vikao u korteu nije izmislio on. Godinama sluša kako se na koncertima kojima prisustvuju ministri izvikuje „Za dom spremni“, kako državna povjerenstva o tom pozdravu donose relaksirajuće zaključke, kako se ustaška nostalgija u Saboru predstavlja kao sveta domoljubna osjetljivost. Kad on to isto vikne na ulici, dobije prekršajnu prijavu, a oni koji su tu kulturu odgojili dobiju glasove. Raspodjela odgovornosti savršeno prati raspodjelu moći. Stranke se na vlasti izmjenjuju, uprave Hajduka se mijenjaju, a vlasništvo nad gradom i društvom ostaje u istim rukama uvijek istih kartela, a nipošto ne Antinim ili Ivekovim. Ideologija koju vlast nudi Anti ima pritom jasnu funkciju. Dok se mladić s Pujanki bavi Židovima, Srbima, pederima, komunjarama pa evo sad i Nizozemcima, nema se vremena baviti onima koji su mu djedovo brodogradilište prodali za kunu i koji mu danas iznajmljuju stan za pola plaće. Povijesni revizionizam snažno brani od klasne napetosti koja ključa ispod površine te tu energiju preusmjerava upravo protiv same potlačene klase, a navijač postaje ono što je Filipovićev Novica bio u Beogradu: pješak u tuđoj igri koji vjeruje da je pobunjenik. Kad sezona završi, policija ih kazni i stavi im zabranu prilaska stadionu. Javnost (i Vlada) se zgrozi, klub se ispriča, a UEFA zatvori tribinu. Ništa od toga ne dotiče razloge zbog kojih je Ante uopće bio u povorci. Sustav tako proizvodi žrtvu dva puta: prvo Antu, kojem nije ostavio drugi identitet, a onda ljude koje Ante svojom pjesmom, šakama, bokserom i cipelama pogađa. 

No da ne ispadne sve tako crno, čini se da Europa ima i drukčije tribine, a one nisu nastale iz neke veće moralnosti i dobrote svojih navijača. U Hamburgu su tako navijači St. Paulija osamdesetih došli s lučkih ulica i iz skvotova u Hafenstraße, gdje su se punkeri, dokeri i studenti već tukli s policijom i stanodavcima. U Livornu, gradu u kojem je 1921. osnovana Talijanska komunistička partija, Brigate Autonome Livornesi pjevale su Bella ciao jer su je pjevali njihovi djedovi u istim lučkim kvartovima. Madridski Bukaneros dolaze iz Vallecasa, radničke četvrti s jakim udrugama, a Celticova Green Brigade nosi pamćenje irskih katoličkih useljenika koje je Glasgow stoljeće držao na dnu. Zajedničko im je neprekinuto radničko pamćenje koje je u kvartu i dalje imalo svoje institucije. Kad je dečko iz Vallecasa tražio pripadnost kao i naš Ante, pronašao ju je isto na tribini, ali ju je pronašao i u sindikatu, u predstavništvu stanara, mjesnoj zajednici, u skvotu. Ljevica je ondje bila fizički prisutna na ulici, nudila je kolektiv i što je još važnije - objašnjenje nepravde i odnosa u društvu pa je tribina to objašnjenje samo preuzela i pretvorila u pjesmu. Neprijatelj je na tim tribinama dobio realno ime: iznajmljivački i bankarski kartel, sustav i organi koji ga štite. U Hrvatskoj se nakon 1990. ljevica povukla s ulice, a tobožnja ljevica na vlasti postala je desnica, preselila u saborske klupe pod drugim imenom, nevladine organizacije i fakultetske kabinete. Na Pujankama i u Splitu 3 više ne postoje institucije koje bi Anti ponudile kolektiv i objašnjenje svijeta, osim župe, kladionice i tribine. Prazan prostor zauzela je desnica, koja jedina nudi nešto što izgleda kao zajednica i što nudi trenutnu snagu umjesto bezizlaznosti. Antin izbor stoga govori više o tome tko se pojavio u njegovom kvartu nego o njemu samom. 

Frantz Fanon je, za razliku od Marxa, u lumpenproletarijatu vidio i nešto drugo. U Prezrenima na svijetu piše da masa izbačena iz svih struktura nema što izgubiti, pa može postati najodlučnija snaga oslobođenja, ako je netko organizira oko stvarnog neprijatelja. Ista energija koja je jučer razbijala lijes s natpisom Ajax može se jednog dana okrenuti prema stvarima koje Anti doista uništavaju život. Torcida (i druge navijačke skupine) imaju vještine kakve hrvatska ljevica može samo sanjati. Može u nekoliko sati okupiti tisuće ljudi, organizirati logistiku, novac i prijevoz, držati disciplinu u masi i zna se nositi s policijom. Navijačke skupine iz cijele Hrvatske pokazale su nakon potresa na Baniji 2020. što ta mreža može kad se usmjeri na solidarnost, dok su se institucije još bavile sastavljanjem tablica. Hajdukovi navijači stvorili su i model članskog upravljanja klubom, rijedak primjer kolektivnog vlasništva u zemlji koja je sve ostalo privatizirala. Taj model danas služi uglavnom za svađe oko izbora uprave, ali iz njega bi se mogla izroditi i ideja da i grad i društvo, poput kluba, pripadaju onima koji u njemu žive. Zamislimo korteo koji ide prema investitoru koji je otkupio zgradu na Bračkoj i iselio stanare, ili prema vlasniku brodogradilišta kojem su radnici mjesecima čekali plaće ili u najluđoj mašti možda prema bankama. Zamislimo sjevernu tribinu koja zviždi ministru umjesto Nizozemcu. Tada bi Torcida bila opasna onima kojima je danas korisna, i zato vlast ulaže toliko truda da ostane tamo gdje jest. 

U šatrovačkom i uličnom govoru šišati nekoga znači i opelješiti ga, uzeti mu sve dok on misli da je dobio frizuru. Ante je obrijan na nulu i uvjeren da je opasan. U stvarnosti su ga ošišali drugi, oni koji su mu prodali grad i zauzvrat ponudili lijes, pjesmu i neprijatelja iz Amsterdama ili s imaginarne ljevice. Kosa će mu narasti. Pitanje je samo hoće li do tada itko doći na Pujanke i ponuditi mu nešto drugo osim bijelih žniranaca, boksera u ruku i povijesnog hrvatskog pozdrava.