-
Anne Carson, dobitnica Nobelove nagrade za književnost Foto: Pontus LUNDAHL / TT News Agency / AFP) / Sweden OUT / HINA
Ako želite upoznati ovogodišnju nobelovku, ne morate čekati da je Nobel pretvori u obavezno ime kulturnih rubrika…
Anne Carson već možete čitati na hrvatskom…
Tu je ‘Razstvaranje’, prijevod njezine knjige ‘Decreation’ iz 2006., u prijevodu Miroslava Kirina i izdanju Naklade Ljevak iz 2023. godine…
Već sam naslov govori ponešto o ženi koju ćete unutra sresti…
To nije knjiga koja pristojno odluči hoće li biti zbirka pjesama, esej, drama ili nešto četvrto…
Carson sve to jednostavno pomiješa…
Liriku, esej, operni libreto, filmski scenarij, filozofiju, mistiku…
Pa se vi snađite…
Tu je i nevelika ‘Vježba zvana Albertina’, također u Kirinovu prijevodu, koju su 2019. objavili Booksa i MaMa - neobičan književni razgovor s Albertinom iz Proustova ‘U traganju za izgubljenim vremenom’…
Dakle, već je bila među nama…
Samo što joj je trebalo dodijeliti Nobela da mnogi primijete kako postoji…
Dogodi se, eto, ponekad i Nobelovoj nagradi da završi u pravim rukama…
Ovoga puta u rukama žene koja je gotovo cijeli život radila upravo ono što današnji svijet sve manje podnosi…
Mislila svojom glavom…
Anne Carson, kanadska pjesnikinja, esejistica, prevoditeljica i velika poznavateljica antičke književnosti i misli, ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost…
Sedamdeset šest joj je godina…
Iza nje su desetljeća razgovora s mrtvim Grcima, traganja za smislom riječi, ljubavi, odsutnosti i smrti…
I stalno odbijanje da se pomiri s činjenicom kako je čovječanstvo, navodno, već sve shvatilo…
Jer nije…
Prije gotovo dvije i pol tisuće godina Platon je u ‘Gozbi’ pokušavao razumjeti eros, onu neobičnu silu koja čovjeka tjera da čezne upravo za onim što nema…
Carson se u svojoj knjizi ‘Eros, gorko-slatki’ (‘Eros: The Bittersweet’, 1986.) vraća istom pitanju…
Zašto ljubav boli?
Zašto žudimo upravo za onim što nam izmiče?
Zašto nas odsutnost ponekad snažnije određuje od prisutnosti?
I zašto je čovjek, čak i kada ima gotovo sve, tako uporno nesretan zbog onoga što nema?
Sapfa je prije više od dvije tisuće godina eros nazvala gorko-slatkim…
Kakva nevjerojatna preciznost!
Dvije riječi…
I gotovo čitava povijest ljudskih ljubavnih nesreća…
Carson razumije da eros nije samo ljubav prema drugome…
On je svijest o vlastitoj nepotpunosti…
Čežnja za nečim što nas nadilazi…
Možda upravo ono što nas čini ljudima…
Jer čovjek nije samo biće koje zna…
Čovjek je biće koje zna da ne zna…
Sokrat bi se, vjerujem, s njom izvrsno slagao…
A onda dolazimo do još jedne nevjerojatne osobine ove neobične žene…
Ona priznaje da joj se vlastiti tekstovi ponekad raspadaju…
Da postaju previše čudni da bi ikoga zanimali…
Ili se toliko razvodne da postanu parodija samih sebe…
Zamislite samo takvo priznanje u današnjem svijetu!
U civilizaciji u kojoj političari nikada ne griješe, stručnjaci imaju odgovor na sve, a milijuni ljudi svakodnevno iznose konačne sudove o pitanjima o kojima do jučer nisu znali ništa…
Jedna nobelovka priznaje da joj misao ponekad izmakne kontroli…
Kakva intelektualna nepristojnost!
Umjesto da proizvodi uredne, razumljive i društveno prihvatljive rečenice, ona se usuđuje zalutati…
A upravo su iz takvih lutanja nastajale najveće ideje ljudske povijesti…
Filozofija nije rođena iz sigurnosti…
Rođena je iz čuđenja…
Iz onoga trenutka kada je netko pogledao svijet i usudio se pitati zašto je baš takav…
Carson pripada toj gotovo izumrloj vrsti ljudi…
Onima kojima pitanje ponekad vrijedi više od odgovora…
Njezina književnost zato i ne priznaje granice između poezije, filozofije, povijesti i osobnog iskustva…
Kod nje Sapfa nije mrtva pjesnikinja s grčkog otoka…
Sofoklo nije školska lektira…
Platon nije mramorna glava iz muzeja…
A Proustova Albertina može mirno izaći iz romana starog više od stoljeća i postati predmet sasvim nove književne igre…
Svi su oni naši suvremenici…
Jer između antičkog čovjeka koji strepi pred sudbinom i današnjeg čovjeka koji strepi pred budućnošću nema onoliko razlike koliko bismo željeli vjerovati…
Promijenili smo oruđa…
Nismo promijenili strahove…
Izgradili smo strojeve koji računaju brže od nas, pamte više od nas i sve uvjerljivije oponašaju naše misli…
Ali još uvijek ne znamo što učiniti s vlastitom samoćom…
S ljubavlju koja nije uzvraćena…
S prijateljem kojega više nema…
S roditeljima koji su otišli…
S mladosti koja se jednoga jutra pretvorila u uspomenu…
U 'Noxu', 2010. knjizi posvećenoj preminulom bratu, Carson se suočava upravo s tom nemogućnošću da do kraja razumijemo gubitak…
Jer smrt nije samo prestanak nečijeg života…
Ona je i nestanak čitavog jednog svijeta koji je postojao između nas i onoga koga smo voljeli…
A onda je i samu književnicu sustigla bolest…
Parkinsonova bolest…
Žena koja je život posvetila riječima suočila se s neposlušnošću vlastitoga tijela…
Ali nastavlja stvarati…
I upravo tu njezina književnost prestaje biti samo književnost…
Postaje svjedočanstvo ljudskog dostojanstva…
Ne onog dostojanstva koje se propisuje zakonima i svečano spominje u govorima…
Nego onoga koje nastaje kada čovjek, svjestan vlastite krhkosti, ipak odbija odustati…
I zato ova Nobelova nagrada dolazi u neobično važnom trenutku…
U vremenu kada se ljudska misao sve češće procjenjuje prema brzini, korisnosti i mogućnosti prodaje…
Kada se čak i osjećaji pretvaraju u podatke…
Anne Carson podsjeća nas na jednu gotovo zaboravljenu istinu: vrijednost misli nije uvijek u odgovoru koji daje, nego u dubini pitanja koje otvara…
Stroj može napisati tisuću stihova o prolaznosti…
Ali ne proživljava vlastitu smrtnost kao čovjek…
Može objasniti Platonov eros…
Ali ne čezne…
Može analizirati Prousta…
Ali nikada neće čekati Albertinu…
Može sastaviti savršenu elegiju…
Ali ne oplakuje brata…
I upravo zato nije svejedno tko piše…
Niti je svejedno zašto piše…
Anne Carson svojim djelom brani pravo na neobičnost…
Na nerazumljivost…
Na sumnju…
Na misao koja se ne može svesti na nekoliko urednih rečenica…
Na slobodu da se bude čovjek, a ne savršeno programirana naprava…
I dok se svijet divi brzini kojom strojevi proizvode odgovore, jedna sedamdesetšestogodišnja pjesnikinja vraća nas onamo gdje je sve počelo…
U antičku Grčku…
Među ljude koji su prvi pitali što je istina, što je ljepota, što je dobro, što je ljubav…
I što znači živjeti život dostojan čovjeka…
Pitanja na koja ni nakon dvije i pol tisuće godina nemamo konačne odgovore…
Možda ih nikada nećemo ni imati…
Ali možda je upravo u tome smisao…
Jer život nije zadatak koji treba riješiti…
Niti je čovjek problem koji treba ukloniti…
Život je čudesna, bolna, proturječna i neponovljiva mogućnost da budemo…
A Anne Carson nas podsjeća koliko je ta mogućnost dragocjena…
Zato ova Nobelova nagrada nije samo priznanje jednoj velikoj književnici…
Ona je, barem za trenutak, priznanje ljudskoj nesavršenosti, priznanje sumnji, priznanje čežnji…
Priznanje onome što se ne može izračunati…
I naposljetku, priznanje staroj sokratovskoj mudrosti da istinsko mišljenje počinje ondje gdje prestaje naša umišljenost da sve znamo…
Civilizacija koja prestane postavljati pitanja i počne proizvoditi samo odgovore…
Više neće znati zašto živi…
A to bi, priznat ćete, bio prilično žalostan završetak jedne priče koja je tako obećavajuće počela u staroj Grčkoj…