Kada smeće dovozi otpad

Noć kamiona

Ne znam točno kako su izgledale te noći, ali mogu ih zamisliti jer takve noći uglavnom izgledaju isto. Kamion bez natpisa, upaljena samo kratka svjetla i makadam koji vodi do zahrđale ograde, napuštenog pogona ili neke rupe u kršu. Vozač ne pita što vozi jer mu je rečeno da ne pita. Negdje ga čeka netko s ključem od lokota, a netko drugi je već unaprijed potpisao papir na kojem piše nešto sasvim drugo od onoga što je u kamionu. Nad svime leži ona gusta lička tišina u kojoj se motor čuje nadaleko, a kad se ugasi, više se ne čuje ništa.

Ujutro su već na svome mjestu bale, vreće, bačve i hrpe čiji sadržaj nitko ne zna i čije podrijetlo nitko ne želi navesti. Istovar je plaćen novcem koji nikada neće biti prijavljen.

Pišem ovo kao ekotoksikolog, ali priznajem da ne pišem mirno. Godinama sam učio da emocije smetaju analizi i u tome ima istine. No analiza koja ne osjeća baš ništa nije zbog toga nimalo objektivnija, nego je samo slijepa za ono najvažnije. A najvažnije je to što je netko ovdje svjesno, za novac, u zemlju na kojoj žive moja i vaša djeca istresao nešto čiji sastav nitko ne zna. Kad se ne zna što je u tome, ne može se isključiti ni da je otrovno, pa kad u nastavku pišem o otrovu, mislim upravo na to. Da o svemu tome pišem hladno, značilo bi da nisam shvatio o čemu se tu zapravo radi.

Dvije vrste smeća

Naslov ovog teksta nisam izabrao zbog efekta. Kada smeće dovozi otpad, to znači da su nam ljudi koji su odbacili svaku pristojnost dovezli ono što su drugi odbacili. I mislim to doslovno.

Prvo smeće su oni koji su sve to smislili i na tome zaradili. S jedne strane je to vlasnik otpada koji ga se htio riješiti jeftinije nego što zakon dopušta. Tko preda otpad po cijeni za koju ga nitko ne može propisno zbrinuti, zna gdje će otpad završiti, ili to radije ne želi znati. S druge strane je nekolicina zlikovaca koja je sve to organizirala i naplatila. Propisno zbrinjavanje stoji od nekoliko desetaka do nekoliko stotina eura po toni, a za opasni otpad i mnogo više. Oni su uzeli manje od toga, ali mnogo više nego što su ih stajali kamion i nečija šutnja. Ta je razlika njihov profit, a račun za šutnju platit ćemo mi, vodom, tlom i vlastitim zdravljem, kroz godine koje zlikovci ovdje neće morati proživjeti.

Drugo smeće je tiše, ali nimalo manje opasno jer bez njega prvo ne bi moglo učiniti ništa. To su oni koji su sve to omogućili ili dopustili, poput vozača koji ne pita što vozi i vlasnika zemljišta koji je potpisao da prima „sirovinu“, službenika koji je ovjerio papir, a da nije ni pogledao što je u kamionu, ali i onoga tko je inspekciju najavio tjedan dana unaprijed ili prijavu gurnuo na dno ladice. Neki su šutjeli jer im je onaj tko je otpad dočekao rod ili kum, drugima je bio poslodavac ili stranački kolega. Kamion lako prođe kroz zahrđalu ogradu, ali u sustav može ući samo ako mu netko iznutra otvori vrata.

Riječ „smeće“ ne pišem olako. Svjestan sam da je opasno tako nazivati ljude jer upravo tako obično počinje oduzimanje nečije ljudskosti, a tome ću se još vratiti. Ovdje, međutim, ta riječ ne govori o tome kakvi su se ti ljudi rodili, nego o onome što su sami od sebe napravili. Smeće je ono što je izgubilo svaku vrijednost. Tko za novac truje zemlju na kojoj žive drugi, ili pomaže onima koji to čine, sam se tako proglasio. Ja to samo zapisujem.

Izdaja tla

Posegnut ću i za jednom teškom riječju, a to je veleizdaja. Pritom ne mislim na članak kaznenog zakona, nego na izvorno značenje te riječi, a to je izdaja same zajednice kojoj pripadate. Izdati znači predati drugome, na štetu svojih, ono što vam je povjereno na čuvanje. Ako je otpad poslao stranac, njemu ovdje nitko ništa nije povjerio. Povjerio je, međutim, onima koji su ga ovdje dočekali, istovarili na svoju zemlju, ovjerili i prešutjeli.

Domovina nije apstrakcija, a nije ni samo zastava, himna ili govor na obljetnici. Domovina su, sasvim doslovno, tlo i voda. Ovdje je to krš, kroz koji voda ponire i nestaje pod zemljom da bi se negdje drugdje pojavila na izvoru. Lika i Gacka su ponornice, a njihova voda podzemljem stiže sve do mora. Zemlja za čiji se svaki pedalj ovdje stoljećima ginulo sada se, bez ijednog ispaljenog metka, iznajmljuje za tone tuđeg otpada. Netko ju je pretvorio u odlagalište i za to uzeo novac. Ne znam kako bih to drukčije nazvao nego izdajom.

Njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt je pratila 1961. u Jeruzalemu suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, a ono što je ondje vidjela nazvala je banalnošću zla. Zaključila je da velika zla ne čine nužno čudovišta, nego često obični ljudi koji ne misle, koji rade svoj posao i potpisuju papire, a ne pitaju se što zapravo čine. Ovaj slučaj ne uspoređujem sa zločinima o kojima je ona pisala jer bi to bilo neumjesno, nego uspoređujem samo mehanizam. Oni koji su otpad naručili i organizirali znali su što rade. No trebali su im i drugi, oni kojima za zlo nije potrebna mržnja jer im je dovoljna ravnodušnost. Vozaču su rekli da vozi, službeniku da potpiše. Nitko od njih nije htio otrovati ničije dijete, ali nitko nije ni pomislio na to što čini.

Immanuel Kant je tražio da se prema čovjeku nikada ne odnosimo samo kao prema sredstvu, nego uvijek i kao prema svrsi. Oni koji su doveli otpad nisu nas doživljavali kao ljude, nego kao stvari. Za njih smo bili odlagalište, sredstvo i ništa više. Ako se u otpadu pokaže ono čega se bojimo, naša će tijela postati filtar u kojem će se otrov razgraditi ili nakupiti, a oni su se u svakom slučaju već riješili i otpada i odgovornosti za njega.

Filozof Hans Jonas, autor knjige „Načelo odgovornosti“, je promišljao etiku u doba kad je tehnologija već postala dovoljno moćna da trajno promijeni svijet. Zato je predložio novi imperativ koji glasi „Djeluj tako da učinci tvojega djelovanja budu spojivi s trajnošću istinskoga ljudskog života na Zemlji.“ Drugim riječima, etika se više ne smije zadržati na sadašnjem trenutku i bližnjemu koji stoji pred nama, nego mora obuhvatiti i one koji se još nisu rodili. A upravo njih otpad u kršu najteže pogađa. Djeca koja će tu vodu piti, od kojih mnoga još nisu ni rođena, danas se ne mogu ni pobuniti ni požaliti. Baš ih je zato tako lako izdati.

Društvo koje gleda u stranu

Zašto baš Lika? Koliku štetu otpad ovdje može napraviti, ima mnogo veze s geologijom, ali sam izbor mjesta s njom nema gotovo nikakve veze. Razlog je mnogo bolniji, a to je da otpad uvijek teče prema slabijima. Sociolozi tu pojavu nazivaju okolišnom nepravdom jer se teret zagađenja rijetko raspoređuje pravedno, te najčešće pada na one koji se najslabije mogu braniti, a to su stanovnici rijetko naseljenih krajeva, mahom stariji ljudi, daleko od redakcija i ministarstava. Računa se da onaj tko primijeti neće progovoriti, a ako i progovori, da ga nitko neće čuti.

Po istoj se logici bogate zemlje rješavaju otpada izvozeći ga u siromašnije. Čini se da je ovaj otpad doista došao izvana. U tom se lancu Hrvatska pokazala dovoljno siromašnom, ako ne novcem, onda institucijama i moralom, a Lika se unutar Hrvatske pokazala dovoljno praznom.

Ekonomisti to zovu eksternalizacijom troškova, kod koje dobit ostaje privatna, a šteta postaje javna. Američki ekolog Garrett Hardin je opisao tragediju zajedničkog dobra na primjeru pašnjaka koji propada jer svaki pastir na njega dotjeruje još „samo“ jedno grlo, budući da korist ide njemu, a štetu dijele svi. Istu je logiku izričito primijenio i na zagađenje, gdje se iz zajedničkog dobra ništa ne uzima, nego se u njega nešto ubacuje. Voda, zrak i tlo naš su zajednički pašnjak. Ovdje, doduše, nije bilo mnoštva pastira od kojih svaki pomalo griješi, već nekolicina koja je na pašnjak istresla pune kamione i otišla.

Ništa od toga ne bi bilo moguće bez društva koje to dopušta. Godinama smo njegovali kulturu u kojoj se „snalaženje“ smatra vrlinom, a zakon nečim što obvezuje samo naivne, i u kojoj se institucija ne doživljava kao služba građanima, nego kao plijen. Klijentelizam pritom nije samo politička bolest jer s vremenom iskrivi moralni kompas cijele zajednice. Kad svi znaju da je netko „njihov“, više nitko ne pita odakle mu novac.

Njemačka istraživačica javnog mnijenja Elisabeth Noelle-Neumann je opisala pojavu koju je nazvala spiralom šutnje. Ljudi šute kad procijene da su sa svojim mišljenjem u manjini, a svaka šutnja čini sljedeću vjerojatnijom. U malim sredinama toj se spirali pridružuje i nešto mnogo opipljivije jer onaj tko prijavi kamion sutra kupuje kruh u istom dućanu kao i onaj tko ga je dočekao, a djeca im idu u isti razred. Šutnja ondje nije samo kukavičluk, nego i način preživljavanja. Upravo je zato odgovornost institucija tako velika, jer one i postoje zato da čovjek ne bi morao biti junak kako bi ostao pošten.

Kako pristojan čovjek postane smeće

Najstrašnije u cijeloj priči nije to što postoje zli ljudi, nego koliko je malo zla zapravo potrebno da se ovako nešto dogodi.

Kanadsko-američki psiholog Albert Bandura je opisao načine na koje ljudi utišaju vlastitu savjest, a da se i dalje smatraju dobrim ljudima. Nazvao ih je mehanizmima moralnog odvajanja (engl. moral disengagement), a većinu ih lako prepoznajemo i ovdje.

Prvi je eufemizam. Nitko, naravno, ne vozi otrov. Vozi se „sekundarna sirovina“, „materijal za oporabu“ ili „gorivo iz otpada“, i sve to ide na „privremeno skladištenje“. Jezik se pokvari prvi jer ono što se ne zove pravim imenom je uvelike lakše činiti.

Zatim dolazi raspršivanje odgovornosti. Proizvođač je otpad predao posredniku, posrednik prijevozniku, a prijevoznik vlasniku zemljišta, koji je potpisao da prima sirovinu. Službenik je „samo“ stavio pečat. Svatko je učinio tek mali dio posla i nitko se ne osjeća odgovornim za cjelinu. Lanac je toliko dug da se krivnja na svakoj karici razrijedi gotovo do nule. Otrov je, nažalost, tvrdoglaviji jer se ne razrjeđuje tako lako, a još se i nakuplja.

Važna je i udaljenost od žrtve. Onaj tko je potpisao papire nikada neće upoznati dijete koje bi zbog toga jednoga dana moglo kronično oboljeti. Ni on ni itko drugi neće moći povezati jedno s drugim, a kamoli to dokazati. Žrtva je statistička, bezimena i tek buduća, a ljudi su užasno loši u suosjećanju sa statistikom.

Na kraju dolaze opravdanja i usporedbe poput „Da nisam ja, bio bi netko drugi“, „Svi to rade“ ili „Država ionako ne funkcionira“. Svaka od tih rečenica djeluje kao mala psihološka, etička i moralna anestezija.

Bandura navodi i dehumanizaciju, kad se drugome oduzme ljudskost pa mu je lakše nauditi. Svjestan sam toga i sam kad pišem riječ „smeće“. Ali kad ja nekoga nazovem smećem, ne tražim da mu se naudi, nego samo da bude imenovan i da vrati ono što je uzeo.

Svoju psihologiju imaju i građani. Poznat je, primjerice, učinak promatrača, prema kojem je vjerojatnost da će itko reagirati to manja što više ljudi vidi isti problem jer svatko očekuje da će to učiniti netko drugi. Američki psiholog Martin Seligman je pak opisao naučenu bespomoćnost. Naime, kad dovoljno puta vidite da se ništa ne mijenja, prestanete pokušavati. To je šteta koja se ne vidi ni u jednoj analizi, jer osim tla ovakvi zločini truju i našu vjeru da se išta može promijeniti.

Što nam ostaje

Bijesan sam i ne namjeravam se zbog toga ispričavati jer je bijes potpuno zdrava reakcija na ugrozu, baš kao što je vrućica zdrava reakcija na infekciju. Prije bih se zabrinuo za onoga tko u ovakvoj situaciji bijes uopće ne osjeća.

No bijes još nije djelovanje, a djelovanje je dosadnije i teže. Treba zahtijevati imena onih koji su otpad poslali, onih koji su ga organizirali i vozili i onih koji su potpisivali. Treba zahtijevati da se otpad ozbiljno istraži, umjesto da se odmahne rukom, te da se ukloni o trošku onih koji su ga doveli. Treba tražiti da im se oduzme imovina stečena tim novcem, do posljednjeg eura, jer će se zločin ponavljati sve dok se isplati. I treba zapamtiti koji je službenik, inspektor ili političar šutio te se toga sjećati ne samo na izborima, nego svakoga dana.

Prije svega, ne smijemo šutjeti. Ova je priča, na kraju krajeva, priča o dvjema vrstama ljudskog smeća, a na nama je hoćemo li postati treća, ona koja sada zna, pročita ovakav tekst, kimne glavom i okrene se. Prvo je smeće otpad poslalo i dovezlo, drugo ga je pustilo da uđe, a treće bi mu omogućilo da ostane.

Krš ne zaboravlja. Ono što se danas istrese u vrtaču sutra može poteći iz slavine, u čaši vode koju ćemo pružiti djetetu ne znajući što je u njoj. Oni koji su otpad dovezli tada će biti daleko. Račun će stići onima koji ovdje žive, i onima koji su šutjeli i onima koji ništa nisu ni znali, jer otrov ne pravi razliku između krivaca i nevinih. Tu razliku možemo napraviti samo mi.

Autor je biolog i ekotoksikolog na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku